I na ovogodišnjem PEN-ovu Festivalu svjetske književnosti (the World Voices Festival) što je održan u New Yorku – a bio je posvećen temi hrabrosti u umjetnosti, demokraciji i politici – festivalski predsjedatelj, slavom ovjenčani i fundamentalističkim islamskim progonom na Zapadu obilježeni engleski romanopisac i esejist indijskih muslimanskih korijena Salman Rushdie objavio je u New York Timesu nevelik esej pod naslovom „Kamo je (nestala) moralna hrabrost?”
Njegov se esej začas proširio virtualnom stvarnošću, izazivajući brojne rasprave i komentare. Uglavnom pozitivne: jer ljudi su, očito je, gladni i žedni moralne, političke i umne hrabrosti ili čvrstine.
Dva tipa hrabrosti
Rushdie svoj esej počinje rečenicom koja sadrži i njegov ključni stav o dvije vrste ili dva tipa hrabrosti koji čovjeka i ljudski rod prate od pamtivijeka – fizička i moralna hrabrost: „U ovim zbunjujućim (zbrkanim, smetenim, netko manje obziran kazao bi: sjebanim) vremenima, lakše se divimo fizičkoj nego li moralnoj hrabrosti – hrabrosti ljudskoga uma ili javnih osoba“.
Navođenjem niza primjera, Rushdie zapravo dokazuje da je moralna hrabrost (politička, građanska, umjetnička, znanstvena, vjerska, sportska, humana i humanistička) ne samo zanemarena u odnosu na onu fizičku (lako vidljivu i još lakše shvatljivu kroz junačke čine kojima pojedinac ili skupina ljudi stavlja na kocku vlastitu sigurnost, slobodu, zdravlje, pa i život u ime nekog višeg, plemenitog i nesebičnog cilja koji pod svaku cijenu želi doseći), već je često izložena sumnji, podsmijehu i javnom prijeziru. O političkoj hrabrosti, primjerice, piše: „Politička hrabrost danas je gotovo uvijek sumnjiva. Još i čudnije: postali smo sumnjičavi spram svih onih koji ustaju protiv zloporabe vlasti ili dogme“.
Nije se teško složiti s tim Rushdiejevim tvrdnjama, ali je nužno kazati da skeptičan odnos mnoštva spram moralno, intelektualno, politički ili socijalno drukčije mislećih pojedinaca nipošto nije fenomen novoga doba. Masovna psihologija podržavanja svih vrsta dogmi (političkih, crkvenih, pa i estetskih i znanstvenih), obožavanje lažnih proroka i idola i podanički odnos prema vlastodršcima i moćnicima traje odvajkada i vjerojatno će unedogled trajati.
Kao jedan od brojnih primjera kolektivne sumnje mnoštva, gomile ili „ćudoredne“ rulje, u moralno hrabre (a da i mi Hrvati visoko vrednujemo hrabrost moglo bi se zaključiti po brojnim istoznačnicama i suznačnicama koje imamo za tu riječ: neustrašivost, smjelost, odvažnost, srčanost, junaštvo itd.) ljude, Rushdie navodi primjer mladoga (23 godine) saudijskog novinara i pjesnika Hamze Kashgarija koji je zbog nekoliko objavljenih dijaloško-poetskih “cvrkuta” (tweetova) o proroku Muhamedu bio izložen javnom linču. Privremeno je izbjegao u Maleziju u nakani da zatraži i dobije azil u Novom Zelandu, ali su ga malezijske vlasti u tome spriječile i vratile u Saudijsku Arabiju, gdje je zatočen.
Iako je ubrzo povukao napisane „cvrkute“, tvrdeći da je, iz razgovora s braćom i prijateljima, shvatio da je doista teško uvrijedio voljenog Proroka, pokajanje ga nije spasilo od tamnice i od više desetaka tisuća zahtjeva za njegovom egzekucijom. Osvetu i egzekuciju nesretnog mladića, optuženog za smrtonosno bogohuljenje, zatražio je, putem društvenih mreža, i šeik Al-Garni, pretvarajući ga u metaforičkog novog Salmana Rushdieja.
“Cvrkuti” nesretnog pjesnika
Iz niza „cvrkuta“ koje je u povodu Prorokova rođendana napisao progonjeni pjesnik i novinar, izdvojit ću tek neke:
„Na Tvoj rođendan, kamo god krenem, Tvoja je slika ispred mene.“;
„Mnoge stvari kod Tebe volim. Druge mrzim, a postoje stvari o Tebi koje ne razumijem.“;
„Na Tvoj ću Ti rođendan reći da sam uvijek volio buntovnika u Tebi, da si uvijek za mene bio izvor nadahnuća, ali da ne volim božansku aureolu oko Tebe. Neću za Tebe moliti“.;
„Nijedna saudijska žena neće otići u pakao, jer je nemoguće dvaput završiti u paklu“.
Kako je nesretni pjesnik virtualnih „cvrkuta“ poništio svoje „sotonske stihove“ (u prozi), ostaje otvorenim pitanje kako bi njegova moralna hrabrost ili čvrstina prošla na povijesnom kantaru strogih sudaca fizičke hrabrosti koji smatraju da fizičko junaštvo implicira sposobnost i spremnost pojedinca da se postavljene ciljeve ili obveze ostvari unatoč SVIM prijetnjama i pogibeljima: neizvjesnost, strah, bol, progon obitelji, poniženje, pa i smrtna opasnost i – smrt.
Možda mu prolaznu ocjenu na testu moralne čvrstine i odvažnosti ne bi dali ni slavni filozofi iz davnih vremena – Sokrat, Platon, Toma Akvinski, sv. Thomas Moore ili Søren Aabye Kierkegaard, ali meni se čini da ipak zaslužuje metaforičku medalju za fizičku i moralnu hrabrost.
Na tragu potpuno istog razmišljanja – razmišljanja Salmana Rushdieja i ostalih sudionika njujorškog Festivala međunarodne književnosti – već se nekoliko godina kreće i jedan od američkih magazina koje redovito čitam: The Atlantic.
Pokrenut je kao mjesečnik za kulturu i kulturnu kritiku u Bostonu pradavne 1857., a danas tematski pokriva unutarnju i vanjsku politiku, ekonomiju i kulturne trendove. Već treću godinu, na temelju javnoga poziva koji objavljuje potkraj godine, vrši izbor „hrabrih mislitelja“ (Brave Thinkers).
Hrabri mislitelji po zamisli i najavi uredništva jesu: „ljudi koji riskiraju svoj ugled, imovinu i, u nekim slučajevima, život u težnji za ostvarenjem velikih ideja“.
Priznanje „hrabri mislitelj“ uredništvo ne dodjeljuje, kako je to uobičajeno, samo znanstvenicima, književnicima i umjetnicima, nego i tzv. običnim ljudima koji imaju hrabrosti dovesti u pitanje neku veliku zabludu, dogmu ili pogrešno društveno uvjerenje za koje većina ljudi vjeruje da je jedino ispravno, istinito, pravedno, bogomdano. Vječno!
Neko javno priznanje tipa „hrabri mislitelj“ dobro bi došlo i našoj zemlji (mogao bi ga utemeljiti Večernji list) koja već duže od dva desetljeća proživljava „tranziciju“ u kojoj su odbačene mnoge isprazne i represivne jednopartijske i komunističke dogme, ali nisu osmišljene nove ideje, vizije, strategije i programi koje bi ljudima i zemlji pripomogle kao naputci za izgradnju slobodnog i prosperitetnog društva i države. Kritička, inovativna i eksperimentalna misao odavno su beskućnice i prognanice u vlastitoj, hrvatskoj domovini, jer je u modi imitiranje i usvajanje ideja i misli koje se smatraju „suvremenima“, „naprednima“, „europskima“ i „svjetskima“.
Hrvatska je kritička i, posebice, inovativna, disidentska i kreativna misao prognanica u vlastitoj Domovini jer je zamro nekad bogati intelektualni život: na katedrama, sveučilištima, časopisima niskih naklada, u različitim disidentskim intelektualnim skupinama, pa i u glasovitim kavanama u kojima su o velikim i malim temama razglabali umni ljudi: filozofi i pjesnici, državotvorni sanjari, pa i ljudi koji su svojim otkačenim i provokativnim idejama i mislima poticali druge na – hrabru misao.
Službena javnost, nazovimo tako partijski (komunistički) nadzirane masovne medije, računala je na partijsku svijest dijela i samocenzuru drugog dijela urednika i novinara za nju važnih i utjecajnih medija. Mrvice istine i slobode dopuštala je ili su joj se potkradali u alternativnim časopisima, ljetnim školama, eksperimentalnim kazališnim predstavama.
Danas su novine stekle relativno veliku političku slobodu, ali je ta sloboda dobila nove političke i tržišne lance i prisile koji su misao ponovno protjerale iz javnosti.Masovni mediji preplavljeni su rijekama i potocima krvi i skandala, crnih kronika, sjajem glamura i bijedom politike, opisima ratova i katastrofa, medicinskih i znanstvenih čuda, opisima života slavnih, šokantnim fotografijama i snimkama ljudskog zla, nevolje i patnje.
Misao koju smo nekad prakticirali ili poznavali, postiđena i suvišna, povukla se u sjetnu osamu ili u beskrajnu, ali za kultiviranje misli neprikladnu, virtualnu javnost. Dakle, ne može se kazati da se danas ne piše, ne domišlja nove ideje, ne raspravlja. U virtualnim forumima, na Obrazini (Facebooku), u komentarima objavljenih članaka sve vrvi i pršti od riječi, rečenica, misli, ideja, svađa, uzajamnih uvreda i rijetkih izlijeva simpatija i pohvala. Virtualna anonimnost, nažalost, više ohrabruje niske misli i niske strasti, a manje ljude potiče mukotrpno istraživanje istine i na slobodno izražavanje misli.
Hrvatska je zemlja višestrukih i dugotrajnih nezrelosti i maloljetnosti. Glasovita „hrvatska šutnja“ ili sklonost sadašnje i bivše vlasti da svoje postupke i odluke donosi i usmjerava prema zahtjevima „Europe“ i da njihovu uspješnost mjeri apstraktnom mjerom „našega ugleda u svijetu“, dva su simptoma te nacionalne – intelektualne i političke – nezrelosti.
Kant je uzroke nezrelosti pronašao u pojedinačnoj, individualnoj lijenosti i kukavičluku, a mi ih možemo tražiti i u pojedinačnoj i u kolektivnoj znanstvenoj, intelektualnoj i političkoj lijenosti, kukavičluku i oportunizmu, ali i provincijalnom (u odnosu na „Europu“ i „Zapad“) mentalnom sklopu.
Svi ti razlozi, uzeti zajedno, osuđuju hrvatske znanstvenike i političare na intelektualnu nezrelost.
Ona se ogleda u činjenici gotovo dvadesetogodišnjeg bijega intelektualaca i stručnjaka od javne upotrebe uma koji bi im, da su ga željeli koristiti, omogućio sagledavanje i postupno prevladavanje gospodarskih, ali i svih drugih nevolja.
Drukčije promišljanje
Ni 2013. godina nije nam, nažalost, donijela kraj znanstvene, političke i zdravorazumske nezrelosti, već hinjeno znanje, hinjenu znanost i hinjenu političku volju i programe ili „pakete“ za „izlaz“ iz krize.
Na jednom mjestu, u knjizi „Prozirnost zla“, Jean Baudrillard iznosi svoje mišljenje o intelektualnom razumijevanju povijesti: „Povijest je trebalo shvatiti dok je povijest još uvijek postojala. Heideggera je trebalo osuđivati ili braniti dok je to bilo moguće činiti.“
Na sličan način mi bismo mogli danas kazati: današnje je vrijeme – tranzicijsko, koruptivno, recesijsko i depresijsko – idealno za disidentsko, inovativno, intuitivno, eksperimentalno i kreativno promišljanje hrvatske i europske sadašnjosti i budućnosti.
Treba se samo – usuditi misliti. Misliti drukčije od svih ili većine drugih koji viču i galame, prijete i bahate se tvrdeći da „nema alternative“ i kako su svi drugi, svi mi, bezidejno stado koje upravo i jedino ONI moraju vratiti na pravi put. Zapravo bogohule, tvrdeći da su jedino oni istina, put i život.
Za drukčije promišljanje stvarnosti opet su nam potrebni „hrabri mislitelji“.
Intelektualni, stvaralački, inovativni i srodni strahovi ne moraju danas biti i nisu posljedica despotskih prijetnji, cenzure i djelovanja onoga što smo u doba crvenog jednoumlja nazivali
Na putu inovativnog i eksperimentalnog mišljenja danas su nove prepreke: političko gotovanstvo i politička korektnost, medijski linč, uniformirano mišljenje, teror stereotipnog razmišljanja, pa i politička retardiranost. Jer jedino se političkom retardiranošću može objasniti odluka sadašnje vlasti da već izgrađene autoceste iznajmi za tri milijarde eura na punih 50 godina, kako bi „utrženi“ novac spiskala u – pet mjeseci. Dakako, VRH-u se nije dalo samom razmišljati o troškovima i koristima od „monetizacije“, već je za to unajmio najamnog mislitelja, konzultanta, koji je očekivano zaključio: „monetizirajte“!
Ako vas, na kraju, pak, zanima tko su hrabri mislitelji 2012. (izbor za ovu godinu bit će objavljen u listopadu), njih 21, možete se virtualno prošetati ovom mrežnom stranicom: http://www.theatlantic.com/special-report/brave-thinkers-2012/
Od njih 21 ja sam, na kraju, kao ilustraciju izabrao naizgled običnu saudijsku ženu Manal al-Sharif koja se u toj zemlji godinama bori za ljudska i ženska prava, među kojima je jedno od uskraćenih prava i pravo žena da – voze automobil. U znak protesta ona je svoju vožnju automobila snimila i objavila na društvenim mrežama. Bila je zatočena, puštena uz jamčevinu, dobila je zasluženo priznanje Atlantica, ali i priliku da govori na TED-u, organizaciji koja „širi ideje vrijedne širenja“.
>>\'Pojavila se nova nesnošljiva i agresivna politička sekta\'