Sedam je godina prošlo otkako je Europski parlament u rezoluciji o Bosni i Hercegovini, kroz amandmane koje su progurali hrvatski europarlamentarci, prvi put progovorio o tome da problemi u BiH potječu i od sarajevskog centralizma, tj. unitarističke politike bošnjačkih stranaka, a ne samo zbog separatističke politike koja dolazi iz Banja Luke. Više od dvije godine prošle su otkako je Andrej Plenković, kao hrvatski premijer, na sastanku Europskog vijeća, dobio desetak minuta dnevnog reda da šefovima država i vlada objasni to što se ponekad naziva hrvatskim pitanjem u BiH. Da pokuša na toj, najvišoj političkoj razini odlučivanja u EU, osvijestiti problem koji Hrvati u BiH imaju kad im se uskraćuju prava konstitutivnog naroda i kad im Bošnjaci biraju člana Predsjedništva BiH i druge važne dužnosti.
Ali, sedam godina nakon prvog, i više od dvije godine nakon drugog pokušaja, hrvatska diplomatska ofenziva u EU na temu ravnopravnosti Hrvata u BiH još nije polučila nikakav rezultat ondje gdje bi, za razliku od Europskog parlamenta, pa i za razliku od neformalne kratke minutaže bez zaključaka na Europskom vijeću, bilo najvažnije da poluči - u obliku rasprave i zaključaka na ministarskom Vijeću za vanjske poslove EU (Foreign Affairs Council ili FAC). Hrvatska ne uspijeva ovu temu podići ni do te razine da bude uvrštena kao formalna točka dnevnog reda na sastancima Vijeća za vanjske poslove. BiH se pojavljuje na dnevnom redu FAC-a ili u kontekstu migrantske krize, ili u kontekstu usvajanja paketa zaključaka o proširenju. Ovo prvo posljednji put se dogodilo krajem siječnja, ali rasprava o migrantskoj krizi u BiH nije rasprava o, općenito, ustrojstvu BiH i njezinoj disfunkcionalnosti 25 godina nakon Daytona.
Bez obzira na to što hrvatski ministar vanjskih poslova koristi tu raspravu o migrantskoj krizi da naglasi problem unutarnjeg ustrojstva BiH, ta točka dnevnog reda nije ni mjesto ni vrijeme za pravo bavljenje FAC-a onim što nazivamo hrvatskim pitanjem u BiH. Ovo drugo, zaključci o proširenju, na kraju prošle godine nije ni usvojeno, iako je nacrt teksta bio pripremljen i, na inzistiranje Hrvatske, spominjao potrebu promjene izbornog zakona u BiH. Taj tekst zaključaka nije usvojen zbog sasvim drugih problema s bugarskom blokadom Sjeverne Makedonije, ali i takvi općeniti zaključci o svim zemljama kandidatkinjama u paketu ne mogu se nazvati pravim rezultatom za hrvatsku diplomatsku ofenzivu. Jer, kad tako općeniti zaključci i spomenu potrebu promjene izbornog zakona u BiH to ne znači puno u situaciji kad i Europska komisija i sve druge EU institucije pod time misle na implementaciju presude Sejdić-Finci, ne nužno na ono što Mostar i Zagreb misle kad kažu promjena izbornog zakona.
Hrvatska diplomatska ofenziva u EU nikako, dakle, da poluči konkretne rezultate. Čujemo puno izjava za novinare, i puno parola s političkih skupova, o tome da se na tome radi. I zaista, radi se. Ali, iako se iz tih izjava može steći dojam da je taj rad polučio neki konkretan rezultat, činjenica je da taj rad nije dogurao još ni do uvrštenja točke dnevnog reda na najvažnijem mjestu gdje se promjena u stavu EU može vidjeti i izmjeriti - u pisanim zaključcima Vijeća EU - a kamoli do toga da Hrvatska iza sebe po tom pitanju ima sve države članice, počevši naravno od najvažnijih, Njemačke i Francuske. U Njemačkoj se jedini pomaci vide u medijima, primjerice u nedavnom članku balkanskog dopisnika Frankfurter Allgemeine Zeitunga, koji ispravno uočava dvije stvari: da bilo kakva nova europska ideja o boljem unutarnjem ustrojstvu BiH mora uzeti u obzir i specifičan stav Hrvatske, te da su ideje o jednoj bosanskoj naciji i centraliziranoj državi jednako nerealne kao očekivanje da se narodi Europe mogu stopiti u jednu europsku naciju. No, takvih izjava nema iz usta službene politike u državama članicama. Ima iz Rusije, što je posebna priča (Hrvatska ne bi trebala prenaivno zagristi tu rusku udicu, jer podrška Rusije po ovom pitanju može biti kontraproduktivna), no nema iz EU gdje se hrvatska diplomacija trudi nešto objasniti.
Potvrđuje se da je lakše ubaciti neke amandmane u neobvezujuću rezoluciju Europskog parlamenta o BiH, nego upasti s takvim tekstom na dnevni red Vijeća za vanjske poslove, gdje se zaista odlučuje i gdje bi se mogu mjeriti rezultati ove hrvatske diplomatske ofenzive.
VIDEO Taksisti zbog Ubera i Bolta traže ograničavanje minimalne cijene vožnje