Satrli Tatare, ali u legendi

Najezda Mongola ili, kako su bili poznatiji u srednjovjekovnim vrelima, Tatara sredinom 13. stoljeća ozbiljno je uzdrmala srednju Europu i ostavila traga ne samo u povijesnim zapisima nego i u legendama. Mongolski su osvajači u veljači 1242. godine prešli preko zamrznutog Dunava u Ugarsku i dali se u potjeru za ugarsko-hrvatskim kraljem Belom IV. da bi, zarobivši ga, upotpunili pobjedu postignutu prijašnje godine na rijeci Šaju.

Bježeći na jug, kralj je dospio do Trogira i u krajnjoj nuždi pred upornim progonom mongolske konjaničke vojske zaklon našao na lađi kod otoka Čiova. Odahnuti je mogao tek potkraj ožujka kad su se Mongoli počeli povlačiti doznavši da je u dalekom azijskom središtu njihove veledržave, u Karakorumu, umro vrhovni vladar, veliki kan Ogotaj.

U hrvatskoj su predaji Mongoli upamćeni pod nadimkom psoglavaca ili pasoglavaca jer su se, niski i pognuti, zaogrnuti u krzno i glava sabijenih u ramena jurišajući na malim konjima, činili poput čopora pasa. Taj bi opaki i bezbožni dušmanin, kako je iznjedrila kasnija tradicija, slomio svoj zub u bojevima na istočnoj jadranskoj obali, među kojima je vidno mjesto imao i okršaj na Grobničkom polju u zaleđu Rijeke.

Prvi je legendu zabilježio kroničar Ivan Tomašić (16. stoljeće) u „Kratkoj kronici Kraljevine Hrvatske", napisavši da su Tatari tri godine harali Hrvatskom i da se Bela IV. sklonio na Krk, gdje su mu utočište pružili Bartul i Fridrik Frankapan. Oni su kralju dali mnogo zlata i srebra, okupili veliku vojsku i satrli Tatare kod „utvrde Gelen, pučki Grobnik, na tom polju, gdje se sada diže utvrda Grobnik".

Kroničar Ivan Tomašić za priču o ulozi Frankapana oslonio se na humanističkog pisca Antonija Bonfinija i njegovih „Deset knjiga ugarske povijesti" (1497.), ali ju je dodatno iskitio. Legendu je potom preuzeo Andrija Kačić Miošić pa unio i u djelo „Razgovor ugodni naroda slovinskoga" (1756.), svrstavši je pod 1241. godinom: „Na 1241. Senjani veliku virnost ukazaše kralju Beli, jer vitežki pridobiše Tatare u polju Grobničkome ter ji razbiše i okolo pedeset i šest iljada posikoše, od koga vremena Grobničko polje nije ničim do današnjega dneva roditi moglo".

U 19. stoljeću legenda se počela koristiti u političke svrhe kao rani dokaz o izuzetnim hrvatskim zaslugama u obrani Europe i kršćanstva od napada tuđinskih osvajača.

U spjevu Dimitrija Demetra „Grobničkom polju", objavljenu u povodu tobožnje šeststote godišnjice bitke (1842.), pjesnik slavi pobjedu Hrvata i poziva: „Tu nek Hrvat uči koja mu je cijena – Tu nek crpe hrabrost, ponos, volju".

Iako taj spjev nije veliko umjetničko djelo, poticao je Hrvate na otpor mađarskim posezanjima i pridobivao ih za preporodne zamisli. Istoj misli vodilji o Hrvatskoj kao spasiteljici Europe vratio se i pjesnik i visoki austrijski časnik Petar Preradović u pjesmi „Na Grobniku" (1851.),zapisavši: „Ovdje divlje čete smrvi / Rod naš čil i zdrav, / Hrvatskom se ovdje krvi / Spasi Zapad sav".

Znanost, s pravom, ne priznaje bitku. To je prvi izričito učinio Ferdo Šišić u „Hrvatskoj povijesti I" (1906.) i „Pregledu povijesti hrvatskog naroda" (1916.). Pisci koji spominju navodnu bitku, živjeli su kasnije nekoliko stoljeća, a isprave koje donose prigodne podatke ili su krivotvorine ili govore sasvim općenito o tatarskim naletima i napadima. Zna se iz „Salonitanske povijesti" Tome Arhiđakona (13. stoljeće) da su Mongoli u Hrvatskoj proveli mjesec dana i da se dio njihove konjice primaknuo Splitu te bezuspješno napao Klis i Trogir, nakon čega su se još pet ili šest puta zalijetali do Splita i Trogira, svaki put se vrativši u tabor u zaleđu. Ti udari su vjerojatno imali poglavitu svrhu zastrašiti mjesno stanovništvo i pljačkom zaraditi ratni plijen. Činjenica da je Grobničko polje tako daleko na sjeverozapadu, a poznato je da je Bela IV. iz Zagreba bježao prema Klisu, a ne prema Kvarneru, čini cijelu tu bitku još manje vjerojatnom.

Možda se smije pomišljati da je manja tatarska četa, odvojivši se od snaga koje su progonile kralja, dospjela na obalu Primorja i ondje bila potučena. Takav prepad ne bi bio neobičan i s obzirom na naznačenu tatarsku taktiku, ali i stoga što se drugi mongolski odred spustio na povratku iz Hrvatske na jug te opustošio dubrovačku okolicu i opljačkao Kotor.

No, kako god bilo, okršaj u Primorju, ako se uopće i dogodio, nije sigurno bio ni tako velik niti je imao toliko značenje koliko mu se daje u predaji.