Sarajka Radmila Grujić živi u malom seocetu Austertan na krajnjem sjeveru Norveške, što bi se u domaćem žargonu kazalo, tamo gdje se ‘‘zavrće šaraf na globusu’. Ljudi koji žive u tom kraju obično zadnji put sunce vide u studenom, a nakon toga čekaju kraj siječnja kada će se ono ponovno pojaviti. Dakako, taj događaj za sve ljude koji tu žive prava je fešta, a Radmila je na zanimljiv način dočarala “povratak sunca” i slavlje koje ga prati.
Plavi satak
Prema Radmilinom kazivanju, prvo bi se trebalo malo podsjetiti na prirodne fenomene koji se javljaju u ovom dijelu svijeta. Polarna noć je fenomen koji se javlja zimi, i samo sjeverno od sjevernog Polarnog/Arktičkog kruga i južno od južnog Polarnog/Antarktičkog kruga. To znači da je Sunce u određenom razdoblju ispod horizonta. Ovo razdoblje najkraće traje u blizini polarnih krugova, a povećava se u trajanju bliže polovima, a na samim polovima traje šest mjeseci. Područja koja imaju polarne noći zimi, imat će ponoćno sunce u istom razdoblju u ljeto. A to znači da je sunce na nebu 24 sata, naravno kada je lijepo vrijeme.
Zbog efekta sumraka nikad nije totalno mračno 24 sata dnevno. Negdje sredinom dana, otprilike satak do dva, doživljavamo neku plavičastu svjetlost, i to se ovdje naziva ‘Plavi satak’. Nemoguće je riječima opisati, to se mora doživjeti - govori Radmila koju je posljednji rat iz epicentra Sarajeva odveo skoro do polarnog/arktičkog kruga.
Početak velikog iščekivanja
No, Radmila s ljubavlju opisuje i selo u kojem danas živi i emocije koje se javljaju prilikom posljednjeg pojavljivanja sunca. U našem malom seocetu Austertan, koje se nalazi na krajnjem sjeveru Norveške, u pokrajini Finnmark, obično doživljavamo posljednje pojavljivanje sunca u razdoblju između 20. i 24. studenoga, zavisno od vremenskih uvjeta. Nakon toga nastupa razdoblje zatišja u našim životima i počinje odbrojavanje dana do sljedećeg pojavljivanja sunca. U tom razdoblju u Austertani uvijek ima snijega koji je bijel i škripi pod nogama kao nekad, u Sarajevu moje mladosti, i to čini mračne dane lijepim na svoj poseban način. Početkom prosinca, kuće i okolina se kite božićnim nakitom i svjetlima i sve to doprinosi da narod polarnu zimu lakše podnese. Nova godina i siječanj predstavljaju početak radosti i velikog iščekivanja, jer Sunce bi se trebalo pojavi negdje između 23. i 28. siječnja.
Svi tada živimo u velikom iščekivanju - objašnjava Radmila te dodaje kako je sunce u norveškom jeziku imenica ženskog roda te u tom kontekstu parafrazira svoju prijateljicu koja ju je nazvala uoči pojavljivanja sunca, nakon dva i pol mjeseca. “Jesi li je vidjela, samo što nije iza planine izvirila i naš lijepi fjord obasjala”. Ovogodišnje sunce sam fotografirala prvi put 30. siječnja - kaže Radmila te objašnjava kako se sunce pokušavalo probiti nekoliko dana ranije, ali oblaci nisu dali da nas obasja. No, iako je malo zakasnilo ove godine, radost je bila velika. Naime, povratak sunca se obilježava u cijeloj pokrajini Finnmark skupljanjem na slavljima u čast Sunca (Solfest). Često se dogodi da sunca nema upravo taj dan, ali slavlje se nikada ne odgađa. Kava, kolači, pjesma i radost na licima i velikih i malih zrače upravo kao i prve zrake novorođenog sunca.
sličan fenomen imamo i mi, samo se drukčije naziva. i kod nas bude 'slavlje' nekoliko puta godišnje, točnije: uvijek kad, nakon toliko vremena kašnjenja, prispije trudom i mukom zarađena plaća. onda te sunce obasja, osmijeh se vrati na lice, osjeti se tracak nade i... ubrzo opet iscezne. poput sunca u Norveškoj.