'SDP mora prestati glumiti da je velika i jaka stranka'

S Ivanom Račanom, sinom prvog predsjednika SDP-a Ivice Račana i članom stranke, razgovarali smo nakon što su neki ugledni članovi SDP-a zatražili smjenu sadašnjeg predsjednika Davora Bernardića.

Što se događa sa SDP-om?

SDP mora prestati glumiti da je velika i jaka stranka. Glumu treba zamijeniti radom i ponovnom gradnjom velike i jake stranke.

Je li to moguće s Davorom Bernardićem na čelu SDP-a?

On ima mandat da to napravi. Sedam mjeseci, koliko je na čelu stranke, nije potpuno relevantno razdoblje da bismo ga ocjenjivali. Veći je problem što je i sam kriv što je stranka u situaciji u kojoj se nalazi jer je dugo obnašao visoke stranačke dužnosti. To smanjuje šanse da upravo on bude osoba koja će SDP ponovno napraviti jakim, ali mandat i priliku ima.

Može li se to kada imate jaku oporbu u stanci i kada ste na meti kritika?

Nisam siguran da postoji oporba u stranci. Ono što postoji jest velika količina nezadovoljstva. Da bi nešto bilo oporba, mora biti definirano kroz to što ta oporba traži, što ta oporba zastupa, predstavlja, ili što želi promijeniti… Toga u SDP-u nema, barem u smislu sadržajne oporbe. Gotovo se sve nezadovoljstvo svodi na kadrovska rješenja, suprotstavljanje pojedincima ili skupinama koje su preuzele dužnosti i po tome se dijele na naše i njihove logikom da će naši osigurati probitak, napredovanje ili funkcije našima, a njihovi neće. Postalo je nevažno unutar stranke tko što zastupa, za što se zalaže, što zna ili može jer se na funkcije dolazi grupiranjem, odnosno šalabahter-demokracijom.

To je klijentelizam koji ubija motivaciju i onemogućava kvalitetnu borbu za povjerenje birača. Javnost to vidi i kritike su logična posljedica. SDP-ov prvi korak mora biti rješavanje unutarnjih problema u ustrojstvu i radu stranke kako bi sebe mogao ponovno graditi kao alternativu, ne samo HDZ-u, nego kao alternativu koja u Hrvatskoj može raditi promjene koje su potrebne.

Što bi to, konkretno, Bernardić trebao napraviti da stranka krene u tom smjeru?

SDP je u prethodnom razdoblju čuvao prostor osobnih i grupnih sloboda, ljudskih prava i to treba nastaviti i dalje. To je dobro. Nije dobro što se nije dovoljno bavio, iako je bilo pokušaja, nizom novih društvenih problema koji pripadaju socijaldemokratskom spektru. Počevši od mladih koji se iseljavaju jer nemaju posla, od blokiranih koji ne mogu živjeti, stvarati i pridonositi društvu do ovršenih koji su izgubili svoju imovinu na lihvarskim kreditima bez obzira na to jesu li sami krivi ili nisu. Tu je prostor gdje se SDP mora i može razvijati. Mora se radikalizirati kroz društveni aktivizam u borbi za sve društvene skupine koje se ne mogu boriti same za sebe, koje su slabije, bilo u odnosu prema državi bilo u odnosu na druge političke snage koje čak i zagovaraju takvo stanje.

Rezultati lokalnih izbora za SDP porazni su. No tko je najveći krivac?

Nisu porazni, ali nisu ni pokazatelj dobrog trenda. Naravno da je uvijek aktualno vodstvo i krivo i odgovorno, ali rezultat je ipak posljedica rada u dužem periodu. Ako je Davor Bernardić loš izbor za predsjednika stranke, onda je loš izbor zato što je bio dio vodstva i u prethodnom periodu. Nije ga korektno kriviti za pet mjeseci vođenja stranke do lokalnih izbora.

A u Zagrebu, u kojem je pad SDP-a golem?

Tu je najodgovorniji. Bio je predsjednik SDP-a u Zagrebu kroz dva ciklusa lokalnih izbora, a stjecajem okolnosti nijednom nije bio kandidat za gradonačelnika. Pogriješio je što nije napustio Zagreb čim je postao predsjednik stranke i sada si je zbog rezultata sam osigurao veće kritike i nezadovoljstvo.

Od simpatizera SDP-a može se čuti stav da neće glasati za SDP zbog Bernardića. Može li neka stranka biti jaka bez jakog lidera?

Svjestan sam tih glasova iz javnosti. U Hrvatskoj, s postojećim političkim i izbornim sustavom, jaka stranka sa slabim liderom nije moguća, ali to ne znači da SDP ne može naći put u kojem će i Davor Bernardić biti dio izgradnje novog jakog SDP-a.

Mirando Mrsić pozvao ga je da odstupi i sebe ponudio kao opciju za novog šefa, a da bi bilo najbolje da ode sam, poručili su mu i Milanka Opačić i Ivan Klarin. Kako to komentirate?

U svakom izbornom ciklusu moraš biti jak, u najboljoj formi i sposoban pobijediti onda kada su izbori, a izbora za predsjednika stranke u ovom trenutku nema. Prosvjednog je kandidiranja bilo i prije u SDP-u. Sjetite se Zlatka Komadine. U sadašnjim istupima vidim dvije stvari. Vidim njihovo uvjerenje u to što govore, što misle i u skladu s čime se i ponašaju, ali smatram kako svojim istupima istodobno „peru“ i sami sebe jer u prethodnom, kada su obnašali najveće funkcije, nisu rekli gotovo ništa.

Dio članova stranke vjeruje da je moguće naći pet županijskih organizacija SDP-a, a koje bi zatražile izvanrednu stranačku konvenciju. Je li nezadovoljstvo toliko da je i to moguće?

Sve je moguće, ali takav prevrat, bio uspješan ili neuspješan, teško može pomoći stvaranju boljeg SDP-a. U novijoj hrvatskoj povijesti takvi su prevrati, izvanredne konvencije i slično stranke koje su ih prošle odveli u nestajanje.

Bernardić je pozvao sve izbačene natrag u stranku. Vratila se Aleksandra Kolarić. Pozdravljate li to?

Poziv je dobar u kontekstu okupljanja. Isključenje Aleksandre Kolarić iz SDP-a učinjeno je olako, bez dovoljno promišljanja. Međutim, njezino građenje pozicije na kritici, pa i gađenju SDP-a stvorilo je otpore prema njoj kod mnogih u stranci. Treba naći načine kako integrirati u rad stranke sve koji su zainteresirani pomoći, a za to je potrebno promišljanje i stvaranje modela uključivanja. Dekret sam po sebi nije dovoljan.

Ne zna se koliko su promišljali u HNS-u, ali dugogodišnji partner SDP-a otišao je u Vladu s HDZ-om. Je li to za vas politička prostitucija, kako kaže Božo Petrov, ili nešto potpuno normalno, kako kaže premijer Plenković?

Prostitucija je tu dobar kolokvijalni izraz i ona u Hrvatskoj, iako nije legalna, u politici je legitimna, a jedini porez na nju plaćaju građani. Sve je to posljedica izbornog i političkog sustava kakav imamo i koji se mora mijenjati.

Ne smijemo i dalje imati demokraciju s imaginarnim stranačkim listama na kojima se kandidati skrivaju, a građani ne znaju tko ih zastupa. Nije čudno da zastupnici mijenjaju stranke i opcije kako god žele. Sustav im omogućava da prije izbora potpišu da neće koalirati sa suprotnom opcijom, a nakon izbora rade što žele.

Kakav vi izborni sustav zagovarate?

Treba ići na mješoviti sustav. Hrvatsku podijeliti na 76 izbornih jedinica i u svakoj birati jednog zastupnika, a u cijeloj državi, kao jednoj izbornoj jedinici, zadržati partitokratnu stranačku listu s 25 imena i tako dobiti parlament sa 101 zastupnikom.

Uz to treba zabraniti predizborne koalicije, ali i uvesti novi dom Sabora, recimo Senat za predstavnike manjina, dijaspore...

Što je s izborom predsjednika?

Ako želimo razvijati parlamentarnu demokraciju, onda izravan izbor predsjednika treba ukinuti.

Već se kalkulira i s nekim imenima kao potencijalnim kandidatima za predsjednika države. U SDP-u neki otvoreno zagovaraju Zorana Milanovića, a zanimljivo je da ni Ivo Josipović nije odbacio mogućnost da se on opet kandidira. Imaju li šanse?

Sa SDP-om kakav je u ovom trenutku nitko nema šanse. Međutim, ako SDP uspije pronaći novi put, a do predsjedničkih izbora ima dovoljno vremena, svaki će kandidat SDP-a imati šansu. Vidim više potencijalnih kandidata od Milanovića i Josipovića. Tu su i Zlatko Komadina, Tonino Picula. I nisu jedini.

I kome dajete najveću šansu od nabrojenih?

To je čisto gatanje. Ali veću šansu imat će kandidat SDP-a koji bude najmanje motivirao protivnika. U tom kontekstu, u ovom trenutku, Zoran Milanović ima najmanje šanse jer će dobiti najveću podršku na ljevici, ali isto tako, protiv sebe će na birališta izvući sve što može.

Kako gledate na kapital Anke Mrak-Taritaš? Nije dobila Zagreb, ali nije ni neslavno izgubila?

Prostor postoji, ali nisam optimist da Mrak-Taritaš na duži period može učiniti nešto ozbiljnije. Ona sada ima i teret bivše ministrice i bivše kandidatkinje za gradonačelnicu.

A živimo u vremenu u kojem je javnost sve željnija brzih rješenja i novih lica. Tako da nisam optimist, iako mislim da je Mrak-Taritaš pozitivna pojava na političkoj sceni zadnjih godina.

A kako gledate na pojavu premijera Andreja Plenkovića?

Sve je veći problem podjela na dvije Hrvatske, javnu i tržišnu, a u njima vrijede različita pravila. U javnoj Hrvatskoj caruju kolektivni ugovori i politički klijentelizam, a tržišna Hrvatska plaća cijenu neuspjeha hrvatske politike i to je potencijalno trajno žarište daljnjih hrvatskih problema. Plenković je tipičan izdanak javne Hrvatske, zaokupljen poslom da očuva sustav koji ga je iznjedrio, da ništa ne mijenja.

Sjetite se njegove prve reakcije na slučaj Saucha kada je kazao da ne treba kriviti državne službenike. To je ta logika.

A kako vidite njegovu ulogu u „spašavanju“ Vlade i pozivanje, prvo HSS-a pa HNS-a?

Tu se pokazao kao dobar trgovac, a što će od svega imati Hrvatska? Ništa. No politički je sustav takav i Plenković je tu samo bio pragmatičan.

Problem za Hrvatsku je što on sam ne zagovara promjenu tog sustava, a sustav se, što idemo dalje, pokazuje sve lošijim i lošijim.

Je li premijer Plenković, time što je sastavio novu većinu, spasio i SDP?

Ne, to je nepoznanica. Možemo se složiti da HDZ u ovom trenutku stoji bolje, ali ako treba birati između novih izbora i ovog što se dogodilo, onda sam apsolutno za nove izbore. Ovakvo ponašanje u politici ne može stvoriti ništa dobro u društvu. Što da generacije koje dolaze nauče iz toga? To samo povećava frustracije u društvu, nepovjerenje u politiku i političare.

Slažete li se da SDP ima jači koalicijski potencijal od HDZ-a?

Ima, ali što to znači? Priznajem da bih se prvi uhvatio za glavu da iduća SDP-ova Vlada bude koalicija SDP-a, Živog zida, Mosta, HSS-a i opcija koje još nisu ni parlamentarne. To jednostavno nije dobro za Hrvatsku.

A velika koalicija?

To bi bilo dobro za Hrvatsku kada bi SDP i HDZ pokazali sposobnost da se dogovore oko četiri ili pet konkretnih reformi kao što su reforma obrazovanja, pravosuđa, javne uprave, poreznog sustava, teritorijalnog ustrojstva i političkog sustava, ali s obzirom na to da u Hrvatskoj nema konsenzusa ni oko čega, onda ni velika koalicija nije potrebna za nastavak nesuradnje.