SDP bi trebao modernizirati društvo i učiniti ga pravednijim. Mogu li to Komadina ili Milanović?

Središnjice velikih stranaka za naše su političke glavešine epicentri moći. Baš iz predsjedničkih kabineta na Iblerovu, Trgu žrtava fašizma i ostalim lokacijama oni najviše provode svoju volju. Kontrola nad Partijom, Zajednicom i drugim parlamentarnim strankama za vođe je važnija čak i od premijerskoga ili predsjedničkoga položaja.

Potvrđuje to i važnost koju oni i njihovi pobočnici pridaju izborima – saborske i druge “vanjske“ izbore još nekako i mogu izgubiti, ali unutarstranačke ni pod koju cijenu. Jer političar iz dviju najvećih političkih organizacija, koji se unatoč gubljenju državnih izbora održao na položaju stranačkoga vrhovnika, ima dobre šanse jednoga dana postati premijer ili barem prvi potpredsjednik Vlade. Ali, luzeri na izborima za predsjednika stranke uglavnom gube sve: ti nevoljnici više ne mogu formalno ili neformalno intervenirati u sastav izbornih lista (što je glavni rezervoar moći), uglavnom im je prepriječeno i doći na te liste koje (politički) život znače, a najteži slučajevi ni ne ostaju članovi stranke.

Opačine i prijetnje

Naravno, nadmetanja za partijskoga vođu bitno se razlikuju s obzirom na to je li određena stranka pobijedila ili izgubila na posljednjim parlamentarnim izborima. Pobjeda se prepoznaje po uspješnom formiranju, samostalno ili s koalicijskim partnerima, državne vlasti. To formiranje pruža ne samo prilike provođenja programa i promicanja ideologije, nego – još važniju – da se podijeli politički plijen na zadovoljstvo što većega broja stranačkih aktivista i političkih priležnika. Kod pobjedničkih stranaka izbori za njihova predsjednika uglavnom ne dovode do kadrovskoga diskontinuiteta. To znači da će Tomislav Karamarko ostati na čelu svoje stranke unatoč nezadovoljstvu dijela članova HDZ-a zbog razmjerno slaboga izbornog rezultata i s time povezanoga izostanka dobivanja obećanih položaja. Predsjednikom HDZ-a ostat će i zato što je jedini kandidat za taj prevažan položaj, što nije kompliment za demokraciju u toj stranci, ali je pokazatelj kako politički gladijatori u njoj razborito drže da se s rogatim sada ne valja bosti. Da Karamarko nije uspio snubiti Most i nekako sklepati vlast, sve bi bilo bitno drugačije: javnost bi vjerojatno svjedočila hajci u različitim smjerovima i još jednom mučnom razračunavanju u HDZ-u. Ali to je “ki bi da bi“, kako je govorio Franjo Tuđman. Jer u politici posebno ništa tako ne uspijeva kao uspjeh. Takav učinak ima i ovakav Karamarkov uspjeh. HDZ-ovci još uvijek uglavnom smatraju da tom dobitku, s obzirom na postignutu potporu samo trećine biračkoga tijela i to za koalicijsku kompoziciju od čak osam vagona, te unatoč gužvanja u vlasti s doskora anonimnim kanadskim farmaceutom i mlađahnim psihijatrom iz Metkovića, i ne treba previše “gledati u zube“.

Sa SDP-om je situacija bitno drukčija. Najviše zbog pogrešaka svoga vodstva prepustili su desnici vlast na državnoj razini, ranije su je izgubili u metropoli i većini županija, a nemaju više ni “svoga čovjeka” na barem simbolično važnom položaju predsjednika države. Takva situacija išće unutarnju obnovu. Politolozi je zovu “majkom svih promjena”: stranka ima vremena da “udahne zrak” i raspravi hoće li i kako reformirati svoje ideje, politike i kadrove uzimajući u obzir nove političke i društvene okolnosti. Jesu li članovi te stranke iskoristili priliku za tu reformu? Naizgled jesu.

Dok većina drugih velikih partija ima samo jednoga kandidata za predsjednika, u SDP-u su dvojica, i to “kapitalaca” – dosadašnji predsjednik i potpredsjednik koji je ujedno i župan važne županije. Zoran Milanović i Zlatko Komadina posljednjih su tjedana dali više intervjua medijima, održali brojne govore na skupovima simpatizera diljem zemlje, komunicirali putem društvenih mreža i na druge načine obznanjivali zašto svaki od njih smatra kako je upravo on najpogodniji vođa za SDP u drugoj polovici ovoga desetljeća, a možda i nakon toga. Međutim, taj je politički proces i te kako imao tamnu stranu, koja je na žalost zacrnila napore brojnih aktivista i istaknutih socijaldemokrata da slijedom demokratske rasprave stranka izabere predvodnika za sljedeće razdoblje koje će za nju i društvo nedvojbeno biti napeto, pa vjerojatno i presudno.

Milanović i Komadina u ovoj su kampanji uglavnom odašiljali isprazne poruke, gotovo u potpunosti lišene političke vizije. Ionako sasvim obuzet sobom, prvi je izbjegavao obznaniti i jedan jedini nedostatak svoga slabašnoga premijerskoga mandata (nojevski citat iz njegova programa: “Nema vremena za pitanja okrenuta prošlosti“), a drugi se najviše zadržavao na promicanju kolektivnoga duha i uopćenim porukama o decentralizaciji i unutarstranačkoj demokraciji. Još važnije: javnost je upoznata s niskim verbalnim i drugim udarcima, opačinama i prijetnjama koje su razmjenjivali navodni specijalisti za vođenje kampanje pa i neki najbliži suradnici oba kandidata za šefa SDP-a – jedni su druge nazivali životinjama, stranačkoga druga uspoređivali s Gobbelsom... Zanimalo me kako na te nemile pojave i ostalo bitno za izbore reagiraju sami SDP-ovci pa sam se 29. ožujka kasno popodne zaputio na miting Komadininih pristalica. Slušao sam u Tvornici Davora Bernardića i ostale kako zbore po načelu “svi su krivi osim mene” (Louis-Ferdinand Celine). I Milanovićev izazivač svoje blagotvorne poruke poput “samo stranka koja se mijenja može mijenjati društvo” nije prisnažio autokritikom.

Kritike ipak više treba uputiti Milanoviću i nekim njegovim pristalicama. Upravo je “Zoka”, naime, svojim porukama tipa “Ili mi ili oni, izbor je jasan. Dobro ili loše, svjetlo ili tama“ (e, baš će po tome biti osobito upamćen) položio zlo sjeme polarizirajuće i agresivne retorike u utrobu najveće stranke hrvatske ljevice. Baš su pojedini njegovi simpatizeri – a tko bi drugi takvo što radio? – članovima zagrebačkoga SDP-a prije okupljanja u Tvornici slali SMS: “Ne idem na skup Zlatka Komadine. Nadam se da ne ideš ni ti“, koju su mi neki baš na tom skupu pokazivali s tugom i ogorčenjem. Čuo sam od socijaldemokrata te večeri i posljednjih dana napretek rečenica koje izražavaju tegobne emocije: “Nema perspektive. Milanović nam je svima oteo nadu“ (član stranke starije dobi); “Nismo smjeli prepustiti SDP mlađima, mnogi su od njih nasilni i cinični, misle kao njihov Zoka da mogu dobiti sve i odmah; ne znaju dugo i naporno politički raditi kako bi došli bolji dani pa su sve upropastili“ (sredovječna članica); “Nisam prije parlamentarnih izbora mogla prikupiti toliko glasova od susjeda i poznanika koliko ih je taj Milanović svojim groznim izjavama i potezima uspijevao otjerati od SDP-a“ (mlađa SDP-ovka). Čuo sam od tih ljevičara i neke poruke nade, ali na temelju svega sagledavam ukupnu atmosferu u stranci kao mnogo više lošu nego dobru, što znači da će SDP, bez obzira na to tko odnese pobjedu, i u sljedećem razdoblju biti u previranjima.

Sukoba će u toj stranci ipak biti manje, ocjenjujem, ako trijumfira primorsko-goranski župan. Komadina uživa reputaciju razumnoga i finoga čovjeka, teško da bi kao vođa stranke pristao na čistke nakon izbora. Ublažile bi se i napetosti između SDP-a i drugih aktera: upravo s Komadinom na čelu unaprijedile bi se šanse Partije da u novom dijeljenju političkih karata ostvari suradnju s nekim akterima koje su sada u taboru suparnika, a koje uglavnom imaju loša iskustva s dosadašnjim šefom socijaldemokrata ili smatraju da je on previše arogantan i nepriličan za kooperaciju na osnovi međusobnoga uvažavanja. Osobito je u tom smislu važna izjava glasnogovornika i ideologa treće najsnažnije stranke u Hrvatskoj Nikole Grmoje koji je u emisiji “Otvoreno” 29. ožujka podsjetio da je “Milanović dijelio Most” te ustvrdio: “S Komadinom bismo lakše surađivali, komunikacija u javnosti bila bi bolja”.

Nove politike i novi kadrovi

Za mnoge članove SDP-a ipak je to “viša matematika“: oni su u situaciji širenja utjecaja desnice u institucijama i javnosti uvjereni, svakako i zbog izloženosti konstruiranju Milanovića kao nadasve borbenog političara, kako njihov “Zoka” mora ostati predsjednik stranke. I to ponajprije zato što je navodno najveći dušmanin Karamarku i svekolikoj desnici. Ustvari slijedeći – i bez znanja o tome – opori politički naputak Harryja S. Trumana prema kojem “nijedan seljak ne želi imati u svom dvorištu psa koji ne grize”, oni zaboravljaju da seljaka s opasnim psom malo tko uopće želi posjećivati. Tu važnu situaciju precizno je odredila Hannah Arendt: “Nasilje se pojavljuje tamo gdje je moć u opasnosti, ali prepušteno samo sebi svršava u nestanku moći (...) Nasilje može uništiti moć; potpuno ju je nesposobno stvoriti”.

Problem SDP-a znatno je dublji od teškoća u biranju vodstva. Ta velika stranka ima tri ključne političke misije: modernizirati i demokratizirati društvo te ga učiniti pravednijim. Za administracije Zorana Milanovića socijalne razlike dodatno su se povećale: siromašni su zbog teške krize još ubogiji nego prije, a srednji sloj, koji je davao najveću potporu socijaldemokratima, dodatno je oslabljen. Ni pojedine korisne mjere kao što je smanjivanje pritiska na dužnike u švicarskim francima nisu bitno nabolje promijenile situaciju. Ne treba posebno dokazivati da je Milanovićeva Vlada propustila zaustaviti kotač retradicionalizacije koji se posebno izražava u glasnoj prisutnosti rigidnoga nacionalizma i primitivizma u javnosti, velikom utjecaju crkvene hijerarhije u vladajućoj politici i sličnim demodernizirajućim pojavama. Imam dojam da je došao čas da SDP uzme novi zalet i da bitno obnovi pa i nanovo kreira svoje ideje, politike i kadrove. Izgleda li to tako iznutra, iz perspektive te stranke i njenih ljudi? Odgovor na to za SDP i društvo u cijelosti prevažno pitanje – stranke su važan dio društva, što mnogi u nas spremno zaboravljaju – dat će danas članovi te stranke.