Kad je ruski veleposlanik Anvar Azimov 10. veljače na konferenciji za novinare rekao: “Nećemo više davati kredite Agrokoru”, poslovna drama hrvatskog giganta preselila se i u javni prostor. Dramu se najprije pokušali utišati, uz opravdanje da je to samo još jedan verbalni ispad ruskog veleposlanika. No samo nekoliko dana poslije počeli su tajni sastanci u Vladi. A od tada do danas vijesti o Agrokoru ne skidaju se s naslovnica novina i TV ekrana. Počeo se odmotavati karcinom hrvatskih kompanija pod pokroviteljstvom Agrokora i ubrzo je postalo jasno: Agrokor je pred bankrotom, a o njegovoj sudbini ovise tisuće radnih mjesta i stotine tvrtki. I treba ga spasiti.
Odjednom je zavladala nevjerojatna nervoza. Političari koji su bili izloženi spašavanju posrnulog giganta i pisanju zakona bili su vidljivo neispavani i iscrpljeni. U upravi Agrokora odvijao se pravi obiteljski triler. Todorićevi sinovi pokušavali su uvjeriti oca da su bankrotirali. No nekome tko je godinama stvarao i razvijao takav gigant bilo je teško prihvatiti poraz. Oni koji su svojedobno prolazili kroz sličnu situaciju savjetovali su ga da prepusti upravljanje drugima, da se spakira i vrati kad se nešto popravi.
Dramu su proživljavali i članovi Vlade. Bolji poznavatelji ekonomije u Plenkovićevu timu znali su da to povlači za sobom gubitak radnih mjesta, pad BDP-a... Kada su to priopćili i premijeru, shvatio je problem. Navodno se i zaprepastio, a kako i ne bi. Od tada pa do danas traje do sada neviđena utrka na ovim prostorima za spas kompanije, čija bi propast u ponor povukla desetke tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Srbiji.
Vlada je bila svjesna da mora što brže djelovati. Na nesreću, glavna osoba koja bi trebala sve voditi, ministar financija Zdravko Marić, povezana je s Agrokorom pa je preostala samo potpredsjednica Martina Dalić. Istina, na početku su pokušali dati do znanja da je Agrokor privatna tvrtka i da vlasnik mora odlučiti o njezinoj sudbini. No vlasnik odluke nije donosio, a kompanija je tonula sve dublje. Dio najvećih vjerovnika okupio se kako bi napravili aranžman, a Vlada se primila pisanja zakona. Ovaj golemi posao obavljen je u dva tjedna. Panične runde pregovora, neispavani i nervozni političari, dobavljači koji ne znaju hoće li moći platiti svoje radnike, svi su krenuli u utrku s vremenom. Da bi na kraju Todorić u petak napravio konačni rez i izjavio “da je četrdeset godina sebe uložio u izgradnju cijele Hrvatske i regije te je zato danas ponosan čovjek. Jer je sve što je izgradio svojim je potpisom predao hrvatskoj državi”.
Cijela nacija bila je “zahvalna” što je konačno stavio svoj potpis na lex Agrokor. No oni koji ga bolje poznaju znaju da su ovu borbu zapravo izvukli njegovi sinovi. A “da je sve što je stvorio država uzela”, u neku je ruku i istina. Ali voljela bi ta država da se ovaj scenarij nije dogodio.
Alvarez kao spasilac
Posljednji tjedan bio je dramatičan, pun filmskih prevrata, novih likova i neočekivanih raspleta. Na naslovnicama novina u ponedjeljak je osvanulo lice Antonija Alvareza kao spasioca Agrokora. Mnogima je to izgledalo kao zakašnjela prvotravanjska šala. Profesionalna karijera ubrzo je pala u drugi plan nakon što je otkriveno da Alvarez i pjeva, da ima umjetničko ime te da je bio na glazbenim top listama. Sa svojim timom predstavio se već u utorak, a rijetki su bili oni koji taj događaj nisu čekali pred TV ekranima. Vjerojatno je Alvarez imao priliku i prvi put u životu biti uz premijera neke države, dan poslije na sastanku u Vladi. Ali tako je to kada se dopusti da u maloj državi zagospodari jedna osoba o čijem uspjehu ili padu ovisi sedmina BDP-a. Pa sada nastaju problemi – mali rast koji smo nakon godina krize konačno uspjeli pomaknuti s nule opet ćemo morati korigirati naniže. Osim toga, male će tvrtke teško preživjeti proces restrukturiranja, smanjit će se broj radnika, a dug države bit će skuplji.
Na Alvareza se tada gledalo kao na spasioca, iako je već nakon nekoliko dana postao upitan njegov ostanak s obzirom na izglasani Vladin zakon. U tih nekoliko dana Alvarez je pokazao veću dozu profesionalnosti od mnogih naših čelnika. Izvještavao je javnost o svakom svojem koraku. No dok je on vukao konkretne poteze, Todorić je još uvijek imao pravo upravljanja. To je iskoristio da pokrene smjene u upravama Konzuma i Mercatora. Alvarezova komunikacija bila je potpuna suprotnost Todorićevoj, jer on nije imao običaj komunicirati s javnošću. Pa čak ni u jeku krize koja je potresla državni vrh i uznemirila naciju. Jasno je da osobi koja je stvarala Agrokor dani nisu bili laki, ali ipak nije u redu njegovo poigravanje sa živcima nacije hoće li ili neće aktivirati lex Agrokor. Pogotovo je to bilo poigravanje sa živcima onih koji su uključeni u priču i kojima je od životne važnosti da se proces pokrene s mrtve točke.
No, Todorić je i u petak, taj ključni dan kada će odlučiti hoće li pokušati spasiti poslovni gigant, kao i svaki drugi obavio svoj jutarnji ritual kod frizera. Potom se autom odvezao u sjedište Agrokora i okupio tim pravnika kako bi mu objasnili što koja točka zakona za njega znače. Dakako, sve je to bilo nepotrebno, ali on je morao pokazati svoju moć. Nakon lansiranja vijesti u petak ujutro da ipak neće potpisati zakon, njegovi su poznanici smirivali: “Ma potpisat će, ali mora dati do znanja svoju važnost. Možda pričeka do nedjelje, ali vjerojatnije je da će to učiniti do kraja dana da se zahtjev može predati na sud. Uglavnom, napravit će to jer se još uvijek brine o radnicima, a oni uskoro moraju dobiti plaću”.
Tako je i bilo. No taj potpis tek je početak borbe za spašavanje Agrokora.
Jer tjedan je završio panikom među dobavljačima. Svi su prstom najprije upirali na vlasnika Orbica Branka Roglića koji je krenuo na naplatu, iako je postojao dogovor da će se svi strpjeti. Ma kakvo strpljenje… Velik dio njih mora isplatiti plaće i platiti svoje dobavljače. Pa i oni koji su Roglića najviše prozivali već su sljedeći dan napravili isto i stali u red za svoj novac. I tada je počelo.
No istodobno su počele i blokade Agrokorovih tvrtki. Iz dana u dan pratilo se tko traži novac, tko je u blokadi, tko u deblokadi. Dobavljači koji su zatražili naplatu taj će novac aktivacijom zakona i dobiti. Oni koji nisu, morat će poštovati zakon u kojem nitko nema pravo tražiti isplatu starih potraživanja. To je već drugi problem – domaći zakon koji omogućuje ponašanje kao na tržnici – pa tko prvi, novac dobi.
Početkom tjedna još se razgovaralo o aktiviranju standstill aranžmana, no dan za danom bilo je jasno da se ide u smjeru zakona. Velike muke proživljavali su članovi Vlade koji su ga izrađivali. Pritisak je bio velik, oni koji su aktivno sudjelovali u procesu vidljivo su bili iscrpljeni. U isto vrijeme, dok su se u zemlji iz minute u minutu odvijali sastanci, premijer se spremao na dvodnevni put u Hercegovinu, na Mostarski sajam, na mini summit s regionalnim liderima. Stanje u regiji je napeto i, koliko god drama vezana za Agrokor bila primarno hrvatsko pitanje, premijer ne smije ispustiti iz vida političko stanje u susjedstvu. Hrvatska ipak, kao članica EU i NATO-a, mora zadržati lidersku ulogu. No i Agrokor je pitanje regije pa je uz razmjenu srbijanskih čokoladica i to bila tema s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.
Neostvariva lista želja
Nakon prvotnog protivljenja i same banke zatražile su zaštitu države kroz zakon, ali i predložile svoje zahtjeve koji su se naknadno provukli kao amandmani HDZ-a pri glasanju u Saboru. Standstill aranžman ima zapravo vrlo slične elemente kao i zakon – zamrzavanje svih starih potraživanja, ali uredno plaćanje novih. Dobavljači Agrokora to nikako ne žele. Zašto? Ne samo zato što im je bitno za poslovanje, nego i stoga što neki od njih moraju naplatiti novac kojim su kreditirali Todorića. Upravo su ti i bili najglasniji. No tijekom tjedna, kada se i javno raskrinkalo njihovo kreativno poslovanje s mjenicama, povukli su se. Tako je i nastao problem među dobavljačima – jer u jednakom bi statusu pri zahtjevu za naplatu trebali biti oni koji traže novac za isporučenu robu, kao i oni koji su kreditirali Agrokor, a prikazivali su to kao potraživanje za robu. No u dugoročnom interesu, koji znači da robu i dalje moraju plasirati u Konzum, ostali su složni. Pa tako i u namjeri da u subotu obustave isporuku robe, što se i dogodilo. Želeći time pokazati da se i njih mora slušati i da će trgovački lanac preživjeti samo ako ima i promet.
Tijekom tjedna sastavili su i listu želja koja je neostvariva. Tražili su da im se kroz obročno plaćanje vraća stari dug, da se plaćanje regresnih mjenica prebaci na Agrokor. Ako se na to pristane, dolazi do neravnopravnog položaja svih dionika, a onda i tužbe ostalih vjerovnika koje bi se rješavale po vanjskim sudovima, ovisno o tome odakle je koji ulagač u Agrokorov dug. Među najvećim su dobavljačima Agrokora Kraš, Franck, Vindija, Podravka, Atlantic grupa, Dukat…
Kreativna radionica s mjenicama povukla je za sobom i moguću odgovornost Hrvatske narodne banke, a neki od naših vrsnih političara čak su i prozvali HNB da je on izdavao te mjenice. Jedna u nizu gluposti ljudi koji su se ovih dana aktivno htjeli uključiti u raspravu o Agrokoru. No pokazali su pri tome golemu količinu neznanja. Mjenica nije sredstvo plaćanja, nego obećanje da će se nešto platiti u budućnosti. Većina je tih mjenica regresna, što znači da, ako se banka ili faktoring društvo ne može naplatiti od dužnika, u ovom slučaju Agrokora, tada će to napraviti netko od njegovih dobavljača. Počela je aktivacija tih mjenica, no nisu sve mjenice imale pokriće u robi. Odnosno, neki dobavljači uzeli bi novac od banke na izdanu mjenicu od Agrokora, iako mu nisu isporučili robu, ali bi tim novcem kreditirali Agrokor. I oni bi od Agrokora za to dobili dobru kamatu. Učestalo se to događalo posljednjih godina kada se Agrokor sve teže zaduživao u bankama, pa je stoga osmišljenja strategija zaduživanja zaobilaznim putem kroz njihove dobavljače. Sada ti dobavljači imaju najozbiljniji problem. Jer visina kredita koju su dali, a koju tijekom trajanja zakona neće moći naplatiti ako nisu ranije aktivirali naplatu, gotovo je ista s njihovim godišnjim prometom. Tako se počela otpetljavati mreža u kojoj svoj posao sada vidi i policija.
Propusti i malverzacije
Poslovanje s mjenicama čak i ne bi trebalo biti kažnjavano, ali sve te tvrtke koje su se služile takvim metodama morat će odgovarati pred svojim dioničarima. Postoje i propusti odobravanih jamstava među tvrtkama koncerna, za što pak moraju odgovarati svi vlasnici dionica tih kompanija, odnosno oni koji su sjedili u nadzornim odborima i to olako gledali. Zanimljivo je da među njima ima i predstavnika mirovinskih fondova. Sigurno je najveća malverzacija napravljena sa zgradama Superkonzuma gdje su se osnovale nove tvrtke preko kojih je išao najam i kojima je dano jamstvo za kredit, a nakon najma dio novca vraćen banci.
Umjetni balon zvan Agrokor sada puca. Spasiti bi ga trebali najveći eksperti iz Alvarezova tima, naravno ako ih novoizabrani povjerenik zadrži. Banke su tražile da to učine, a uostalom bilo bi gubljenje vremena da se traži nova ekipa. Banke su pripremile 150 milijuna eura koje bi sljedeći tjedan trebale ubrizgati u sustav da bi se isplatile plaće radnicima. Dakle, prije Uskrsa. A i to će se onda gledati kao mala pobjeda Vlade. Ali koja s početkom restrukturiranja sigurno neće biti pošteđena. Alvarez je već najavio da Konzum treba restrukturiranje. Naravno, on radi financijsko restrukturiranje, pa je važna brojka koja će pokazati učinkovitost. A sve analize koje su do sada napravljene pokazuju da to Konzum nije. Stoga su i mnogi domaći konzultanti odavno tvrdili da domaći maloprodajni lanac neće moći dugo opstati. Prevelika je koncentracija trgovina, iako je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja napravila sitne korekcije nakon kupnje Mercatora. A puno trgovina uz nedovoljne prihode ne može omogućiti efikasnost.
U Hrvatskoj se posljednjih tjedana odvijaju najburniji dani na gospodarskoj sceni. Polako smo već bili zaboravili devedesete i prolazne tajkune kako propadaju sa svojim kompanijama. Oni koji su se spasili udružili su se s jednim čovjekom, Ivicom Todorićem. On je rastao, oni uz njega, a sada gledamo kako se sve urušava.
A nacija se pita hoće li i Todorić odgovarati. Ako nitko drugi, njegovom će se imovinom naplatiti ulagači u obveznice. Za to kreditiranje Todorić je založio vlastitu imovinu.
A svaku upravljačku ulogu izgubio je aktivacijom zakona. Kada se napravi ukupna analiza obveza i potraživanja, a taj će posao trajati najmanje šest mjeseci, pa kada se odluči što prodati, koje udjele možda zamijeniti za dug, znat će se je li išta od koncerna preostalo Todoriću. Vjerojatno ništa ili vrlo malo.
>>Kako je dječak iz Božjakovine gradio veliko poslovno carstvo
>>'Lex Agrokor': Ovo je 5 ključnih točaka!
>>Pad Todorićeva carstva: Blokada se skida čim HDZ i Most nađu povjerenika
A seka Iva Balant upravo kupila vilu u Dubrovniku. Znači bankrot vrijedi samo za radnike i državu, a Gazda pobrao vrhnje.