Osvojivši Reykyavik na netom završenim lokalnim izborima, Jon Gnarr je dokazao da je postao najpopularniji političar na otoku ledenjaka i vulkana. Riječ je o najpoznatijem islandskom komičaru i glumcu, čovjeku koji je dva desetljeća šokirao naciju i sprdao se s društvenim tabuima i licemjerjem. Jedna od zapaženijih izjava iz kampanje bila je ova: “Politika je previše ozbiljna stvar da bi se smjela prepustiti političarima” te im se odlučio narugati i na izborima. Povod za takav potez bio je prošlogodišnji financijski slom Islanda nakon bankrota triju najvećih banaka i 3,8 milijardi eura duga strancima koji su naciji ostavili neodgovorni bankarski špekulanti.
V. Britanija i Nizozemska reketarskom su upornošću od svakog Islanđanina tražili vraćanje 12.000 eura, a politički mainstream i slijeva i zdesna bio im je spreman izići ususret. I to uz kamatu od 5,5 posto tijekom 14 godina. No, tome se ispriječio predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, raspisavši u ožujku referendum na kojem je 93 posto Islanđana odlučilo da neće vraćati dug koji su skrivile privatne banke, a na (političku) scenu stupila je i satirička pošast u obličju Jona Gnarra.
Vjerski konvertit iz vica
Potkraj 2009. osnovao je stranku koja se ponosi time što nema program i što postoji samo kako bi parodirala politiku, a u skladu s proklamiranim, nazvao ju je Najbolja stranka. Na kampanju nije potrošio ništa jer mediji i inače obožavaju njegove istupe i ispade te ga prate na svakom koraku. Na kraju, Najbolja stranka je s politički potpuno neiskusnim vodstvom na svojim prvim izborima osvojila 35 posto glasova i šest od 15 gradskih vijećnika. Iako mu je predizborno obećanje da nakon izbora neće ispuniti nijedno predizborno obećanje, on je izabran za gradonačelnika nakon što su socijaldemokrati procijenili da je Gnarr manje zlo od dva ponuđena te su mu pružili koalicijsku podršku.
Rođen je 1967. kao Jon Gunnar Kristinsson, otac mu je bio član Komunističke partije, ali i policajac, što malog Gnarra ipak nije spriječilo da već sa 14 napusti školu i završi na dvije godine u popravnom domu. Nekoliko se godina smucao ni sam ne zna gdje sve, svirao je bas u punk bendu Šmrkavi nos, a sa 19 godina zaposlio se kao njegovatelj u domu za osobe s tjelesnim i intelektualnim teškoćama u razvoju. Počeo je pisati romane, sa 20 je postao otac, a u svijet komedije početkom 90-ih lansirala ga je radiosapunica “Hotel Volkswagen” o islandskom automehaničaru koji je toliko volio VW da se odselio u Njemačku i tamo otvorio hotel. Uslijedili su filmovi i TV, a prvi žestoki udarac društvu zadao je kada je prešao na katoličanstvo i javno stao nagovarati protestantske Islanđane da ga slijede.
“Bankari i ostali sociopati”
Nacija je poludjela, mnogi se nisu smirili ni nakon što su shvatili da se Gnarr kao propovjednik zavitlavao kako bi pokazao da svi imaju nešto što im je vrednije od novca i moći. Dok su kandidati ljevice, desnice i centra u kampanji verglali da “korupciju treba iskorijeniti”, Gnarr je vikao da “korupciju treba nastaviti, ali transparentno”. Obećao je polarnog medvjeda za gradski ZOO, mjesto za razmnožavanje divljih ptica u središnjem gradskom parku, izrugivao se šovinizmima na račun manjina, žena i invalida, a na kraju je optužen za anarhizam jer je snimljen u majici s natpisom “Anarhizam je radikalna ideja koja smatra da drugi ljudi nisu tvoje vlasništvo”. Odgovorio je da nije anarhist jer vjeruje da neki zakoni moraju postojati.
“U društvu ipak mora postojati vlast koja će nas štititi od ubojica, silovatelja, zlostavljača djece, investicijskih bankara i ostalih sociopata i grabežljivaca”, izjavio je. Na kraju više nitko nije bio siguran kad se zafrkava, a kad nešto ozbiljno predlaže, što se također događalo, no popularnost u zemlji vrlo mu se brzo vinula s dva na čak 50 posto. U kampanji je do kraja ogolio isprazne političke elite, koje su “za račun bankara opljačkale budućnost naše djece”, naveo je uplašene i zabrinute građane da se napokon nasmiju, a oni su to savršeno prepoznali i žestoko reagirali.
Pervane, javi seeeeeeeeeeeeeeeeeeeee !