Iznad prašnjavog puta diže se sunce i otkriva žutu zemlju izblijedjelu od nesnosnih vrućina. Vojne patrole, policija i trgovci na svojim kamionetima mimoilaze se još od ranog jutra. U skupinama od po deset do dvadeset ljudi prilaze ulaznim vratima s kuferima i plastičnim vrećicama u koje su ugurane osnovne životne potrepštine. Pregledavaju se dokumenti, svatko se zapisuje po nekoliko puta, a zatim ulaze u sasvim novi svijet. Svijet ograđen žicom u kojemu se živi po izvanrednim zakonima, ali živi se. Na ulaznim vratima još samo nedostaje natpis: \'\'Dobrodošli u Zaatari, grad koji to nije!“
Zaatari je izbjeglički kamp veći od svih kampova nastalih nakon izbijanja sukoba u Siriji 2011. i poslije Dabaada u Keniji drugi je najveći kamp na svijetu s oko 180.000 ljudi. Svakoga se dana poveća za oko još 1000 pridošlica, što znači i za oko 70 novih šatora. Svaki dan Zaatari je bogatiji za novi kvart!
I dok neki smatraju da je kamp uporište pobunjenika koji se nazivaju Slobodnom sirijskom vojskom, pogled na “ulice”, lako nam otkriva da su većina stanovnika Zaatarija žene i djeca. – Žene i djeca čine 80 posto kampa, nešto je malo muškaraca, a to su starci, ali ima i pripadnika pobunjeničke vojske. U kampu svi podržavaju pobunjenike, dovoljno je pogledati stupove na kojima se vijore pobunjeničke zastave – kaže Colasson Francis, pripadnik francuskog odjela \'\'ginekologa bez granica“ čija se bolnica nalazi na početku kampa.
Izvanredna situacija, miješanje tuge i želje za preživljavanjem, kampu daju poseban čar, koji nije pozitivan, ali isto tako ni negativan. To je čista, razgolićena želja za održavanjem. Nakon što je počeo krvavi građanski rati u Siriji, poput slapa niz visoku liticu slile su se izbjeglice u susjedne zemlje, najviše u Libanon, Tursku i Jordan. U Jordanu ih je, pretpostavlja se, čak 500.000! Kamp Zaatari, zbog blizine granice, centralno je mjesto u koje izbjeglice dolaze, ali isto tako i svakodnevno iz njega odlaze. Natrag u Siriju ili u neku drugu zemlju, ovisno o poznanstvima koja imaju. Sirijci, trgovci kakvi već jesu, snašli su se i kamp pretvorili u pravi grad u kojem se trži, u kojem se ljudi žene i djeca se rađaju. Sto osamdeset tisuća duša!
Glavna ulica Champs-Elysées
– Imamo osam porođaja dnevno. Trudnica u rodilištu ostaje šest sati i onda je šaljemo \'\'kući“ – kaže doktor Colasson u malenom šatoru, u poljskoj bolnici uza zvuk prenosiva klima-uređaja te dodaje: – Ovdje sam od početaka kampa, od ljeta 2012. Stvar je jednostavne matematike da je mnoštvo djece začeto upravo u kampu. Uz plač beba, doktor Colasson pokazuje rodilište u kojem nekoliko žena, tek porođenih, leži na vojničkim krevetima čekajući svoju bebu kako bi iz klimatiziranog šatora izašle van, na plus 40 stupnjeva! – Zbog vjerskih razloga žene ne žele da ih porađa muškarac, to mora odraditi žena. Ja nadgledam sa strane, ali ne mogu sudjelovati direktno – pripovijeda Colasson te s ponosom i kroz smijeh dodaje: – Ali barem sam blažen među ženama gdje god se okrenem!
Prolazeći kroz glavnu ulicu, kojoj su francuski doktori nadjenuli ime Champs-Elysées, nailazimo na pregršt trgovina sklepanih od dasaka, na prodavaonice fast food hrane, na boutique, na kavane, ali i na kozmetički salon kojemu je glavna djelatnost iznajmljivanje vjenčanica! Da! Niste krivo pročitali niti je krivo napisano: iznajmljivanje VJENČANICA!
Abu Hamda, uz prašnjavu ulicu, u straćari od 20-ak kvadrata, drži salon s vjenčanicama. Oko tri bijele i jedne crvene vrzmaju se djevojke, zapisuju datume i kalkuliraju. – Ovdje sam već godinu dana i u prosjeku iznajmim jednu vjenčanicu dnevno. Ove četiri vjenčanice već su rezervirane, a svakog se dana zapišu novi parovi – kaže Abu Hamda, snalažljivi trgovac koji je samo, a kako i ne bi, udovoljio potrebama tržišta! Prosječno inteligentnom čovjeku ne treba dugo da shvati kako trgovina svih vrsta cvate u kampu. No, to je kontradiktorno sa pravilima koja zabranjuju da se iz kampa izlazi kad vam se prohtije ili da se uvozi roba za preprodaju. No, za to su se pobrinuli čuvari, koji su prilagodili zakone tako da iz kampa izaći može svatko tko ima nekog \'\'vani“ da za njega jamči. Oni spretniji izlaze, kupuju robu i prodaju je u svojim privremenim trgovinama. Ta roba dvostruko je skuplja od one regularne cijene.
– U kampu postoje četiri klase ljudi – kaže Abu Hamza. – Oni koji imaju novac i koji si mogu priuštiti više toga od ostalih, snalažljivi s vezama koji se bave trgovinom, pomoćnici osoblja kampa te na kraju oni koji osim golog života nemaju Bog zna što opipljiva! Većina izbjeglica kampa Zaatari dolazi s juga Sirije, iz grada Daara. Upravo su tamo 2011. počeli prosvjedi protiv vlasti predsjednika Bashara al-Assada kada je petnaestero djece, iz iste obitelji, uhićeno jer su na zidu škole pisali antirežimske slogane. Nakon što su zahtjevi za puštanje djece odbijeni, nekoliko se stotina prosvjednika okupilo na prostoru ispred džamije s parolama koje pozivaju na svrgavanje režima i zauzdavanje korupcije. Završilo je sukobom 3000 prosvjednika sa snagama sigurnosti i pogibijom četvero demonstranata. Od tog trenutka u gradu Daari traje pobuna, koja ulazi evo u treću godinu.
Probijajući se kroz \'\'kvartove“ kampa Zaatari, kroz mnoštvo bijelih šatora ili malenih stambenih kontejnera, može se vidjeti život svake obitelji izbjegle iz Sirije. U jednom od takvih šatora živi i Abu Talib koji je navršio 93 godine. Vitalni starac sa svojom je ženom izbjegao iz sela pokraj grada Daare. U kampu se nalazi tek 19 dana, a kako saznajemo, put nije bio lak.
– Počelo je posvjedima. Poslije su stali prštati meci pa granate. Moja druga žena poginula je na mjestu zajedno s moje dvoje djece, od 14 i 10 godina! Mi smo se, zajedno s ostalim seljanima, skrili u okolne špilje te tu živjeli godinu dana. I evo nas sad napokon u kampu – pripovijeda kroz suze Abu Talib među stotinama muha koje vrebaju ono malo kruha i maslaca u bijeloj plastičnoj vrećici. Većina izbjeglica u kampu Zaatari muslimani su suniti, za razliku od pripadnika vlasti u Siriji koja pripada alavitskoj sekti, bliskoj šijitskoj grani islama. Tzv. Slobodna sirijska vojska bori se protiv dominacije alavitskog kruga oko predsjednika Bashara al-Assada, ali u zakulisnoj igri isprepleću se interesi svjetskih sila. Na stranu pobunjenika infiltriraju se ekstremni islamistički militanti koji bez kompromisa priznaju jedino državu pod strogim šerijatskim zakonom. U cijeloj toj zavrzlami od više paravojski narod izvlači deblji kraj, bombardiran čas od jednih, čas od drugih. No, u kampu Zaatari većina izbjeglica podržava opozicijsku Slobodnu sirijsku vojsku. Više stotina zastava iznad šatora živ su dokaz tome. Kao i brojni militanti, trenutačno civili u statusu izbjeglica.
Nedostaje samo fontana
U kontejneru na kraju kampa, među javnim WC-ima i cisternama s vodom, smjestila se obitelj iz Sirije sa 10-ak članova. Svi spavaju, jedu i borave u tih 20-ak kvadrata. Na podu sjede Ahmad Soumazi i Kinan Ibrahim. Prije ulaska u kontejner izuvaju se cipele, a kava se na sam spomen dolaska gostiju stavlja kuhati i dočekuje vas uz cigaretu čim sjednete. Ahmad i Kinan pokazuju ruke na kojima se jasno vide ozljede od metaka i granata. Kažu kako su se godinu dana borili na strani Slobodne sirijske vojske, ali da su bili prisiljeni izbjeći zbog pritiska vladinih snaga. – Granicu smo prešli ilegalno te su nam oduzeli sve dokumente. Poželimo li se vratiti, imat ćemo problema s identifikacijom. Ali da se želimo vratiti u borbu, to je istina! Moramo pobijediti! – kaže Ahmad. U njihovim očima teško je prepoznati jad, bijedu i mržnju, ali Ahmad kaže kako ova borba može završiti samo njihovom pobjedom jer kompromis nije moguć. – Ako pobijedimo, sve koji su se borili protiv nas treba pobiti. S njima nema kompromisa! – kaže smireno kao da govori o šetnji livadom, a ne o skidanju glava.
I dok se jordanska vlast trudi ostati neutralna, broj boraca i stalno vrzmanje oko granice, kao i velik broj izbjeglica, tome ne idu u prilog.
No, u kampu su ljudi koji u većini slučajeva s tim nemaju veze, seljaci koji su uzgajali lubenice, majke koje su rađale djecu, ljudi koji su se slučajno našli unutar jedne sekte dok je granata s druge strane padala na njihov dom. Brutalno lice rata, rijeke krvi u rodnom gradu, leševi rodbine ne mogu uroditi zdravim mislima. Ali kamp Zaatari pokazuje da je čovjek, uz bakteriju, najprilagodljivije biće na svijetu. Mnoštvo djece, trgovci na svakom uglu, škole koje podiže vlada Saudijske Arabije, bolnice nevladinih organizacija, privremene kavane....
Grad, izrastao u samo godinu dana, predviđen za 60.000, danas ima tri puta više ljudi i živi je dokaz ljudske snalažljivosti. U njemu nedostaju još samo kinodvorane, trg s vojskovođom na konju i fontana, sve ostalo već je tu!
>>Gubitak Qusaira - najteži udarac za sirijsku oporbu od početka sukoba