Kampanja za novog šefa najjače oporbene stranke službeno je počela u subotu. Neslužbeno traje već godinu dana. I vrlo je oštra. Barem na retoričkoj razini.
Dok Zoran Milanović kolege iz suparničkog tabora naziva lijenčinama, vjevericama i pudlicama, Zlatko Komadina i njegova ekipa njega nazivaju diktatorom koji dernjavom i vrijeđanjem od sebe (ali i od stranke) rastjerava sve što vrijedi. Kako i jedan i drugi pravog programa zapravo i nemaju, smicalice su im glavno oružje. Uza sve to, današnji SDP je kadrovski zapuštena stranka i stoga nije čudno što u stranci u zadnje vrijeme jača nostalgija prema pokojnom Ivici Račanu.
Svog starog prijatelja i stranačkog šefa sjetio se u subotu na sjednici Glavnog odbora Josip Leko ustvrdivši kako se aktualno vodstvo SDP-a odreklo i Račana i njegove ostavštine. Što god to značilo. Jer iako je Leko to rekao kako bi jače naglasio svoju kritiku spram Milanovića, njegova nagla i prgava temperamenta, nije jasno koju bi to Račanovu političku ostavštinu danas trebali baštiniti u SDP-u. Račan je djelovao u politički potpuno drukčijim vremenima i okolišu – i u opozicijskim vremenima i u vrijeme dok je bio predsjednik koalicijske Vlade, pa nam nije jasno koje bi to točno Račanove politike i metode danas bile od velike pomoći SDP-u? Jasno je to i većini SDP-ovaca koji se pozivaju na Račana i njegovu politiku. Oni to često čine samo kako bi diskvalificirali Milanovića zbog njegove nagle i nezgodne ćudi. Pojednostavljeno, njihova poruka glasi: Račan je bio uspješniji jer je bio strpljiv i taktičan, a Milanović će stranku “doći glave” zbog toga što je sirov i brz na okidaču.
Iako je Milanovićev zenit prošao, SDP se nipošto ne bi smio vratiti nekakvoj nostalgičarskoj “račanovštini” i fantazijama o “socijaldemokraciji kakva je nekoć bila”. SDP-u (ili HDZ-u) danas, a još važnije sutra, ne treba Račan (ili Tuđman).
Treba im novi lider s jasnom vizijom u kakvoj Hrvatskoj želi živjeti za deset godina i s programom kojim će tu viziju ostvariti.