Svjedoci smo kako je ponašanje Slovenije u slučaju arbitražnog sporazuma ujedinilo hrvatsku političku scenu, tako da Vlada ima rijetku jednoglasnu podršku. Gotovo je nemoguće čuti glas koji zagovara ostanak Hrvatske u ovom duboko kompromitiranom postupku. Ovo je, što bi Amerikanci rekli, "no-brainer", dakle, nešto tako očito da ne trebaš puno razmišljati prije donošenja odluke. U ovom slučaju hrvatski se političari natječu u tome tko će žešće braniti ugrožene nacionalne interese.
Sastanak čelnih ljudi parlamentarnih klubova s premijerom ispao je kao neka senzacija, iako su takve političke konzultacije posve normalne u zrelim demokracijama. Nije, inače, čudno da se stranke žestoko nadmeću u borbi za naklonost birača, pa da ponekad padaju teške riječi i uvrede. Ono što jest čudno, i pomalo zabrinjavajuće, da naši vodeći političari nisu u stanju sjesti za isti stol i razgovarati, te komuniciraju gotovo isključivo preko medija. Time se stvara privid da postoje velike razlike između njih, a u stvarnosti su njihovi pogledi na hrvatske probleme, pogotovo na području gospodarstva i ustroja države, vrlo slični, ako ne gotovo identični. Uglavnom, županije moraju ostati, kao i dominantna uloga države u upravljanju ekonomijom i nacionalnim resursima.
Situacija oko proslave 20. obljetnice oslobodilačke akcije Oluje, međutim, posve je drukčija. Ako nas je Slobodan Milošević uspio ujediniti sa svojim velikosrpskim osvajačkim pohodom za vrijeme Domovinskog rata, danas nema više ni traga tog zajedništva. Vode se i dalje rasprave o naravi te vojno-redarstvene akcije, tako da neki govore kako to nije uopće povod za slavlje, nego za žalovanje. Dalmatinski episkop Njegovo Preosveštenstvo Fotije na pitanje o sudjelovanju Srpske pravoslavne crkve na svečanosti u Kninu izjavio je kako u tome "ne može sudjelovati, ne želi niti joj je tamo mjesto". Postavlja se onda pitanje: živimo li u istoj stvarnosti? Kako doći do boljeg međusobnog razumijevanja u ovim okolnostima? Nema sumnje da je Oluja bila glavni i odlučujući događaj u novijoj hrvatskoj povijesti te da je oslobođenje okupiranog područja bila pretpostavka za svaki daljnji napredak naše zemlje. Ako je Oluja nakon 20 godina i dalje "kontroverzna", onda imamo ozbiljan problem.
Čini se da nam oslobađajuća presuda dvojici generala, Gotovini i Markaču, može mnogo toga rasvijetliti jer, htjeli to ili ne, ta presuda predstavlja na neki način i "službeno" tumačenje ove sudbonosne akcije. Ne radi se više samo o "hrvatskoj istini", nego o haaškoj istini koja je priznata u međunarodnoj zajednici. Kao što znamo, suđenje je dugo trajalo i uključilo je veliki broj svjedoka s obje strane. Iako su mnogi upozoravali na opasnosti političke zloupotrebe cijelog procesa, posebno od strane vrlo ambiciozne bivše tužiteljice Carle del Ponte, još nisam čuo ozbiljnu primjedbu na nepristranost ili objektivnost haaškog tribunala, tako da možemo isključiti mogućnost da je Hrvatska mogla "izlobirati" ovakav ishod, kao što je očito Slovenija pokušala u slučaju Savudrijske vale. Možemo samo zamisliti kakve bi bile reakcije naših susjeda, pa i svijeta, da je razotkriven razgovor između jednog haaškog suca i službene osobe s hrvatske strane u kojemu se pokušava utjecati na konačnu presudu.
Treba ovdje podsjetiti da je haaški tribunal potpuno oslobodio naše vodeće generale od svake optužbe, uključujući one najteže da se radilo o "zajedničkom zločinačkom pothvatu". Znači, utvrđeno je da namjera tadašnjeg državnog vodstva nije bila potjerati sve etničke Srbe s do tada okupiranog područja. Hrvatski generali su itekako bili svjesni da će međunarodna zajednica budnim okom pratiti svako naše postupanje prema neprijateljskoj strani. I zaista, nakon cijele istrage, saslušanja svjedoka i suđenja, tribunal je utvrdio da na cijelom području tzv. Krajine ne postoji nijedna civilna žrtva koja je stradala zbog granatiranja od strane HV-a. Treba naglasiti da ovo ne umanjuje činjenicu da su nažalost počinjeni teški zločini od strane pojedinaca na oslobođenom teritoriju. Već krajem kolovoza 1995. UN zaključuje da je granatiranje bilo usmjereno gotovo isključivo prema vojnim metama, ne civilnim objektima. Od 20.000 osoba koje su prema navodima tribunala napustile četiri grada (Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac) zbog straha od granatiranja, nijednu nikad nije identificiralo tužiteljstvo, za razliku od Sarajeva, Dubrovnika i Zagreba gdje tužiteljstvu nije bio problem navesti imena pojedinih žrtava.
Hrvatska je bila u životnoj opasnosti sve do Oluje, a Bihaću je u to vrijeme prijetila nova Srebrenica. Ako je opravdana reakcija oko arbitražnog sporazuma pri čemu susjedna zemlja pokušava oteti naš teritorij na nepravedan način, onda je oslobađanje već okupiranog teritorija još više legitimno i posve opravdano. Možemo biti ponosni na tu veliku pobjedu hrvatske slobode i slaviti bez ikakva oklijevanja. Ako nam to svijet priznaje, zašto neki među nama i dalje uporno osporavaju nešto što je očito. Ponašaju se kao da naši generali nisu oslobođeni od bilo kakve krivnje, nego da su osuđeni za organizirane zločine. Kako je to moguće? Nažalost, umjesto da se pomire sa stvarnošću i usmjere pažnju negdje drugdje, oni i dalje iskrivljuju stvarnost i njeguju svoje mitove. Pitanje je samo kad će taj igrokaz već prestati?
>>Kohl je priznao da je uveo euro na "diktatorski način" jer ga Nijemci nisu htjeli
Odličan članak, bravo!