Svaki će čas majstori. Samo što nisu. Rečeno im je da već u rano jutro budu u dvorištu obiteljske kuće u Grabovcu. Trebalo je popraviti krov razrušen još početkom rata. Bio je ponedjeljak, 1. svibnja.
Već se dugo kćeri Matije Biškupa 15-godišnja Iva i 19-godišnja Irena zbog krova odriču svega, samo da im se njihova kuća obnovi.
Toga su dana očekivali i poštara. Trebao je donijeti prvu Biškupovu mirovinu koju je zaradio prije mnogo godinama ističući da je ljevač, a ne dragovoljac.
Svakog je trenutka kući trebao doći i Biškup.
"Neću zakasniti..."
Otišao je na teren, u svoju 125. brigadu još u petak, uzeo pušku koja je uvijek stajala iza ulaznih vrata, pozdravio cure i suprugu te obećao da u ponedjeljak neće zakasniti.
U rat je krenuo 1991. godine, a u rujnu je cijelu obitelj morao poslati u Lipovljane jer u Grabovcu više nije bilo sigurno.
Majstori su došli. Poštar je kasnio, a nije bilo ni Biškupa. Ipak, nešto je bilo drukčije. Čudno. Nešto u curama. Nije to bio strah ni nelagoda. Bio je to osjećaj koji ne znaju opisati jer ga dotad nikad nisu osjetile.
Ponedjeljak je Biškupu bio posve drukčiji od planiranog. Od ranog se jutra sa suborcima kroz šumu spuštao prema Voćaricama. Neprijateljima su prilazili s leđa, sve dok se nisu zatekli na otvorenom, u izravnom sukobu.
Matija Biškup pogođen je u glavu. Sat na njegovoj ruci svjedok je točnog vremena njegove smrti – stao je onda kada i njegov život. Bilo je 10 sati i 10 minuta.
Kuća u Grabovcu odmah je uz školu u kojoj su bili smješteni i vojnici. Znali su cijelu Biškupovu obitelj i njegove dvije kćerke. Irena se spremala za maturalnu, Iva je krenula u srednju školu. Tog ponedjeljka pred kraj dana vraćali su se u školu. Nisu mogli pogledati ni kuću, kamoli u dvorište. Kako će im reći da se Biškup nikad neće vratiti.
Pokopan deseti dan
– Tek smo drugog dana doznali što se dogodilo. Osjećali smo nešto tog ponedjeljka samo nismo znali opisati taj osjećaj. Uostalom, potisnuli smo ga računajući da se neće ostvariti – kažu danas Biškupove kćeri. Ivi su 34 godine, a Ireni 37. Vijest je u njihovu obitelj donijela nepodnošljivu bol – uslijedila je maturalna večer, poslije vjenčanje, a tate, njihovog junaka, nije bilo.
– Taj petak kad smo ga posljednji put vidjele bio je posve drukčiji nego inače. Razgovarao je i igrao se s nama kao da je zaboravio da smo već velike cure. Mi smo se stalno pogledavale, tek smo poslije komentirale da je čudan – rekle su Iva i Irena. Oca su pokopale deseti dan. Toga je dana u dvorište došao i poštar s njegovom mirovinom. Danas se u dvorištu u Grabovcu igra 14-godišnji Matija, Irenin sin. On nosi ime po djedu heroju.
>>Javio je: "Nitko nije stradao". Onda je pokošen
>>Nećak Boška Buhe od mitraljeza Gare nije se htio odvojiti
>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
>> Pratite blog 'Ratne priče'
>>Sve priče o junacima Bljeska čitajte u našem specijalu