‘Savez s Bogom slobodan je izbor čak i ako Bog nije dobar ili nije svemoguć’

Je li Bog za vjernike nedostižan uzor, simbol dobra u koje vjerujemo unatoč svemu, unatoč osobnim i kolektivnim tragedijama koje se obrušavaju na nedužne i u kojima se pitamo “gdje je...?”. Za ateiste Boga u nesavršenom svijetu nema, on je samo emocionalna varka i lažna slamka spasa, koja racionalnim ljudima ne treba. Da nema složenijeg pitanja od vjere i nevjere, da je često tanka nit koja dijeli vjernike od agnostika, potvrđuju promišljanja uglednih intelektualaca koji su za Večernji list otvoreno progovorili o vjeri, ateizmu i agnosticizmu. Hrvatski oskarovac Branko Lustig prije koju je godinu, objašnjavajući zašto je ateist, izrekao: “Bog za mene ne postoji, ja u njega ne vjerujem. Da postoji, ne bi dozvolio holokaust, strašna mučenja i ubijanja Židova u nacističkim logorima, kao u logoru Auschwitz kamo sam dospio kao dječak u dobi od 11 godina...”

Teško je ne pomisliti da je najlakše vjerovati u savršenost i dobrotu Boga onima koje život nije istjerao na vjetrometinu i šibao ih sve dok im se ožiljci nisu urezali u kosti, ostavljajući ih da se kako znaju i umiju nose s njima dok su živi, da ih prihvate kao neminovnost ili izazov da unatoč svemu budu sretni.

Dr. Jasminka Stepan Giljević, voditeljica Zavoda za onkologiju Klinike za dječje bolesti u Zagrebu, jednostavno kaže da joj vjera pomaže da može raditi svoj izuzetno stresan posao s teško oboljelom djecom, koji voli, koliko god bio težak.

– I mi liječnici smo samo ljudi i nemamo uzde života i smrti u rukama. I ja sam kao vjernik ponekad ljuta na Boga ako s oboljelim djetetom ne ide dobro... Nekad me jako pogađa što mislim da će situacija s nekim djetetom biti dobra, a ne bude. Ali mi liječnici moramo gledati naprijed, a ne unatrag – govori dr. Jasminka Stepan Giljević. Lakše joj je, priznaje, raditi s roditeljima oboljele djece koji su vjernici. Ateisti vole sami jako kontrolirati situaciju, a to je teško u takvim situacijama, objašnjava.

Religije u poteškoćama

– U terminalnoj fazi bolesti djeteta tuga je velika, i bili vi vjernici i ne znam kakvi profesionalci, to se prelijeva i na vas, a znate da morate svoje osjećaje ostaviti kod kuće i pomoći ljudima koji gube dijete – kaže dr. Stepan Giljević.

Postojanje Boga ne možemo znanstveno ni dokazati ni opovrgnuti, možemo u njega vjerovati ili ne vjerovati, pa se nameće pitanje što u filozofskom smislu razlikuje vjernika od nevjernika. Izvanredni profesor na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija Pavel Gregorić smatra da su vjera i nevjera ponajprije pitanje sredine u kojoj je pojedinac rođen, odgajan i socijaliziran. Tek u zrelosti može doći u položaj – opet uvelike ovisno o sredini u kojoj se nalazi – da slobodno odabere hoće li zadržati ili promijeniti svoj svjetonazor.

– Ja sam ateist. Odrastao sam u nevjerničkoj obitelji širokih nazora u kojoj se vjera nije tematizirala. No još u gimnaziji počele su me zanimati različite vjere i poimanja Boga, proučavao sam i predavao filozofiju religije, ali nikad nisam osjetio potrebu za transcendentnim niti vidim racionalno opravdanje za to – govori Gregorić.

Pitamo ga je li ateizam posljedica razočaranja u Boga s obzirom na sve što se događa u nesavršenom svijetu ili je samo racionalna odluka čovjeka da Boga nema?

– Ako je Bog svemoćan i dobar, kako to da dopušta stradavanje nevinih kroz prirodne katastrofe (prirodno zlo) ili kroz ljudsku iskvarenost (moralno zlo)? To je klasični argument koji je abrahamitskim religijama oduvijek stvarao poteškoće. Obično se odgovor vjernika svodi na to da je moralno zlo rezultat slobodne volje koju je Bog podario čovjeku, a da je prirodno zlo rezultat djelovanja prirodnih zakona koje je Bog dao svijetu. Čak i ako prihvatimo taj odgovor, iz njega logički slijedi da Bog ili nije svemoćan ili nije dobar. Sasvim je moguće da čovjek postane nevjernik u svjetlu ovakvih racionalnih zaključaka, kao što sam uvjeren da takvi zaključci ljude učvršćuju u nevjerovanju – odgovara Gregorić.

Mnogi ljudi unatoč tragedijama koje su ih pogodile, nerazmjerno njihovoj dobroti, ne odriču se vjere u Boga, dok ga drugi napuste čim ih razočara...

– Bilo je intelektualaca koji su do Boga dolazili racionalnim putem. Čim ih je “iznevjerio” – u stvarnosti, čim je odstupio od slijeda događanja koji su očekivali da bi on trebao poštivati, za jednoga britanskog pisca to je, primjerice, bila ženina bolest i smrt, oni bi ga, razočarani, napuštali. Zapravo, ovdje se radilo samo o taštoj konstrukciji alter ega – kaže prof. Amir Muzur, pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti na riječkom Medicinskom fakultetu. Sve što će o vjeri reći, napominje, znači nešto samo njemu, a drugima ne mora, ne bi smjelo i ne očekuje da znači.

– Prečesto mi se događalo da tek naknadno shvatim da u poretku stvari postoji idealna viša logika koja se brine za optimalan red i koju u svojoj limitiranosti ne možemo spoznati, barem ne unaprijed. Po tome bih bio agnostik. Pa ipak, sama činjenica da ne negiram postojanje “više logike”, nedostupne ljudima, svrstala bi me u vjernike (i ateisti su vjernici, samo Boga drugačije zovu). Neki elementi mog promišljanja su tipično agnostički, a drugi vjernički. Da postoje dvije kolone na cesti, ne znam u koju bih stao... – iznosi Muzur zaključnu rečenicu koja u sebi spaja i sumnju i vjeru.

Baka po ocu prof. Muzura, kaže, bila je donekle prakticirajuća muslimanka, baka po majci katolkinja, brat dio pokreta Hare Krishna, a sam je odrastao u jugoslavenskom ateističkom okruženju nejasnog tradicijskog miksa, čitajući pretežito književnike i filozofe koji su zanemarivali pitanje Boga ili ga negirali. Muzur se ne ubraja u one koji se zbog vlastite intelektualne skučenosti iščuđavaju činjenici da vrhunski znanstvenik može biti vjernik jer kao predavač povijesti znanosti zna da su Newton i Salam mogli biti istodobno vjernici i vrhunski znanstvenici, baš kao što su Krleža i Sartre bili ateisti i vrhunski književnici, a nobelovac Eccles bio je čitav život razapet između neuroznanosti i protestantskog odgoja.

– Sve moje spoznaje rezultiraju kredom da Bog postoji kao naš nedostižni uzor: kako ga zovemo i zamišljamo ili eventualno prikazujemo. To je stvar profinjenosti naše osobne i kolektivne mašte. Težnja da čovjek vlastitim postupcima, s ma kojom motivacijom i ambicijom, životinju u sebi u aristotelskom smislu kontinuirano približava Bogu, može zvučati blasfemično, ali vjerojatno ima bolju perspektivu od inzistiranja na vlastitoj dosljednoj konstrukciji Svemogućeg. Moralni savjeti mnogih religija, poput okretanja drugog obraza, reagiranja kruhom na kamenje, pravo na prvo nabacivanje kamena, djelovanje bez primisli o cilju, nenasilje pod bilo koju cijenu, kriju u sebi Boga u svom najboljem, a možda čak i jedinom izdanju – zaključuje Muzur.

Život samo prema nagonima

Akademik Davor Miličić, vodeći hrvatski kardiolog, profesor interne medicine i kardiologije i predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva, tumači zašto ne sumnja u postojanje Boga.

– Kao liječniku i znanstveniku koji je život posvetio čovjeku teško bi mi bilo ne vjerovati u Boga jer, ako je čovjek samo posljedica puke slučajnosti, hira svekolike prirode, tada je čitav naš duhovni svijet puka fikcija: pravda, nepravda, dobro, zlo, ljubav. Ako to nisu neke kozmičke, božanske kategorije, nego samo ljudski artefakt, onda je cjelokupna naša egzistencija besmislena i svodi se na preživljavanje u skladu s našim prirodnim nagonom, kojemu bi jedina svrha bila reprodukcija, tj. prijenos našega genetskoga materijala na potomke kako bi se sačuvala vrsta – kaže Miličić.

Unatoč dojmljivom napretku znanosti, koja se u posljednje vrijeme razvija upravo eksponencijalnom brzinom, ističe, sve smo više svjesni njezinih ograničenja u otkrivanju neporecive i trajne istine.

Znanost i vjerovanje u Boga nipošto nisu, drži, u kontradikciji. Bavljenje prirodnim znanostima kroz čitavu povijest pa do danas, dodaje, ukazuje da znanstvene spoznaje nisu apsolutna istina, da se s vremenom, kako napreduju znanstvena misao i znanstveno iskustvo, mogu mijenjati ili čak posve demantirati na račun neke “nove” istine.

– Sjetite se Newtonove fizike koja je omogućila silan napredak primijenjene znanosti, ali je posrnula pred Einsteinovom teorijom relativnosti. To što nismo osobno vidjeli ili dokazali postojanje Boga ne znači da Bog ne postoji. Ateisti i agnostici često pitaju ne vjeruješ li valjda u priču o nastanku svijeta iz Biblije? Obrazovani vjernici odgovaraju da je u Bibliji riječ o alegoriji koju treba višeslojno iščitavati, a ne pojednostavljeno vulgarizirati. Zar mislite da model dvostruke uzvojnice kojim prikazujemo DNK nije, također, neka vrst alegorije? Ili naši slikovni modeli atoma i molekula? Mogućnosti naše percepcije u velikoj su mjeri nedostatne za istinsku spoznaju bitka. Za mene se rasprava o postojanju ili nepostojanju Boga svodi na raspravu između smisla ili besmisla postojanja čovjeka, svijeta i svemira. Osim matematike, fizike, kemije i biologije, čovjek raspolaže i intuicijom. A ona je najvećoj većini ljudi kroz čitavu povijest čovječanstva kazivala da ima Boga – zaključuje Miličić.

Niz znanstvenika koji su vjernici govori da je lakše vjerovati u Boga onima koji su vrhunski u znanosti jer su svjesniji prirodnih zakona i ograničenosti vlastitog uma. No filozof Gregorić kao ateist tumači to na sljedeći način:

– Svijest o prirodnim zakonima i o ograničenostima vlastitog uma može se protumačiti kao poticaj za vjerovanje kao i poticaj za nevjerovanje. Po načinu na koji funkcioniraju, prirodne znanosti su redukcionističke i materijalističke, no postoje segmenti zbilje koje znanosti još ne mogu objasniti ili koje možda nikada i neće moći objasniti. Neki u tim segmentima mogu tražiti osnovu za vjeru, neki za filozofiju, a neki razmišljanje o tim segmentima mogu smatrati nepotrebnim traćenjem vremena. Ne treba zaboraviti, smatra sociolog prof. dr. Renato Matić, da se vjera prije svega definira kao Božji dar, potpuno neovisno o tome kako izgleda svijet oko nas, i koliko netko krivo ili zlo čini, a pritom se poziva na vjeru.

– Nekome će vjera doći služeći se razumom i znanjem onoga kome dolazi, nekome putem dobrote i otvorenosti za pomoć drugima – govori Matić dodajući da je pitanje vjerovanja ili nevjerovanja isključivo pitanje slobode izbora. Sve drugo, od običaja i navike, preko tradicije i konformizma, pa do nametanja i prisile, nije vjera jer nije ispunjen osnovni preduvjet „saveza“ koji Bog nudi čovjeku, a to je slobodan izbor i samostalna odluka.

Vjernik jesam, a čovjek?

– Smatram se vjernikom, ali o Bogu ne mogu znati u smislu razumske spoznaje, već jedino mogu vjerovati, a to su različiti oblici spoznaje. Osobni izričaj o sebi kao vjerniku ili ne vjerniku ništa ne govori o tome kakva sam osoba, jesam li dobar, pošten, spreman priskočiti u pomoć, ili sam zao, nepošten, okrenut sebi i neosjetljiv za brige i potrebe ljudi oko sebe. U tom je smislu beznačajno ako sebe definiram kao vjernika, molim se, postim, a zanemarujem ljude oko sebe, njihove potrebe i mogućnost da u odnosu na njih budem čovjek. Puno je značajnije drugome biti čovjek, pa i ne vjerovati. Koliko znam, religijski izvori i učenja na puno mjesta to potvrđuju. Ne jednom smo čuli da Bog najčešće dolazi do neke osobe preko druge osobe. Ako se predstavljam vjernikom, a taj put za Božji ulazak u tuđi život preko mene nije otvoren, ako je zakrčen različitim zlodjelima, idolima poput bogatstva i moći, ili idolopokloničkim praksama poput rasne, nacionalne, klasne ideologije, egoizmom i neosjetljivošću za ljude, tada umjesto „svjetla svijetu“ postajem izvor tame. Razumljivo je da će oni koji nisu vjernici oko mene misliti “ako si ti vjernik i ako je to što svjedočiš kroz život Božji poziv, tada to meni ne treba” – kaže Matić.

Vjerovali ili ne vjerovali u Boga, umijeće je ,unatoč svemu oko nas i u nama, sačuvati čovjeka u sebi i slobodu da idemo svojim putem bez obzira na druge, vjerujući u dobro, zaboravljajući loše.