Schengen: Nova linija razdvajanja, 
ma koliko šutjeli o tome

Hrvatska 
je u Bosni i Hercegovini imala najbolji imidž. Hoće li ulazak Hrvatske u EU navesti i druge iz BiH da prijeđu granicu, ali će im krajnje odredište biti neka druga europska država? Hrvati su među rijetkim narodima koji imaju čak dvije države koje mogu nazivati svojima – Hrvatsku, u kojoj su jedini konstitutivni narod, i Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su jedan od tri konstitutivna naroda. Toga su i te kako svjesni bosanskohercegovački Hrvati, koji su desetljećima gledali prema Zagrebu kao spasitelju, a obično ostajali “na cjedilu” zbog pogrešnih politika bivših lidera i kompromisa Zagreba s međunarodnom zajednicom ili Sarajevom. Za Hrvate u Hrvatskoj Bosna i Hercegovina je tek zaostaliji jugoistočni susjed, koji obiluje dobrim humorom, burekom i ćevapima te merakom, odnosno umijećem uživanja u životu te stravičnim posljedicama ratnih sukoba.

Doduše, za neke je i dugogodišnji kamen oko vrata hrvatskoj politici i izvor frustracija. Mislim da ne treba ponavljati već stereotipne teze o Tuđmanovoj podjeli Bosne, o milijunima kuna koji su završili u džepovima naših sunarodnjaka, o primitivcima koji su okupirali Zagreb, o ruralnom mentalitetu tajkuna koji su opljačkali Hrvatsku itd. Ne kažem da neki sunarodnjaci svojim ponašanjem nisu i te kako davali povoda ne samo za ozbiljne kritike nego i za prezir, ali hajka koja se digla protiv tog dijela hrvatskog naroda i diskurs koji je o ovim temama vladao u našem javnom životu, nažalost, potpuno su nas udaljili od racionalnog sagledavanja hrvatske uloge u Bosni i Hercegovini i uopće upoznavanja potencijala ove države, a kamoli iskorištavanja prilično privilegirane pozicije.

Brojne šanse propuštene

Nakon pretjerana uplitanja prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana u sve sfere života tamošnjih Hrvata, naši političari nakon 2000. potpuno su digli ruke od bilo kakve aktivnije uloge u BiH te su, nastojeći se dopasti međunarodnoj zajednici, ali i bošnjačkim liderima, srljali iz pogreške u pogrešku. Tek je Ivo Josipović posljednje dvije godine donekle pokušao uravnotežiti odnos prema Bosni i Hercegovini. Međutim, brojne su šanse propuštene i bojim se da je prekasno za bilo kakvo ozbiljnije pozicioniranje Hrvatske u tom dijelu regije u političkom, ekonomskom i kulturološkom smislu. Odlazak Hrvatske u EU i podizanje novih schengenskih granica dodatno će udaljiti Hrvatsku i BiH, ma koliko mi šutjeli o tome. Hrvatska će – unatoč kurtoaznom naglašavanju regionalne suradnje – imati sve više zajedničkih tema sa Slovenijom, Austrijom i Češkom, a sve manje sa svojim istočnim susjedima, od kojih će nas dijeliti zakoni, carine i različiti standardi.

Iako je Hrvatska imala apsolutno sve preduvjete da gospodarski i kulturološki još nakon rata počne dominirati na BiH tržištu, zahvaljujući našoj neodlučnosti, ondje su se prilično dobro pozicionirali Njemačka, Slovenija, Turska, Srbija i brojne arapske države... Istina je da su neke hrvatske tvrtke ondje napravile dobar posao, ali je ta suradnja daleko od mogućnosti koje pruža činjenica da Hrvatska u BiH ima najbolji imidž od svih zemalja regije. Hrvatska bi, nakon punih dvadeset godina suradnje, danas ondje trebala biti doma. Kad to kažem, ne mislim ni na kakvo miješanje u život druge države, nego na suradnju na svim razinama, koja podrazumijeva obostrani interes. Međutim, unatoč trajnoj geopolitičkoj i zemljopisnoj međuovisnosti, sve je više činjenica koje nas udaljavaju od bilo kakvog ozbiljnijeg dugoročnog partnerstva. Bosna i Hercegovina danas nije ni približno “i hrvatska”, iako bi trebala biti (ako ne zbog činjenice da ondje od pamtivijeka žive Hrvati, onda zbog Daytonskog sporazuma koji je definirao budućnost te države kao zajednicu tri naroda u dva entiteta, a koji su uz lokalne političare potpisali i najviši dužnosnici Hrvatske i Srbije).

Bosna i Hercegovina je danas za građane Hrvatske prilična nepoznanica jer je njihova percepcija zamagljena stereotipima ili nepotpuna zbog sve šturijih i usputnijih medijskih izvještaja o životu s onu stranu granice.

Oni je doživljavaju kroz bosanske humorističke serije, turistička iskustva, ratna prisjećanja i stare stereotipe. Pritom je ta slika daleko od stvarnosti. Više nismo sigurni što se događalo u ratu u našem susjedstvu, a ne znamo ni što se događa danas. Tako bi se kladio da većina naših sugrađana ne zna da su, prema broju prognanih i raseljenih u odnosu na ukupnu populaciju koja je ondje živjela 1991. najveći ratni stradalnici baš Hrvati. Od ukupnog broja protjerano ih je čak 61%, a Bošnjaka 47%. Od ukupno 800 tisuća Hrvata koji su prije rata živjeli u BiH, danas ih je ondje jedva 500 tisuća. Jeste li znali da je s područja Republike Srpske protjerano čak 92% posto Hrvata? Nije li to etničko čišćenje nezapamćenih razmjera!? Kod njih nema organiziranog povratka, ni gradnje domova povratnicima... A o svemu tome u Hrvatskoj se uglavnom šuti.

U Hrvatskoj je snažno prisutan dojam kako je Tuđman htio dijeliti Bosnu i Hercegovinu, iako u prilog tome nismo vidjeli nijedan relevantan dokaz. A u stvarnosti su na tome radili kojekakvi eksperti i međunarodni posrednici, a BiH je danas definitivno podijeljena država na Federaciju i Republiku Srpsku, kao dva zasebna svijeta i to nelogično i nepravedno, zahvaljujući međunarodnoj zajednici. Mnogi ne znaju kako je 1994. sve bilo dogovoreno da Hrvatska i BiH funkcioniraju kao konfederacija dviju država! Naime, Daytonskom mirovnom sporazumu prethodio Washingtonski, koji je predvidio stvaranje Federacije Bosne i Hercegovine te njezinu konfederaciju s Hrvatskom! Taj sporazum nikada nije odbačen. U Hrvatskoj je prisutan dojam kako Hrvati baš ne žele živjeti u BiH i kako stalno traže načina da se distanciraju od susjeda. I pod tim dojmom potpuno nezapaženo prolazi činjenica kako baš Hrvati mjesecima inzistiraju na jedinstvenom Mostaru, a Bošnjaci traže podjele. U Mostaru zbog tog sukoba nisu provedeni ni izbori...

U Hrvatskoj je prisutan dojam kako tamošnji hrvatski političari najskladnije surađuju s bošnjačkim kolegama. Međutim, stvarnost pokazuje kako su im upravo pojedini bošnjački lideri, s kojima dijele vlast u Federaciji, prošlih godina učinili toliko nepravdi da je Banja Luka stala u obranu hrvatskih prava, ma koliko god se mi zgražali nad srpskom politikom u BiH.

U Hrvatskoj vlada percepcija kako Hrvatska imajući posla s BiH uglavnom ostane kratkih rukava. A pritom tek rijetki znaju kako smo nekoliko puta više izvukli novca od bosanskohercegovačkih Hrvata, nego smo im dali kroz kojekakve oblike potpora i donacija. Naime, upravo je Bosna i Hercegovina najznačajniji hrvatski vanjskotrgovinski partner (prije Njemačke i Italije) i Hrvatska baš ovdje ostvaruje najveći suficit, odnosno zaradu jer puno manje uvozi iz BiH nego ondje izvozi. Hrvatska je samo prošle godine u BiH uprihodovala 1,17 milijardi eura. Najveći dio tih roba i usluga, uz Sarajevo i druga velika središta, proda se u regijama u kojima žive Hrvati.

Nažalost, takvi optimistični pokazatelji potrajat će još kratko, i to ne zato što tamošnji građani imaju sve manje novca nego što ulaskom u Europsku uniju Hrvatska napušta regionalnu Ceftu, koja nam je omogućavala privilegiranu trgovinu. Budući da hrvatska diplomacija nije učinila ništa da ishodi neki posebniji status Hrvatske u regiji i kad uđe u EU, najveći će udarac osjetiti hrvatski izvoznici. Naime, Hrvatska je u velikoj mjeri liberalizirala svoju trgovinu s potpisnicama Cefte, a najviše s BiH, gdje su se hrvatski proizvodi izvozili uz nultu stopu carine.

U vladi nitko ne vodi računa

Nakon 1. srpnja Kraš, TDR, Podravka ili Gavrilović tretirat će se poput bilo koje druge europske kompanije i jedino im može pomoći odanost potrošača da zadrže svoj rejting u trgovinama, jer će dodatno biti opterećeni carinama i drugim davanjima. Za većinu proizvoda uvest će se carine veće i od 20 posto. O tome u hrvatskoj Vladi trenutačno očito nitko ne vodi računa, iako će Hrvatska time izgubiti snažan gospodarski utjecaj u regiji. Nema dvojbe kako u susjedstvu pomalo vlada i ljubomora prema ulasku Hrvatske u EU pa je teško očekivati bilo kakav izlazak u susret kad su u pitanju carinske pogodnosti, koridor kroz Neum, pitanje granica i sl. Sad tek vidimo kako je Hrvatska imala dovoljno vremena da se pripremi za ovaj izazov i da koristeći dugogodišnje prijateljske odnose s BiH mudro osigura zaleđe za budućnost. U ovakvim okolnostima bilo kakav ustupak će biti prilično skup i težak.

Uostalom to vidimo na primjeru Slovenije. Obećanje kako ćemo mi, zahvaljujući svojim EU iskustvima, pomagati BiH na putu europskih integracija uopće ne predstavlja nekakav magnet za političare u susjedstvu. Uvriježeno je mišljenje i da bosanskohercegovački turisti svakog ljeta hrle u Hrvatsku i pritom nastoje što manje potrošiti. Manje je poznato da građani Hrvatske čine važan segment bosanskohercegovačke turističke potražnje. Od svih turista koji odsjednu u sarajevskim i mostarskim hotelima oko 15 posto ih je iz Hrvatske. A iako bi se očekivalo kako su građani Hrvatske jedna od najbrojnijih skupina među posjetiteljima Međugorja, statistike pokazuju kako su ondje puno više doma Talijani, Amerikanci, Irci, Poljaci pa i Španjolci... To svetište i sigurno najveće kozmopolitsko središte u ovom dijelu Europe godišnje posjeti oko milijun ljudi iz svih dijelova svijeta. Pritom je među njima oko 65% visokoobrazovanih. Koja se hrvatska turistička destinacija može pohvaliti takvim rezultatima? Dapače, zahvaljujući tim dolascima dubrovačka zračna luka svake godine ostvaruje sve bolje rezultate.

A kad smo kod hrvatskih zabluda ne možemo mimoići ni onu u pogledu kulture. Sjećamo se predrasude s kraja devedesetih kako Hercegovci znaju trgovati ali su nekulturni. Nije li vrijeme da maknemo i tu zabludu kad su se predrasude malo razbistrile pa shvatimo da je Predrag Matvejević Mostarac, Lovro Artuković podrijetlom iz Ljubuškog ili kako zagrebačka Komedija svake godine iznova oduševljava pod samozatajnim vodstvom Nike Pavlovića, a Zagrebačka filharmonija pod direktorskom palicom Miljenka Puljića, kako su dva najtraženija glumca u Hrvatskoj Hercegovci Goran Bogdan i Ivan Herceg ili kako je na filmski festival u Berlinu uvršten film Bobe Jelčića. Svi koji poznaju zemlju njihova podrijetla ili rođenja znaju da oni nisu iznimka nego pravilo, i to od vremena dvojice nobelovaca Preloga i Andrića ili pjesnika A. B. Šimića do naših dana. Svi su oni svoje talente darovali Hrvatskoj, iako im je intelektualna Hrvatska često uzvraćala podozrivošću.

Hoće li ulazak Hrvatske u EU natjerati i druge talente iz BiH da trajno prijeđu granicu ili će ovog puta njihovo krajnje odredište biti neka druga europska država, a ne Hrvatska? Ovog ljeta svi Bosanci i Hercegovci koji pokušaju prijeći hrvatsku granicu u Vinjanima Donjim, Crvenom Grmu, Kamenskom ili Gradišci susrest će se s režimom Europske unije, a s njime i sumnjičavim policajcima, dodatnim provjerama, kolonama i posebnim tracima “za ostale”. Hrvatska će ponovno postati “predziđe” uljuđene i uštogljene Europe, iako nas povijest uči da je uvijek bilo pogubno čuvati granicu. Što će u takvim okolnostima biti s bosanskohercegovačkim Hrvatima? Gledamo li na skoru budućnost kroz ružičaste naočale, onda bismo mogli reći kako će se i hrvatski državljani u Bosni i Hercegovini tog ljetnog dana probuditi kao građani Europske unije. Ali, znamo da se od europske putovnice ne može živjeti ako ništa oko vas ne funkcionira, a svakodnevno imate sve manja prava.

Takav dar može potaknuti samo nova iseljavanja. Optimističniji među nama reći će kako će nakon ulaska Hrvatske u EU, bosanskohercegovački Hrvati dobiti i jače političko zaleđe, jer će Hrvatska biti svojevrsni europski predstavnik u regiji, a glas iz Zagreba će se puno lakše čuti i diljem Europe. U tom slučaju političarima iz susjedna dva naroda neće biti baš svejedno kako se ponašaju prema najmalobrojnijem među njima i kako krše njegova prava. To je sasvim realno, ali nas pomalo brine činjenica da se hrvatske političke elite iz Zagreba (bez obzira na lijevi ili desni predznak) nisu baš trudile prošlo desetljeće shvatiti, razumjeti i podržati hrvatske nacionalne interese u BiH, već je previše toga bilo na kurtoaznoj razini pa kako sad očekivati promjene? Jedino ako shvate da su im, osim iznimno duge granice od 932 km, upravo Hrvati u BiH ostali jedina komparativna prednost i dodatni politički, ali i gospodarski adut u zadržavanju svojih pozicija u Bosni i Hercegovini. Pitanje je dokad će izdržati?

>>Od 1. srpnja prolazit ćemo jednu umjesto dvije granične kontrole