Ovo je kokainska pasta, a ovo je kokain. Mi to prodajemo i na tome zarađujemo, no nikada ne konzumiramo. Ako ti netko to ponudi, moraš odbiti.
Te rečenice izgovorene su u filmu “Voleći Pabla”, a kroz usta glumca Javiera Bardema, obraćajući se svom sinu, izgovara ih glavni lik filma – Pablo Escobar. Film “Voleći Pabla” posljednji je u nizu filmova koji su se bavili likom i djelom čovjeka koji je za jedne bio zloglasni ubojica i čelnik kartela iz Medellina, a za druge ovovremeni Robin Hood. Jer Escobar, koji je u jednom trenutku bio sedmi najbogatiji čovjek svijeta te čije je bogatstvo procijenjeno na tri milijarde dolara, nikada nije zaboravio da je potekao iz siromašnih kolumbijskih favela, gdje su ljudi živjeli u na brzinu sklepanim straćarama bez struje i vode.
Volio je život na visokoj nozi, na takav život trošio je novac zarađen na preprodaji kokaina, no istovremeno je s tako zarađenim novcem pomagao siromašne, gradio je škole i sportske dvorane, a u Medellinu je sagradio i cijelo stambeno naselje za 12.000 stanovnika koje i danas nosi njegovo ime.
Escobar se rodio 1949. u Envigadu, malom mjestu pokraj Medellina i odrastao je u siromaštvu. Kao mladić preselio se u Medellin, a kriminalnu karijeru počeo je sitnim prevarama i krađama automobila. Legenda kaže da je još kao dječak kazao da će jednog dana biti milijunaš, a te je snove počeo ostvarivati kada se prvo zaposlio kao tjelohranitelj lokalnog gangstera, da bi potom ime stekao otmicom jednog poslovnog čovjeka.
Njegova obitelj platila mu je 100.000 dolara otkupnine, a Escobar je taj novac iskoristio kako bi pokrenuo posao s kokainom. Bilo je to 1975., on je imao 26 godina, a temelje svog narkocarstva počeo je graditi na kupnji kokainske paste. Kupovao ju je u Boliviji, iz nje je ekstrahirao kokain, koji je potom u starom avionu krijumčario u Panamu.
Troškovi tog relativno malog posla bili su veliki jer mu je trebalo oko 300.000 dolara samo za podmićivanje policajaca, carinika i aerodromskih službenika. Uz to shvatio je i da veće pošiljke nose veći profit pa je smišljao kako da preuzme kontrolu nad trgovinom kokainom u Medellinu.
To mu je uspjelo nakon što je iz posla izgurao dotadašnjeg narkobossa Fabija Restrepa, nakon čega je s još nekoliko narkolordova oformio ono što će u godinama koje su uslijedile postati poznato kao kartel iz Medellina. Kartel je vodio kao korporaciju u kojoj su se znala pravila. Svi su dobivali postotak od prodaje droge, a Escobarov je bio najveći.
One koji su mu se suprotstavljali ili mu nisi bili odani nemilosrdno je likvidirao. Smatra se da je odgovoran za smrt između 4000 i 5000 ljudi. On osobno rijetko je kada uprljao ruke krvlju. Taj su posao za njega obavljali plaćeni ubojice. Cijeli taj posao s kokainom nije se mogao odvijati bez podmićivanja vojske, policije, carinika i državnih službenika, a Escobarov uspon života je stajao trojicu predsjedničkih kandidata, 30 sudaca, desetke novinara i 400 policajca.
Smatrali su ga izuzetno nasilnim te osobom koja je izmislila “kolumbijsku kravatu” – ubojstvo u kojem se žrtvi prereže vrat pa potom kroz taj rez provuče jezik. Govoreći o nasilju kojim se služio za ostvarenje svojih ciljeva, Escobar je jednom rekao:
– Ponekad sam ja Bog jer, ako ja kažem, čovjek umire i to isti dan.
Želeći ojačati svoju moć okušao se i u politici pa je 1982. čak bio izabran u Kongres. Iz Kongresa je pokušao djelovati na donošenje zakona koji bi spriječili izručenje šefova kolumbijskih kartela SAD-u, koji je u to vrijeme počeo rat protiv droge. To i ne čudi jer su karteli drogu izvozili uglavnom u SAD, a u najboljim danima zarada im je iznosila nevjerojatnih 60 milijuna dolara dnevno.
Kako je američki pritisak na kolumbijsku vladu da uhiti Escobara sve više rastao, on se 1990. nagodio s vlastima. Priznao je neka manja djela te je osuđen na devet godina zatvora. Kaznu je služio u luksuznom privatnom zatvoru koji je sam izgradio, no dok je bio unutra, shvatio je da gubi svoju moć. Stoga je 1991. pobjegao iz zatvora kako bi se vratio na čelo kartela. No s policijom, vojskom i tajnim službama za vratom, bio je prisiljen živjeti po sigurnim kućama koje je stalno mijenjao.
Živio je tako do 1993. kada su ga kolumbijske i američke tajne službe namamile u stupicu i likvidirale. Amerikanci su mislili da su njegovom smrću riješili problem distribucije kokaina u SAD-u, no umjesto toga dobili su krvavi rat narkokartela koji traje do danas.
>> Pogledajte i video - Nesposobni kriminalci
narco trafico rapido.