Ivan Račan, saborski zastupnik SDP-a, sve više sliči svom ocu. Govori sporo i promišljeno, važe riječi uz podulje stanke. Razgovarali smo na godišnjicu smrti bivšeg premijera Ivice Račana. Izbjegava previše govoriti o ocu dajući do znanja da ne želi prikupljati političke poene na osnovi njegova ugleda
Što se događa u SDP-u? Jedni govore o previranju, drugi o pobuni, a mediji špekuliraju čak i o pripremi puča u stranci.
Nema ni puča ni pobune. To je zgodna interpretacija, ali nažalost u duhu sve češćeg senzacionaliziranja vijesti kao da će time vijest biti točnija.
Ipak, ne može se ne reći da u stranci postoji nezadovoljstvo. Pa to izvire na sve strane.
Svi smo nezadovoljni, uključujući i mene. Teško se nosimo s krizom koja traje već petu godinu.
Nisam vas to pitao, nego o nezadovoljstvu u vašoj, danas vladajućoj stranci.
Tražite me da odgovaram na teze koje dolaze u medije iz anonimnih izvora. To ne mogu. Kako da razgovaram s duhovima? Treba razdvojiti temeljno nezadovoljstvo koje svi osjećamo zbog stanja u kojem se Hrvatska nalazi od interpretacije uspjeha i neuspjeha Vlade.
Postoje li frakcije u SDP-u? Špekulira se o tri frakcije – Mrsićevoj, Komadininoj i Lekinoj frakciji.
Frakcije ne postoje. Odnosno, pardon, njih formiraju anonimni izvori i za njihove vođe promoviraju spomenute ljude koji se zatim od toga javno ograđuju. Tako je to neozbiljno. Na to pitanje mogu samo odgovoriti da frakcije ne postoje. Ni takve anonimne. Uvijek postoje neformalna okupljanja, s nekim ljudima lakše komunicirate i brže se sporazumijevate, no treba razumjeti da su frakcije definirane kao programske struje. Dakle, da bi mogle postojati, potreban je i jasan program prema kojem se frakcije određuju. Što u tom programu žele drugačije, više ili manje. Bez programske rasprave svako okupljanje u frakcije svodi se na interesno grupiranje, gdje interes najčešće predstavljaju klijentelizam ili kronizam umjesto da to bude ostvarenje političkih ciljeva. SDP u ovom trenutku ima samo Plan 21 kao programski dokument i mislim da to nije dovoljno.
To znači da je Plan 21 mrtav?
Ne, nego da je to izborni plan Kukuriku koalicije. Aktualni program SDP-a donesen je 2004. godine. Tada su i Hrvatska i svijet bili u znatno drugačijoj situaciji nego danas. SDP je tada bio u oporbi, sad je na vlasti. Taj stranački program potrebno je osvježiti. Potrebno je definirati poziciju socijaldemokracije danas, kao i za iduće razdoblje. Program SDP-a ne mora se nužno podudarati s planom koalicije. Dapače, bilo bi neobično kad bi četiri stranke koalicije dijelile u svemu isti program jer, kao što vidimo, u koaliciji ima razilaženje oko više tema. Stoga je potrebno revidirati i sam Plan 21, vidjeti što se ne može provesti zbog različitih okolnosti, bilo da je to zatečeno stanje teže od očekivanog ili različiti pogledi u koaliciji, te uključiti nove ideje i usuglasiti plan za razdoblje do kraja mandata.
Upravo je zbog nepoštivanja Plana 21 Mirela Holy najavila osnivanje vlastite frakcije u SDP-u.
Da, Mirela je inzistirala upravo na potrebi za programskom raspravom i ja to podržavam. Mi se ne moramo u konačnici složiti oko cijelog sadržaja programa, ali je bitno da ga stvaramo dijalogom.
Svi vi u SDP govorite da je vaša stranka najdemokratičnija. Istovremeno u statutu stranke postoji mogućnost osnivanja frakcija. Zašto ih nema?
U povijesti se izbjegavalo formirati frakcije jer u mladoj demokraciji, kakva je hrvatska, frakcije su opasnost koja stranke vodi k raskolu. Dosad ni jedna stranka u hrvatskoj nije formirala frakcije, a mnoge su se raskolile i bez njih. U SDP-u smo do sada uspijevali pomirivati razlike i frakcije su ostale nepotrebne. Moguće je da razvoj demokracije u Hrvatskoj donese i frakcije u velikim strankama, ali za to je ukupno potrebno više sustavnog i programskog rada, definiranja ciljeva te mjerenja rezultata, a manje općeg populizma ili dojma kao kriterija za ocjenu.
Budimo realni, iz povijesti znamo da frakcije u strankama najčešće ne nastaju na programskim razlikama, nego na osobnim razmimoilaženjima, na sukobima, zbog borbe za fotelje... Vodi li Zoran Milanović stranku autokratski?
I što su Hrvatskoj dobro donijela osobna razmimoilaženja i raskoli zbog borbe za fotelje? Mislim da je važnije i društvu potrebnije da se sudaraju programi i ideje umjesto osobnih ambicija. Što se tiče vođenja SDP-a, ne bih rekao da se radi o autokraciji. Mislim da se radi o nedostatku savjetovanja, nedostatku okupljanja, uključivanja što većeg broja ljudi u proces donošenja odluka, a to nije isto što i autokracija. Demokracija nije nešto što uvedete pa ste time završili posao. Demokraciju treba kontinuirano njegovati i razvijati. Kao i institucije u državi, tako i sva stranačka tijela ili organi moraju raditi svoj posao u skladu s ovlastima i odgovornostima.
Večernji list nedavno je organizirao okrugli stol o hrvatskoj ljevici. Nismo zvali političare, ali kad smo pokušali pronaći intelektualce bliske SDP-u, imali smo problem. Nema ih. Istovremeno, ima jako puno intelektualaca koje napadaju kao ljevičare. Došao je Vjeran Zuppa koji je i sam poznat po kritičkim stavovima prema sadašnjem vodstvu SDP-a. U čemu je vaš problem?
Ne mogu suditi o vašem traženju SDP-u sklonih intelektualaca, ali ja ih poznajem. Veliki broj intelektualaca, koji su dugo godina bili bliski SDP-u, sada su u vlasti, od predsjednika Republike Ive Josipovića do kandidata za gradonačelnika Zagreba Rajka Ostojića, Gvozdena Flege ili Josipa Kregara, mojih kolega u Saboru i mnogih drugih.
Ali to ne pobija tezu da ne postoji intelektualni krug ljudi koji surađuje sa SDP-om. To je problem koji ima i HDZ. Vaš je otac imao barem neke savjete, naravno i probleme koji usto idu, ali nosio se s njima.
Nedostaje nam više savjetovanja, okupljanja, pa čak i običnih druženja na kojima se može otvoreno razgovarati o problemima.
A sad se ne može otvoreno razgovarati?
Ako je točno da niste mogli naći sugovornike o ljevici bliske SDP-u, onda to doista znači da se u SDP-u ne može otvoreno razgovarati. Ali ja ne mislim da je to tako. Mislim samo da je taj prostor u ovom trenutku sužen na mali broj ljudi koji su direktno involvirani u politiku stranke i zaokupljeni poslovima u vlasti.
Kamo vodi korištenje preteških riječi? Sukobi i ratovi sa svima, od sukoba u javnosti do svađa u sabornici. Prednjače sam premijer i ministar Jovanović.
Kod nas se, nažalost, na sve prelako viče, skače i podmeće. Na to nije imun ni SDP. Svatko je odgovoran za svoje ponašanje, postupke, ali i za svoj stil. Nemamo načina ocijeniti stilove ili kontrolirati nečiji stil. Svi će u konačnici stajati pred rezultatima onoga što su napravili. Nekima će stil te rezultate popraviti, a nekima pokvariti.
Ima ozbiljnih analitičara koji tvrde da je Zoran Milanović i objektivno i subjektivno najodgovorniji za rasplamsavanje krize u društvu. Kažu, Ruži Tomašić ne treba ni kuna za promociju dok on govori, HDZ jedva čeka njegove javne istupe...
Ne može Zoran Milanović sam biti kriv za sve. Vraćamo se na neka najnegativnija obilježja nacionalizma u kojima se građane Hrvatske proglašava gostima i to je civilizacijski neprihvatljivo. Na to uvijek treba reagirati. Samo su turisti gosti u Hrvatskoj. Ali kad ljudi ne vide svjetlo na kraju tunela, u teškoj gospodarskoj situaciji, svako iskakanje, pogotovo grubo, pa čak i kad ste u pravu, lagano iritira i može izazvati kontra učinke kao što je to u slučaju Ruže Tomašić.
Ali, da parafraziram ministra Jovanovića, što se dogodi kad se i esdepeovci pogledaju u ogledalo? Svi su ga podržali kad je rekao da treba isušiti nogometnu močvaru, a onda kaže da bi neki, kad se pogledaju u ogledalo, trebali pljunuti. Predsjednik SDP-a sa saborske govornice docira svima, drži bahata predavanja, pa čak i vrijeđa ljude...
Hoćete li mi reći je li ova situacija, pogotovo u parlamentu, bolja ili lošija od one kakva je bila dosad? Jesmo li krivi što nismo popravili već naslijeđenu parlamentarnu praksu? OK, mogu se složiti s time da to moramo popraviti i da na tome treba raditi. Kada ste izloženi javnosti, možete imati stotinu pažljivih i odmjerenih nastupa, a onda dođe jedan trenutak u kojem pretjerate i kažete previše. Mediji će taj trenutak ponoviti stotinu puta i izbrisati sve što je bilo prije. U konačnici svatko odgovara za sebe i za svoj stil, a moje je određenje da se čuvam grubih riječi i pogotovo osobnih kvalifikacija.
Ako možemo govoriti samo o stilu, pođimo od premijera. U godinu i pol uspio je ući u sukob s mnogima, ali i povrijediti niz ljudi: Holy, Ferdeljija, Komadinu, Bernardića i na kraju i predsjednika Sabora Josipa Leku. Kako tumačiti muku predsjednika Sabora koji svom stranačkom predsjedniku i premijeru pred svima mora reći: “Zorane, smiri se”?
Rekao je: “Zorane, nemaš pravo na Poslovnik i, molim te, sjedni”. Predsjednik Sabora time je pokazao da se drži procedure i da su pravila ista za sve, bez obzira na to što se radilo o premijeru iz SDP-a. Sve me skupa to podsjeća na stari slogan Foruma Mladih SDP-a: da bar imamo ono što nemamo, da bar nemamo ono što imamo. Godinama javnost traži nove, mlađe političare koji su drugačiji, otvorenijeg stila, neposredniji, a kad se to dogodi, onda opet nije dobro.
Je li Josip Leko lider neke latentne frakcije ili tranzicijsko rješenje za budućnost SDP-a?
Mislim da smo o frakcijama sve rekli, a Josip Leko je ono što je, miran čovjek uvijek spreman na razgovor, s dugim stranačkim i javnim iskustvom bez repova.
Je li točno da premijer Milanović ne razgovara sa Slavkom Linićem?
Ne i ne znam kako bi to uopće bilo moguće. Kako bi Vlada mogla raditi ako premijer ne komunicira s ministrom financija?
Slavko Linić je konstanta SDP-a, mnogi kažu i najjača karika u Vladi. Kažu da je on bio jedna od ključnih poluga u postavljanju Zorana Milanovića na mjesto predsjednika SDP-a. Istovremeno, on je prvi, i to u dva navrata, javno rekao da premijer ne bi trebao biti istovremeno i predsjednik stranke.
To je bilo iskustvo prve koalicijske vlade kada se čelni ljudi SDP-a nisu stigli baviti svojom strankom. Rezultat je bio zapuštena stranka koju je poslije 2003. trebalo ponovno dizati. Iz te perspektive razumijem Slavkove prijedloge i oni su racionalni. Međutim, o tome se trebala voditi šira stranačka rasprava prije parlamentarnih izbora, a očito je da se Zoran Milanović s tim nije složio jer tako nije napravljeno. SDP je u Rijeci na vlasti u kontinuitetu više od dvadeset godina. Taj kontinuitet daje snagu riječkoj organizaciji SDP-a, a Slavko Linić deset je godina bio i gradonačelnik Rijeke.
Kako komentirate silne smjene u javnim i državnim poduzećima?
To je jedan od najvećih neuspjeha hrvatske politike od samostalnosti. Nismo uspjeli stvoriti sustav kojim bi na ključna mjesta u javnom sektoru i tvrtkama dolazili najkvalitetniji ljudi. Naša vlast sada mijenja neke uprave koje je sama postavila prošle godine. To je znatno bolje od HDZ-ove vlade, koja je postavila uprave od kojih su mnoge uhićene zbog kriminala, ali nije dovoljno.
Je li Rajko Ostojić politički žrtvovan kad je natjeran na kandidaturu za gradonačelnika Zagreba?
To su opet interpretacije na koje samo mogu ponuditi svoju. Da Rajko Ostojić nije želio biti gradonačelnik Zagreba, on ne bi bio kandidat. Bilo je evidentno da Davor Bernardić nije dobro stajao u toj utrci, a izbori će pokazati je li promjena kandidata donijela i promjenu tog trenda.
Što će se dogoditi ako SDP izgubi izbore u Zagrebu, Splitu, Puli, Šibeniku ili još neko važno mjesto gradonačelnika ili župana?
Što budu lošiji rezultati izbora, to će biti više nezadovoljstva i rasprave u SDP-u, kao i obrnuto.
Vrh stranke donio je odluku o zamjeni Bernardić – Ostojić, o otvaranju rata s Jakovčićevim IDS-om u Istri, dakle kreirao je poteze na lokalnoj razini.
Da. Na prošlim lokalnim izborima u Istri SDP je osvojio samo osam posto glasova. Ovo je pokušaj da u Istri prestanemo biti mali brat koji trči za IDS-om i počnemo se boriti za veću odgovornost za budućnost Istre. Odgovornost za odluke uvijek imaju oni koji ih donose.
Što mogu učiniti Nikica Gabrić i njegov Nacionalni forum? To je ipak veći konkurent SDP-u nego HDZ-u.
To je zanimljiv pokušaj društvenog okupljanja i proizvodnje ideja. Inače mislim da nam u Hrvatskoj fali takozvanih think tankova i watchdogova koji sustavno rade i time ostvaruju društvenu relevantnost i utjecaj. Međutim, ako su planovi inicijatora ovog okupljanja da formiraju političku stranku iz toga, želim im puno sreće u izlasku pred birače, ali moram to ocijeniti kao vrlo netransparentan početak.
Mogu li laburisti oteti SDP-u glasove i na ovim izborima?
Ne više od onoga što su već uzeli. Oni su novonastala stranka neopterećena prošlošću obnašanja vlasti i vlastitih rezultata, što im je prednost. Zagovaraju socijalnu nostalgiju koja je građanima prepoznatljiva, ali koju na vlasti nije moguće provesti. Svakako je zanimljivo da u Hrvatskoj sada i na ljevici postoji stranka iza SDP-a.
A tko je tu ljevica?
Recimo da su laburisti nešto ljeviji od SDP-a kao što HDZ ima HSP desnije od sebe. To bi bila klasična ideološka podjela, a suvremena politologija preferira podjelu na progresivne i konzervativne stranke.
Je li moguće da, u slučaju neuspjeha na lokalnim izborima, dođe do izvanrednih izbornih konvencija? To je moguće nakon svakih izbora.
To je moguće nakon svakih izbora.