SDP i HDZ iz interesa održavaju potpuno neprimjeren ustroj zemlje

Reforme više ne smijemo odgađati. Sama činjenica da smo prema predviđanjima Europske komisije najbesperspektivnija zemlja u EU govori da bismo trebali krenuti u hitnu akciju. Nedvojbeno je da Hrvatska ima izuzetne probleme u svim ključnim društvenim sustavima. Nemamo održive javne financije, a problemi u zdravstvenom i mirovinskom sustavu, koji su odraz slabosti ekonomije i starenja stanovništva, upućuju na to da će se bez hitnih rezova problem eksplozivnog rasta javnog duga i nesposobnosti kontrole fiskalnog deficita dramatično povećavati. Otvara se pitanje što poduzeti, od čega početi? Oko čega bismo trebali postići barem grubi nacionalni politički konsenzus nužan za akciju?

Treba vjerovati da su to tri pitanja: 1. održivost mirovinskog sustava, 2. održivost zdravstvenog sustava, 3. administrativno uređenje zemlje.

Svako od ta tri pitanja zapravo predstavlja zaseban kompleks složenih reformi tijekom kojih će trebati promijeniti više zakona. Nažalost, jasno je da ni po jednom od ta tri ključna pitanja ne da nema naznaka nužnog okvirnog nacionalnog konsenzusa nego je nerealno očekivati čvrsti konsenzus unutar ključnih političkih stranaka. Dvije najjače stranke – HDZ i SDP – toliko su idejno i interesno podijeljene da su zapravo po sva tri pitanja kao nakupina rogova u vreći. Nadu za Hrvatsku budi jedino činjenica da i u jednoj i drugoj stranci postoje pojedinci koji se tu i tamo sramežljivo zalažu za nacionalnu common sense politiku. Istomišljenika je u HDZ-u i SDP-u, kad su reforme u pitanju, puno više nego što se to čini na prvi pogled, ali su ili u tihoj manjini ili na gubitničkim pozicijama ili, jednostavno, nisu u epicentru donošenja odluka.

Ima li šanse za pomirbenu nacionalnu politiku zdravog razuma?

Promislimo o mogućim odgovorima na to pitanje kroz najlakšu, odnosno najmanje zahvalnu i najmanje bolnu od sve tri ključne grupe reformi koje znamo da moramo provesti – kroz administrativnu reformu.

9000 političkih profesionalaca

Dojam je da je svima manje više jasno da je Hrvatskoj sa 4,5 milijuna stanovnika previše 21 županija, 123 grada i 423 općine. Pri tome 274 općine imaju manje od 3500 stanovnika, čak 84 grada manje od 15 tisuća stanovnika, dok samo četiri županije i Grad Zagreb imaju više od 300 tisuća duša.

Hrvatska ima karikaturalno usitnjen administrativni ustroj koji cementira velik broj političkih pozicija, hipertrofira utjecaj političkih stranaka na sve segmente života i ekonomije te pogoduje kapilarnoj korupciji na svim razinama. Okamenjeni je to ustroj od 9000 političkih profesionalaca multipliciran vojskom bezvoljnih, sporih, relativno loše plaćenih te stoga bezvoljnih činovnika i drugih državnih namještenika. Hrvatskoj treba dramatično kresanje broja jedinica na svim razinama, i to ne samo zbog mogućnosti dramatičnih ušteda (4-6 milijardi kuna godišnje) nego i zbog povećanja učinkovitosti i kvalitete svih javnih usluga te povećanja političke i ekonomske inkluzije stanovništva. Decentralizacija i veća demokratizacija upravljanja i gospodarenja zemljom neće se provesti maksimiranjem broja teritorijalnih jedinica i njihovih razina. Tako ćemo samo stabilizirati okorjele lokalne političke kaste i oligarhne gospodarske strukture.

Dakle, sve je jasno. Trebamo promjene, podrška građana relativno će se lako osigurati. Međutim, ključne političke stranke nemaju hrabrosti za akciju. Zašto?

SDP nešto pokušava skrivećki progurati kroz priču o budućoj nužnoj fiskalnoj održivosti općina i gradova, ali zaboravlja da to zapravo nije upravljana reforma nego neka vrsta stihije koja može proizvesti niz problema u više sustava; u obrazovnom, zdravstvenom i socijalnom sasvim sigurno. U SDP-u nemaju hrabrosti za suvislu administrativnu reformu jer se boje demagoške reakcije oporbe, ali puno više svojih županijskih, gradskih i općinskih poglavica. Te kohorte uhljeba zapravo su SDP-ova partijska mašina. Što bi i tko bi zapravo bio gorljivi Zlatko Komadina, župan zapravo nepotrebne Primorsko-goranske županije, da se ta županija ukine i njene funkcije prepuste novoj, recimo, Riječkoj regiji? Pogledajmo na desnu političku polutku Republike Hrvatske. Imaju sve iste trileme kao i lijeva. To je kao da nam i lijeva i desna polovica mozga imaju ozbiljan poremećaj.

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko već je izjavio da HDZ neće ukinuti nijednu županiju. On, baš kao i Zoran Milanović, mora održavati dobre odnose sa svojom stranačkom bazom. Pri tome Karamarko brani županije tezom da se, između ostalog, radi o tradicijskim odnosno povijesnim razlozima. To je pomalo nejasno jer uvid u statistički ljetopis govori da je Hrvatska, recimo, 1874. ili 1886. godine imala po osam županija uz okružja i kotare. Hrvatska je 21 županiju imala samo od 1941. do 1945. godine te uz njih 141 kotar, 30 gradova i još 1006 općina. OK, svakom je hadezeovcu bitno što je Tuđman rekao da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda, ali znači li to da je to bila uspješna država s kvalitetnim administrativnim uređenjem čiju tradiciju trebamo zadržati? Trebamo li odgovarati na to pitanje?

Uz želju da se izbjegne vraćanje u povijest odnosno nepotrebno ideologiziranje i polemiziranje kad je u pitanju praktično pitanje kao što je administrativni ustroj, moramo upozoriti da je bivši ministar financija Borislav Škegro u prošloj kolumni u Obzoru predložio ukidanje svih županija obrazloživši da u zemlji veličini Hrvatske županije uopće nisu potrebne te se njihove funkcije mogu prepustiti manjem broju gradova i općina. Može li netko za Škegru reći da nije gorljivi i odani tuđmanovac?

Dojam je da je ovo najkvalitetnija ideja koja se među poznatim osobama pojavila u hrvatskom javnom prostoru o nužnom administrativnom preustroju. Međutim, Škegro je trenutačno samo pasivni doajen HDZ-a s upitnim utjecajem na stranački mainstream.

Ako pogledamo što rade napredne i uspješne europske zemlje u zadnjih 20 godina, onda je to upravo ono na što je upozorio Škegro. Broj teritorijalnih jedinica smanjuje se s ciljem ušteda, poboljšanja upravljivosti te povećanja učinkovitosti koje rezultiraju višom demokratičnošću cijelog sustava, boljom decentralizacijom funkcija, višom socijalnom i ekonomskom inkluzijom kao i općim dizanjem kvaliteta javnih usluga od školstva preko zdravstva sve do održavanja cesta i kompletne javne infrastrukture.

Josipovićeva inicijativa

Kad se trebala odvojiti od svoje zaostale administrativne prošlosti bazirane na lenjinističkim principima “demokratske” centralizacije, Poljska nije pronašla rješenje u cjepkanju zemlje na što više jedinica. Zemlja, u kojoj je nekad centralna vlast imala punu kontrolu nad ekonomijom, administracijom, pravosuđem, medijima i financijama, danas je uspješna i napredna zemlja s visokim stopama rasta i sa samo 16 vojvodstava kao najvećim administrativnim jedinicama. Ta su vojvodstva poljske županije. Województwo Wielkopolskie ima 3,4 milijuna stanovnika i veličine je 29 tisuća četvornih kilometara. Gotovo poput cijele Hrvatske. Puno manje nije ni Województwo Małopolskie sa 3,2 milijuna stanovnika i 15,1 tisuća četvornih kilometara. I druge, niže administrativne jedinice Poljske zapravo nisu usporedive s hrvatskim rascjepkanim ustrojem. Je li logičniji poljski ustroj možda jedan od razloga zašto je Poljska puno uspješnija u zadnja dva desetljeća od Hrvatske? Nekako je teško povjerovati da su iskrenije molili boga i više voljeli papu od Hrvata.

OK, idemo reći da Poljska i Hrvatska nisu usporedive zemlje zbog same veličine. Pogledajmo onda što je učinila napredna, bogata i nedvojbeno uspješna Danska. Zemlja je to koja je od 2002. do 2005. godine detaljno planirala pa provela niz zakonskih promjena koje su rezultirale novim parlamentarnim i lokalnim izborima prilagođenim novom administrativnom ustroju zemlje. Konkretno, u 2004. lansiran je program “Nova Danska”, a tek 2007. zaživjela je nova struktura i podjela funkcija i zadataka u administrativnom ustroju. Dakle, treba vremena, pameti i strpljenja. Cilj nisu bile samo uštede (Danska je ipak jako bogata) nego jednostavan i učinkovit javni sektor, unaprijeđene javne usluge uz nepromijenjene poreze, “world class” zdravstvene usluge, manja birokracija, više utjecaja građana, bolja participacija u demokraciji, održivost sustava, postizanje ekonomije veličine u javnoj upravi, jedinstveni ulaz u javni sektor, koherentnost ciljeva, koordinacija ponude za građane, eliminacija sivih zona, transparentnost... U Hrvatskoj bi umovi za sve te ciljeve vjerojatno povećali broj županija do stotinu, a općina do 5000. Ne i u Danskoj. Oni su broj regija (ekvivalenta našim županijama) smanjili sa 18 na samo pet. Ključni zadatak koji je bio stavljen pred regije je zdravstvo, a pred tzv. municipalitiese (uvjetno prevedeno općine) većina uloga koju ima welfare država. Broj tih općina u Danskoj “okrutno” je rezan sa 269 na 98! Nisu predvidjeli općine s manje od 20 tisuća stanovnika. Centralnoj vladi preostao je posao nacionalne i regionalne koordinacije visokospecijaliziranih državnih institucija. E sad, ako jedna moćna i imućna Danska nije vidjela decentralizaciju u cjepkanju i usitnjavanju nego upravo suprotno, zašto je racionalizacija lokalne administracije ostala zabranjena tema u hrvatskim vodećim političkim strankama?

Zapravo je dojam da se netko u Hrvatskoj dobro napio kad je određivao broj i granice pojedinih županija. Kakva je logika imati Ličko-senjsku županiju sa 53-54 tisuće stanovnika i 10 stanovnika po četvornom kilometru te Grad Zagreb sa 779 tisuća stanovnika i 1215 stanovnika po četvornom kilometru na istoj administrativnoj razini? Nekako se ne čini da je to jako duboko filozofsko, ekonomsko ili povijesno pitanje nego, jednostavno, nekakva zabuna. Bilo kako bilo, valja upozoriti da je predsjednik Josipović sramežljivo krenuo s inicijativom ustavnih promjena koje će omogućiti teritorijalni preustroj zemlje. Čak je pritom spominjao dobre primjere Poljske i Danske. Da bismo u tome uspjeli, tj. da bismo za 3-5 godina donijeli set zakona koji će omogućiti dramatičan administrativni preustroj, ključne političke stranke trebale bi imati barem načelni konsenzus o tom iznimnom pitanju. Procjenjujemo da su realnosti hrvatske politike takve da su šanse da se dogodi nešto tako zdravorazumski manje od 5 posto. Eto, zato je 95 šanse da će Hrvatska još dugo, dugo ostati neorganizirana i neuspješna zemlja. Istina, administrativni preustroj vrlo je osjetljivo političko pitanje. Ti procesi zapinjali su i u prosperitetnim i naprednim demokracijama poput Švedske ili Norveške, ali te zemlje i nisu imale tako očigledan problem učinkovitosti javnih sustava. Mi, za razliku od njih, moramo (!) u administrativne reforme. Stoga bi lideri vodećih stranaka trebali shvatiti da jedino oni onih manje od pet posto mogu lako dogovorom pretvoriti u 100 posto. Neke naznake slaganja mogu se vidjeti iz aviona, samo se javno trebaju priznati. Za početak.

>> Evo što uključuje Strategija Vladinih programa do 2017. godine!