Šef državne imovine Mladen Pejnović vrijeđa zdrav razum

Hrvatska je, često se to može čuti, zemlja apsurda. No, što je to točno apsurd? Prema Wikipediji, apsurd, besmislica ili nesmisao je nejasan, nelogičan ili neobičan događaj ili fenomen koji je suprotan umu pojedinca. U Hrvatskoj se svako malo dogodi nešto što je uvreda zdravog razuma, samo da bi javnost onda netko uvjeravao da je to posve logično, normalno i, dapače, korisno. Posljednjih godina takvih je momenata bilo dosta, od spoznaje da je nacionalna lutrija poslovala s gubitkom, preko raznih zanimljivih javnih nabava poput legendarnog konferencijskog stola koji je plaćen poput godišnje radničke plaće, do skupo plaćenog trajektnog pristaništa u koje trajekt ne može pristati i premijera koji zatvara cestu prema vrh Zagrebačke gore kako bi vozio bicikl – u suprotnom smjeru! Svaki put kad bi se takav neki incident dogodio, građani bi se pitali kako je to moguće, samo da bi im neki predstavnik neke od brojnih grana vlasti u Hrvatskoj objašnjavao kako je to sasvim u redu, a svoje tvrdnje podupro i raznim analizama, studijama i simulacijama.

Stoga i ne čudi ni reakcija čelnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladena Pejnovića nakon što je RTL otkrio kako se tvrtka Državne nekretnine – zadužena za upravljanje državnim nekretninama – uskoro seli u privatnu nekretninu, i to uz najamninu od 420 tisuća kuna na godinu. Nije se mogao pronaći nijedan drugi odgovarajući prostor u Zagrebu – lakonski je poručio Pejnović, čiji je ured inače ne tako davno predstavio Registar državne imovine s točno 8414 državnih poslovnih prostora i još 940 nekretnina koje koriste tijela državne uprave. No, odgovarajućeg prostora nije bilo. Jednako kao što i Milanović svojedobno nije mogao na Sljeme pedalirati u ispravnom smjeru. No, um pojedinca – onaj s početka teksta – teško da može shvatiti tu zapravo jednostavnu istinu.

Uzalud je primjerice, propitkivati je li tih 420 tisuća kuna godišnje moglo biti uloženo u adaptaciju nekog prostora u vlasništvu države kako bi postao odgovarajući za neku od namjena koje su potrebne državnom aparatu. Dakako, najam privatnih nekretnina za potrebe javnih institucija nije ništa novo niti je specifično za Kukuriku koaliciju. Takvi aranžmani bujaju već godinama, a iako bi bilo pogrešno tvrditi da je svaki takav posao štetan, zbog golema nekretninskog fonda kojim država raspolaže, morali bi predstavljati iznimku i rezervnu varijantu, a ne dominantan trend. Problem je samo u tome što zakon faktički promovira upravo suprotnu paradigmu, pa je javna nabava najma nekretnina dio famoznog dodatka 2b Zakona o javnoj nabavi, što znači da su takve transakcije oslobođene mandatornog provođenja javnog natječaja. Zlobnici bi mogli zaključiti kako je upravo to i razlog zašto su privatne nekretnine toliko atraktivne javnim institucijama, realisti pak tek konstatirati kako je primjetan povećan interes javnog sektora za robe i usluge privatnog sektora u svim onim kategorijama nabave gdje ne postoji obveza provođenja javne nabave. Uostalom, već godinama bujaju iznosi javnog novca plaćeni za intelektualne usluge, a nemali je broj javnih institucija i državnih poduzeća koje svojim zaposlenicima nude dodatno zdravstveno osiguranje i pregled u privatnim klinikama.

Takav koncept ima pozitivne i negativne aspekte, no ono što je posebno zanimljivo jest da protiv ovakvih vrsta fiskalnih transfera, odnosno državne intervencije na slobodnom tržištu, javno ne reagira nitko od brojnih zagovornika čuvene nevidljive ruke liberalne ekonomije. To i ne čudi. Državna rastrošnost i neracionalnost uvijek se može predstaviti kao poticaj gospodarskom rastu.

Doduše, suprotno je to umu i razumu, no već viđeno. Izgubi li Kukuriku koalicija iduće izbore, to neće biti zbog razine gospodarskog rasta ili pada. Bit će to ponajprije zato što su građane kontinuirano pokušavali uvjeriti da su apsurdi normalni. Jer sinonim apsurda – kaže opet Wikipedia – je i glupost. A ako se trudiš nekoga uvjeriti u glupost, poprilično je jasno čime ga smatraš.

>> Država prodaje kontrolni paket dionica Petrokemije