Schengen je još jedna nemoguća misija pred Hrvatskom. Srećom, imamo takvih odrađenih

Kad čovjek pogleda koliko su teški aktualni pregovori s Europskom unijom, bilo da se radi o pregovorima o izlasku ili pregovorima o ulasku, mogao bi se lako začuditi i zapitati kako je Hrvatskoj to uopće uspjelo. Iz tog kuta, Hrvatska kao punopravna članica EU izgleda kao još veće postignuće. A pred Hrvatskom se, nakon sljedećeg tjedna, otvara još jedna nemoguća misija: nakon što Europska komisija sljedeće srijede ocijeni da je Hrvatska ispunila tehničke uvjete za ulazak u Schengensku zonu bez granica, slijedi drugi korak do stvarnog ulaska, a to je stvaranje uvjeta za jednoglasnu političku odluku država članica.

Kad kažemo koliko teško izgledaju danas pregovori s EU, mislimo s jedne strane na Brexit, a s druge strane na aspiracije zemalja u našem jugoistočnom susjedstvu da se priključe Uniji. Pregovori o Brexitu su, naravno, drukčiji i logično je da prvi pregovori o izlasku u povijesti EU nisu baš usporedivi s pregovorima o ulasku. Ali onaj tko ih je na neki način povezao bio je šef Komisije Jean-Claude Juncker u onoj legendarnoj gesti u kojoj je na sastanak u Downing Street 10 ponio hrvatski pristupni ugovor, bunt papira veličine i težine omanjeg betonskog bloka, kako bi ilustrirao britanskoj premijerki koliko su kompleksni pregovori s 27 država članica. Ipak, jedna važna stvar po kojoj te dvije stvari nisu usporedive leži u činjenici da je Hrvatska, zapravo, i u NATO i u EU ušla “ispod radara”, dok su svi razbijali glave puno vidljivijim, većim temama.

Brexit je sve samo ne u takvom statusu jer sve su oči na tome. Mi smo, pak, pregovore s EU zaključili kad se Europa bavila rješavanjem velike krize euro zone koja se pretvarala u egzistencijalnu krizu čitavog projekta, a pozivnicu za NATO dobili smo na summitu u Bukureštu 2008., gdje je glavna tema bila Putinovo upozorenje da će koketiranje NATO-a s Ukrajinom i Gruzijom shvatiti kao “izravnu prijetnju” Rusiji (da je to bilo s pravom glavna preokupacija Bukurešta 2008. pokazala je i ruska agresija na Ukrajinu šest godina kasnije, čije su posljedice i danas u stanju izazvati globalne političke potrese, kao što vidimo na pokrenutom postupku “impeachmenta” američkog predsjednika Trumpa).

S druge strane, aktualni pregovori o pristupanju Uniji također pokazuju koliko je teško steći naklonost pregovarački vrlo tvrdih država članica EU. Čak i onda kad kandidatkinja toliko dugo čeka i toliko nesporno zaslužuje tu njihovu naklonost, kao što vidimo na primjeru Sjeverne Makedonije. Nadamo se da će Makedonci (i Albanci) konačno napraviti taj iskorak, da će im EU sljedeći tjedan dati datum početka pregovora, i da neće imati problema uhvatiti brzi korak s Crnogorcima i Srbima, koji već pregovaraju.

Ni u vrijeme hrvatskih pregovora o pristupanju EU nije bilo lako dobiti tu naklonost država članica da vas prime u klub, premda je sada još puno teže. I u naše vrijeme EU je bila zaokupljena krizom unutar kluba, poput pada europskog ustava na referendumima, ali sada su krize potencirane na n-tu. No, jedan važan detalj koji čini razliku između onih naših i svih ovih aktualnih pregovora je u sljedećem: Hrvatska je zaista bila spremna učiniti sve, ali baš sve, da uđe u NATO i u EU. Tu vrstu odlučnosti ne vidimo drugdje, a odlučnost je važan sastojak uspjeha u pregovorima.

Takva je odlučnost dovela sada Hrvatsku i do toga da Komisija može ocijeniti da smo ispunili sve tehničke kriterije za ulazak u Schengensku zonu. I takva odlučnost može nam pomoći da u sljedećem koraku čekamo, pa i kreiramo trenutak u kojem će se moći donijeti politička odluka o samom ulasku. Taj drugi korak je puno kompliciraniji, ali ni ovaj prvi, prolazak tehničke evaluacije od strane Komisije, nije bio lak, nego je trebalo truda i vještine da ga se provede, za što zasluge idu ministru Davoru Božinoviću i njegovu timu.

Borba za drugi korak na putu za Schengen neće započeti odmah. Proći će hrvatsko predsjedanje Vijećem EU prije ozbiljnijih diplomatskih ofenziva i pomaka. A pregovarački zadatak je užasno kompliciran. Kako dobiti jednoglasnu potporu svih država članica za ulazak u Schengen, u koji te iste države već devet godina ne puštaju Bugarsku i Rumunjsku, i to u trenutku kad su svi preokupirani popravkom postojećeg Schengena, opasno zaljuljanog u migrantskoj krizi, a ne mislima na širenje? Da bi se stvorile povoljne okolnosti za Hrvatsku, u EU bi se prvo trebala dogovoriti reforma zajedničkog sustava o azilu, dakle dogovoriti neke nove migrantske kvote, što se protekle četiri godine pokazuje kao nemoguća misija.

Srećom, Hrvatska ima par odrađenih “nemogućih misija” u svojim nogama. Kako ćemo točno u ovoj misiji uspjeti? Ne znamo, ali znamo da će odgovor na kraju svega, iz retrospektive, vjerojatno biti: kao što smo izborili neovisnost, oslobodili zemlju i ušli u NATO i u EU. Tako nekako.