Mogao je postati liječnik ili profesor književnosti, a zavirimo li još dalje u njegovu prošlost, u djetinjstvo, imao je talenta i za pjevanje i glumu i pripremao se postati Šegrtom Hlapićem u mjuziklu. Ipak, sudbina je Sašu Kopljara odvela u novinarstvo. Srećom, jer da nije, ostali bismo bez voditelja “Dnevnika” Nove TV, najgledanije informativne emisije, i čovjeka kojemu, prema istraživanjima, televizijski gledatelji najviše vjeruju.
Zanat kovao i u Večernjem listu
Na Novoj TV ste 12 godina. Je li to angažman o kojemu ste sanjali kada ste počinjali karijeru?
– Nikada nisam sanjao, planirao ni gledao unaprijed. Ali istina je da se tu jako dobro osjećam. Ne bih se usudio nešto mijenjati, ovdje plivam kao riba u vodi.
U novinarstvu ste od kraja ‘80-ih. Pamte vas generacije.
– Grozno zvuči, a brzo je proletjelo. Tih početničkih dana pisuckao sam u osječkom omladinskom listu. Primarni sektor bila mi je filmska kritika. Nisam bio oštar, našao sam metodu kombinacije populističkog i analize zasnovane na teoriji. Poslije sam prešao u Večernjak i to je bila moja prva ljubav, u njemu sam ispekao zanat, a potom sam prešao na televiziju koja me uvijek privlačila. Sjećam se prve reportaže, bilo je to nešto o problematici videoklubova. Bilo je i frke u javljanjima uživo, na to sam trošio najviše energije.
Ali novinarstvo nije bio primarni izbor. Imali ste još opcija.
– Puno njih. Na medicini sam bio dvije godine, a diplomirao sam književnost. Malo sam lutao… a novinarstvo je došlo preko ekipe s kojom sam se družio, svi su pisali.
Nisam plašljiv, vidim mogućnost
U “Dnevniku” se pred vama mijenjaju povijest i društveni odnosi. Plaše li vas stvari koje nisu baš optimistične, a o kojima svaki dan izvještavate gledatelje?
– Nisam taj tip da me nešto plaši. U svemu pokušavam naći mogućnost i mislim da ima grešaka u koracima i hrpa nesposobnosti, ali s potencijalima i ljudima koje Hrvatska ima moraju uskoro isplivati i pozitivne stvari. Neće zauvijek biti naopako. Valjda će biti i pameti da sve dovedemo u red.
Što je najdragocjenije što ste naučili vodeći Dnevnik?
– Kao roditelj puno o tome kako zaštititi djecu od interneta. Jedna je od stavki i ne kupovati im mobitele kojima mogu na internet, ali za to nisam imao srca. Imali smo i odličnih priča o nasilju među mladima kroz koje sam spoznao roditeljska prava i kako intervenirati ako mi je dijete ugroženo. Ili, supruga Renata i ja smo usmjereni na zdrav način života, a naš Dnevnik i na tom području pruža dosta informacija. Nedavno smo imali priču o soli koja me potaknula da više pripazim na njenu konzumaciju...
Kako se nosite sa stresom?
– Osjetim ga kada sjedam pred kameru bez obzira na to što nemam tremu, a suzbijam ga vježbanjem. Vozim sobni bicikl 45 minuta tri puta tjedno, pa malo utezi... Supruga mi prigovara da sam prestar za to koliko vježbam.
Posjećujete li rodni Osijek?
– To je bolno pitanje jer idem tako rijetko. Roditelji su umrli, stan sam prodao. Priznajem, poprilično sam vezan uz Dalmaciju. U Primoštenu imamo kuću i sada u proljeće vuče me onamo jer oko nje moram i raditi. Svojim ju je rukama izgradio moj otac, profesor tehničkog odgoja, a i ja sam uz njega naučio sve raditi.
Istinu rata prenio na CNN
Bili ste ratni reporter iz rodnog grada. Kako pamtite to vrijeme?
– Dosta me obilježilo. Tražio sam uzbuđenja, iako sam već bio star, imao sam 28 godina. Ratno vrijeme u Osijeku počelo je i prije rata, politički skupovi, prvi incidenti, ranjavanja, pa čak i ubojstva nosili su miris baruta. Bilo je to vrijeme neizvjesnosti, nisi znao gdje ćeš tog dana završiti.
FOTO: Jurica Galoić/PIXSELL
Jeste li na terenu ikada bili u izravnoj smrtnoj opasnosti?
– U predgrađu Osijeka poginuo je moj kolega snimatelj Željko Kajić. JNA je transportirala oružje iz središta grada i došli smo snimiti taj pokret. Bio je kolovoz 1991. Zapucali su na nas. Kolega tonac je bio ranjen, dobio je metak u trbuh. Kajić je smrtno stradao na licu mjesta, a mene je metak promašio. Istinu te priče prenio sam i na CNN. Užas. Taj šok je ubrzao moju odluku da prihvatim ponudu i odem u Zagreb, ali vraćao sam se na teren. Rat je bio nadrealno, ali posebno stanje. Kada je Osijek napadnut, vuklo me i u vojsku. Možda sam na kraju ipak bio korisniji ovako.
Nedostaje li vam danas adrenalin sličnih terena?
– Ne. Sada to ne želim zbog svoje obitelji.
S 28 ste, kažete, bili stari. Sada imate 52. Osjećate li krizu srednjih godina?
– Fizički se osjećam bolje nego s trideset. Što se događa u tijelu i umirem li možda, ne znam. Prije deset godina bio sam sedam kilograma teži. I još nisam zadovoljan, hoću se riješiti sala. Uzor su mi tenisači od dvadesetak godina. Supruga kaže da sam lud pa tada pomislim da je to možda ta kriza srednjih godina.
Vaša mama Gita Šerman-Kopljar bila je operna diva i glumica. Kako je bilo odrastati u kazalištu?
– Kao klinac sam pokušavao glumiti. S pokojnim Brankom Mihaljevićem vježbao sam za mjuzikl u kojemu sam trebao biti Šegrt Hlapić, ali ništa od toga. No po kazalištu sam se muvao, posebno po ženskoj garderobi. Naravno, do određenih godina dok su me u nju puštali.
S Renatom ste 15 godina u braku. Planirate li obnoviti zavjete?
– To ne, ali imamo plan na ljeto ići u New York, a budući da imamo vjenčano prstenje koje ne volimo i želimo ga se riješiti od drugog dana braka, ondje ćemo kupiti novo pa bismo ga mogli razmijeniti recimo na Brooklyn Bridgeu.
Imate eklektičan glazbeni ukus?
– Slušam sve od Laibacha do Zdravka Čolića kojega oboje volimo, baš smo njegovi “groupies”. Zgođušan je. Inače, 9. svibnja, na Renatin rođendan, vodim je na koncert Laibacha. Već sam kupio ulaznice.
Kako se jednog dana vidite u mirovini?
– Ne vidim se u mirovini, ali bilo bi lijepo u njoj puno putovati. A do mirovine, ako gledateljima ne dosadim, a nadam se da neću, mogu se zamisliti na ovoj poziciji.
>> Saša Kopljar: Kći Ariana je na mene, uopće se ne kupa u Jadranu
Bezlična voditeljska figura koja je iskvarila standardni hrvatski jezik do neprepoznatljivosti.