Sedam antikorupcijskih ureda, a samo jedna presuda

Staro pravilo kaže – kad želiš da se nešto ne provede, onda se formira komisija – kazao je predsjednik države Stjepan Mesić nedavno kad je upitan što misli o odluci Vlade da u Povjerenstvo za praćenje provedbe mjera za borbu protiv korupcije uđe premijerka Jadranka Kosor te nekoliko ministara.

Mesić je tada napomenuo da u borbu protiv korupcije trebaju biti uključene institucije:

– A sve komisije koje to budu pratile, nisam siguran da će to dovesti do nekog ozbiljnijeg rezultata. Ali ako institucije rade, svaka institucija ima vertikalu, od vrha do zadnjeg izvršitelja i u tom smislu treba funkcionirati zemlja, da njezine institucije funkcioniraju. Onda će sigurno biti manje mita.

U posljednjih nekoliko godina, otkad je pritisnuta Europskom komisijom, koja ulazak u EU uvjetuje suzbijanjem korupcije, Hrvatska je namnožila zavidnu listu antikorupcijskih komisija, tijela te propisa. Boreći se protiv korupcije osnivanjem različitih tijela i zapošljavanjem stručnjaka, u posljednje dvije godine došli smo do brojke od čak sedam institucija koje u svom nazivu sadrže riječ “korupcija”.

Skandal Brodosplit
Tako u sklopu pravosuđa imamo Ured za sprečavanje korupcije i organiziranog kriminala kao specijalizirano tijelo Državnog odvjetništva, a pri županijskim sudovima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku osnovani su takozvani uskočki sudovi. Pod okriljem izvršne vlasti niknula su čak tri antikorupcijska tijela. Unutar MUP-a formiran je Policijski nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (takozvani PNUSKOK), dok Ministarstvo pravosuđa ima svoj Sektor za suzbijanje korupcije.

Na sve to Vlada je osnovala svoje Povjerenstvo za praćenje provedbe mjera za suzbijanje korupcije. Isprva je to povjerenstvo vodio ministar pravosuđa, a u njemu su sjedili državni tajnici. Sada je došlo do promjene, pa mu je na čelu premijerka Jadranka Kosor, a članovi su ministri Tomislav Karamarko, zatim Ivan Šimonović, Ivan Šuker, Božidar Kalmeta, Davorin Mlakar, potpredsjednik Vlade Damir Polančec, a uz njih su predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, šef USKOK-a Dinko Cvitan, glavna državna revizorica Šima Krasić.

Sabor pak ima svoja tijela. Tu je Nacionalno vijeće za provedbu Strategije suzbijanja korupcije i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa.

U istom tom dvogodišnjem razdoblju, kada su nicale spomenute komisije i tijela, nije riješen ni jedan slučaj visoke korupcije kojom bi bila zahvaćena politička elita. Osuđujuća presuda (ali ne svim optuženicima) donesena je u samo jednom slučaju koji bi se mogao podvesti pod visoku korupciju, a to je Maestro. No, i u ovome je predmetu napadno to što su optužnicom bili obuhvaćeni samo čelnici Hrvatskog fonda za privatizaciju, dok je ministar Damir Polančec, koji je odgovoran za HFP, prošao lišo.

Slučaj političke korupcije, takozvana afera s kamionima, u kojoj je glavni akter bivši ministar obrane, potom unutarnjih poslova, a sada saborski zastupnik Berislav Rončević, nakon pet godina, tek je u fazi kada bi trebalo pisati optužnicu.

U isto vrijeme dok je sastavljala Strategiju borbe protiv korupcije i Akcijski plan za njezinu provedbu, Vlada je za ministra unutarnjih poslova postavila upravo Rončevića. Umjesto da protiv njega provode kriminalističku obradu, policajci su Rončevića dobili za svoga ministra. Stoga i ne čudi da je cijeli slučaj stajao sve dok Rončević nije smijenjen, a pritisak Europske komisije postao prejak.

Drugi slučaj koji bi se mogao podvesti pod krupan korupcijski zalogaj je Brodosplit. Riječ je o izvlačenju čak 4,7 milijuna dolara iz splitskog škvera, na što je upozorio austrijski Ured za sprečavanje pranja novca.

No, i taj se slučaj pretvorio u javni skandal u kojemu je dominiralo to što je od ikakve odgovornosti izuzet Nadzorni odbor i ministar Branko Vukelić, koji mu je bio na čelu. Slučaj je, ipak, najviše obilježilo ponašanje splitske policije koja je konstantno opstruirala istragu. Na kraju je Brodosplit jedini veliki slučaj u kojemu je Državno odvjetništvo od suda zatražilo otvaranje istrage, a da tome nije prethodilo podnošenje kaznene prijave.

Postoje korupcijski slučajevi koji bi se mogli nazvati uspješnima, poput akcije Gruntovec, Indeks, Dijagnoza. No, takvih je slučajeva brojkom manje nego što je institucija koje je Vlada osnovala isključivo u cilju borbe protiv korupcije.

– Ne trebaju nam nova tijela za borbu protiv korupcije, već ona koja postoje trebaju raditi svoj posao. Napravljen je normativno-institucionalni okvir i više nema izgovora da se ne radi – kaže Željko Jovanović, predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije.

U borbi protiv korupcije, osim osnivanja komisija, Vladi su svojedobno dragi bili i projekti. Među najzvučnijima je već zaboravljeni Hitrorez, koji je dobio zavidnu medijsku prezentaciju, stajao je 2,5 milijuna kuna, ali nije imao nikakvih rezultata. Puno se očekivalo i od OIB-a (osobni identifikacijski broj), no ni za taj se projekt još ne može reći da je zaživio. Pozamašnu svotu novca (i to bez javnih natječaja, već izravnom pogodbom) prošle je godine Ministarstvo pravosuđa potrošilo na projekt Antikorupcija.hr. Otvorena je i posebna internetska stranica koju, nakon što je postavljena, nitko više nije ni taknuo, a kamoli je ažurirao novim sadržajem.

U nizu projekata (pobrojeni su na čak 66 stranica Akcijskog plana za borbu protiv korupcije) spominjale su se i transparentne liste čekanja u bolnicama, koje su u kratkom roku trebale skratiti čekanje na specijalističke preglede. Prema podacima za prošlu godinu, lani je za antikorupcijski program potrošeno čak 321 milijun kuna, a najviše je potrošilo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, i to oko 240 milijuna. Od tog novca dodijeljena zdravstvu na smanjenje listi čekanja otišlo je 180 milijuna kuna.

Nevjerojatna bahatost
Zbrajajući rezultate svih ovih aktivnosti i institucija, Jovanović kaže da je nezadovoljan. – U godinu i pol dana, koliko sam na čelu Nacionalnog vijeća, ma koliko se trudili upozoravati na probleme, nitko nas nije ozbiljno shvatio – kaže jedini oporbeni čelnik antikorupcijskog tijela te navodi kako mu je satisfakcija jedino to što i Europska komisija upozorava na iste probleme.

Gledano izvan državnih tijela, očima odvjetnika Ante Nobila, stanje je takvo da se nešto poduzima samo na normativnom i organizacijskom planu, ali ne i bitnom. – Kod nas su sve afere otkrili novinari – kaže Nobilo i problematizira političku korupciju navodeći da je sve više političara koji ne mogu objasniti podrijetlo svoje imovine pa tvrde da su djeca roditelja koji su se obogatili u socijalizmu. Pravi bi potez, kaže, bio da svaki građanin ima obvezu pred poreznim tijelima dokazati podrijetlo imovine, a ako ne može, da mu se ona u upravnom postupku oduzme.

Činjenicu da je lista antikorupcijskih tijela (kojima bi, premda nemaju korupciju u nazivu, trebalo pribrojiti i Carinu, Poreznu upravu, Ured za sprečavanje pranja novca, Komisiju za kontrolu javnih nabava, Hanfu, Devizni inspektorat...) znatno dulja od liste “ozbiljnih” slučajeva koji su završili kaznenim progonom, Jovanović s oporbene pozicije objašnjava ulogom predstavnika vlasti u aferama. – Pitanje je u kojem će smjeru ići istrage afera u državnim poduzećima. Nevjerojatna je količina bahatosti ljudi koji rade u tim poduzećima i koji su iz njih isisali sve što se moglo – ustvrdio je Jovanović i dodao kako sumnja da će tu biti ozbiljnih istraga jer bi se došlo do ljudi iz vlasti, a kada bi se protiv njih otvorili kazneni postupci, Vlada bi morala odstupiti. To se, kaže, neće dogoditi pa se zato gomilaju institucije i komisije.

– Batina EK-a jedina je dobra stvar jer će natjerati Jadranku Kosor da prestane sprečavati rješavanje afera – zaključio je Jovanović.