'Šef tajnih službi treba odgovarati Vladi, RH mora mijenjati Ustav!'

Prof. dr. Ozren Žunec, profesor sociologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, među ostalim i stručnjak za sociologiju vojske i rata, punih je dvanaest godina javno šutio zašto je u travnju 2000. godine podnio neopozivu ostavku na mjesto ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS), tadašnje hrvatske vanjske obavještajne službe. Na tu je dužnost imenovan polovicom veljače 2000. godine, a dva mjeseca poslije dao je neopozivu ostavku i izazvao krizu u državnom vrhu.

Po funkciji bio je i zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, a tada je na toj funkciji bio Tomislav Karamarko.

Žunec je inače na tom mjestu naslijedio prof. dr. Miroslava Tuđmana, a nakon njegove ostavke umjesto njega imenovan je Damir Lončarić. Ozren Žunec je poslije dvanaest godina prvi put odlučio progovoriti o tadašnjim dramatičnim danima.

Zašto svih ovih godina niste progovorili o svojoj iznenadnoj ostavci na mjesto čelnog čovjeka HIS-a u travnju 2000.? Zašto ste šutjeli?

Odlaskom iz HIS-a napustio sam jedinu javnu političku dužnost koju sam ikada obnašao te je to bio ujedno i moj definitivni odlazak iz kratkotrajnog izleta u politiku. Odlazak s tog mjesta bio je i odlazak iz politike kao takve. Govoriti neposredno nakon odlaska o razlozima ostavke značilo bi i dalje sudjelovati u političkim raspravama, zastupati stajališta i opcije, za što mi se učinilo da nema potrebe niti interesa, ni kod mene ni kod drugih. Vratio sam se na fakultet i nastavio raditi ono što znam i volim, a politiku ostavio onima koji su u tome imali svoje interese. Nakon odlaska iz HIS-a nuđene su mi “nagradne” ili “utješne” dužnosti, razna savjetnička i veleposlanička mjesta, ali to nisam prihvatio iz istog razloga – odluke da definitivno napustim javno bavljenje politikom. Slijedom toga nisam davao ni intervjue. Treba se držati odluke i znati otići.

Zašto je sada došao trenutak da o tome govorite? Što se sada zbiva da je vrijeme da o tome govorite?

Prošlo je dvanaest godina od tih događaja te razgovor o njima više nema aktualno političko značenje, nego je to više crtica iz povijesti. Akteri tih zbivanja u međuvremenu su većim dijelom otišli iz središta političke scene pa se o tome može govoriti bez straha da se tome prida neko dnevnopolitičko značenje. S druge strane, pozicija Hrvatske u međuvremenu se znatno promijenila, nastupile su bitno nove okolnosti, kao što je članstvo u NATO-u i EU, što se izravno reflektira na sigurnosni sektor, tako da mislim kako je sazrelo vrijeme da se o nekim stvarima, o kojima je prije desetljeća bilo prerano i možda utopistički govoriti, danas progovori otvoreno i s većom vjerojatnošću da kvalitetne diskusije iznjedre bolja rješenja. Značajna promjena u tom smislu općenito je premještanje prioriteta zajednice iz sigurnosnih pitanja na gospodarska i socijalna pitanja, što u ono doba, nakon rata i u situaciji da su “tajne službe” sudjelovale u političkim procesima, nije bilo moguće.

Što se tada sve događalo, a da je utjecalo na vašu odluku o ostavci tek nekoliko mjeseci nakon što ste preuzeli funkciju? Razloge su tada novinari pronalazili u vašem navodnom sukobu s Tomislavom Karamarkom, predstojnikom UNS-a i desnom rukom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, te u činjenici da predsjednik nije htio potvrditi imenovanje Stribora Kikereca za zamjenika ravnatelja HIS-a. Je li to točno?

Funkciju ravnatelja HIS-a i zamjenika predstojnika UNS-a preuzeo sam isključivo na nagovor pokojnog premijera Račana i njegovih suradnika. Poznavajući od ranije tadašnji politički vrh, smatrao sam da ću zato imati potporu političara, dočim sam se stanja u obavještajnoj zajednici, o kojoj su se pričale vrlo ružne priče, pomalo pribojavao. Pokazalo se da je moja procjena bila kriva, da mi političari neće pružati potporu, a da su pripadnici službe kojoj sam bio na čelu bili obrazovani, sposobni, korektni i željni suvislog rada kakav se od obavještajaca i očekuje, tako da sam s njima ubrzo našao zajednički jezik i otpočeo nekoliko dobro koncipiranih projekata. Umjesto da me podrže, veći dio političara pokazao je nedostatak bilo kakvog interesa pa i znanja i razumijevanja o funkcijama službe, a drugi dio bio je zainteresiran samo za kadroviranje u mojoj službi. To sam odbio, smatrajući da sam trebam izabrati svoje suradnike i onda odgovarati za rad cijele službe, a ne da se služba koristi kao deponij za kadrove koje je netko htio nagraditi ili ukloniti. Moji prijedlozi za imenovanje ključnih ljudi u službi, kao što su glavni pomoćnici i zamjenik nisu bili prihvaćeni i to me je ne samo frustriralo nego i onemogućavalo u realizaciji projekata koji su zahtijevali sposobne i kreativne kadrove.

Zar nije bilo političke volje za promjenama?

U prvom su redu političari išli za time da na to mjesto nekoga postave, da riješe tu poziciju. Račanu sigurnosni sustav nije bio prioritet.

O kakvom se točno sukobu radilo između vas i Karamarka? U čemu se niste slagali?

Karamarko, tada predstojnik UNS-a, prije je bio šef zagrebačke policije i rad moje službe, dakle vanjske obavještajne službe čija je zadaća bila prepoznavanje vanjskih ugroza i njihova analiza u svrhu omogućavanja donošenja kvalitetnih odluka državnog vrha, nije dobro razumio te je cijeli posao shvaćao više policijski nego obavještajno, što je bio veliki problem. Između nas su postojale razlike koje se nisu mogle rješavati samo snagom hijerarhije i odnosa nadređenosti i podređenosti, a argumentirana diskusija nam nije išla jer smo bili na različitim valnim dužinama. Imao sam dojam da je on zadovoljan sa zatečenim stanjem i da mu je ono odgovaralo, a ja sam bio suprotnog mišljenja – da je potrebno službe temeljito renovirati u njihovim funkcijama i ciljevima. U tome sam imao i podršku dobrog dijela djelatnika.

Je li Karamarko bio u pravu kad je tvrdio da je vaše imenovanje zapravo nezakonito?

Da, bio je u pravu. Predstojnik UNS-a, a to je bio on, trebao je predložiti ravnatelja HIS-a, ali to se nije dogodilo. Račan je htio imati jedan problem manje, a tada je Zlatko Tomčić, kad sam imenovan, bio v.d. predsjednika države, i sve se radilo na brzinu.

Jeste li bili politička žrtva kao čovjek premijera Ivice Račana, a Mesić je htio zadržati kontrolu nad obavještajnim službama?

Ne smatram se žrtvom. Sam sam prihvatio dužnost koju, doduše, nisam tražio, a sâm sam i otišao kad sam vidio da neću uspjeti u svojim nastojanjima. U tih nekoliko mjeseci vidio sam, međutim, kako funkcioniraju ključne državne institucije i mnogo iz toga naučio što mi je koristilo u mom profesorskom radu. Da ne govorim o anegdotalnim događajima kojima sam svjedočio, a koji me i danas nasmijavaju.

Znači, Mesić nije imao ništa protiv vas da budete i dalje čelni čovjek HIS-a nakon što je on izabran za predsjednika države?

Mesić nije bio protiv, barem je takav bio moj dojam. Mi smo se znali od prije, imali smo korektan, ljudski odnos. Ali što se struke tiče, ni njega to nije zanimalo, kao ni Račana. No moj odlazak nije bio rezultat sukoba Račana i Mesića, ja sam otišao bez teških riječi.

Kako bi vas slomili, iznosili su objede o vama, kao da ne možete kontrolirati ljude Đurđe Šušak, u HIS-u dotad pomoćnica za logistiku, koji iznose arhivsku građu iz HIS-a, da ste dobar teoretičar, a traljav praktičar... Je li i taj medijski pritisak utjecao na vašu odluku?

Da, mediji su jednim dijelom bili nekorektni, neke novine prenosile su dijelove mojih razgovora sa suradnicima, a u opticaju su bile i razne neistinite konstrukcije. Riječ je bila o jednostavnoj gladi za senzacijama, a ne o otkrivanju nepravilnosti i zloporaba. Jedan tjednik u kojem sam prije i sam pisao kolumnu objavio je – bez ikakva razloga i povoda – ime i prezime te cover, odnosno fiktivnu funkciju koju je jedan moj djelatnik obnašao u inozemstvu i time ugrozio tog čovjeka kojeg sam odmah vratio u zemlju te je nastala velika šteta. A ja sam bio jedini ravnatelj službe koji je održavao konferencije za medije i strpljivo odgovarao na pitanja, ne krijući nikakve nepravilnosti niti manipulirajući. To me je dosta razočaralo. Đurđa Šušak je na dan mog imenovanja podnijela ostavku, ali je ostala još tjedan ili dva koliko je bilo potrebno da se to provede i korektno je obavljala dužnost te mi pomogla u početnom ovladavanju administracijom. Što se prije toga radilo, drugo je pitanje.

Kakva je bila tadašnja vaša vizija obavještajnog sustava? Navodno ste i zbog toga otišli jer ste imali previše blokada za svoje poteze. Vrijedi li ta vizija još i danas?

Moja je ideja bila da HIS bude vanjska obavještajna služba čija je primarna dužnost da u inozemstvu prikuplja spoznaje važne za ostvarivanje nacionalnih interesa. Političari to nisu razumjeli niti znali koristiti. Sjećam se da sam jednom ministru na dan dolaska jedne strane delegacije, koja je imala dosta neugodne zahtjeve, rekao što ga kroz nekoliko sati čeka u pregovorima. Ostao je bez riječi i pripremio se i pregovori su za nas dobro prošli. Kad sam jednog drugog visokog dužnosnika pitao zna li s čime u radni posjet dolazi tužiteljica Haaškog suda, rekao mi je “Pa, to će nam ona reći”, i to je bio prevladavajući stav.

Je li dobro današnje ustavno rješenje o diobi nadležnosti nad obavještajnim službama između šefa države i premijera?

Teško je pronaći slučaj u svijetu da se pitanje operativnih obavještajnih agencija uopće nalazi u Ustavu. Ipak takvo pozicioniranje obavještajnih agencija u Hrvatskoj tada je bilo razumljivo zbog zloporaba iz 1990-ih. Obavještajni sustavi zahtijevaju strateško upravljanje i stratešku koordinaciju u jednoj instituciji, ne mogu imati dva vrhovna šefa. Svaka loša kohabitacija i neslaganje mogu voditi u disfunkcionalnost obavještajnog sustava, a nefunkcioniranje središnjih institucija za sprečavanje ugrožavanja nacionalne sigurnosti zapravo znači ugrožavanje nacionalne sigurnosti.

Znači, predlažete promjenu Ustava?

Vlada treba biti mjerodavna za operativni rad obavještajnog sustava. Predsjednik može sudjelovati u kreiranju, treba biti uključen, treba dobiti informacije, ali operativno treba se sve voditi iz jednog centra jer će inače stalno biti natezanja, napetosti i trgovine. Predsjednika se teško može zaobići jer je u nas biran izravno, a ne u parlamentu kao u nekim drugim zemljama.

Mislite da za to ima političke volje?

Sumnjam, jer bi takva promjena zadirala u samu srž političkog sustava u Hrvatskoj.

Kakva je danas situacija s obavještajnim službama? Jesu li one profesionalne i depolitizirane kako već dulje vrijeme slušamo? I oslobođene nepotizma?

To mi naravno nije poznato, konkretni podaci o funkcioniranju obavještajnih agencija nisu dostupni javnosti. No, prema rezultatima rada koji su vidljivi u recentnoj sigurnosnoj situaciji moguće je donijeti analitički sud kakve su obavještajne službe. Očigledno su i neprofesionalne i ispolitizirane. Razloga je više za takvo stajalište. Jedan je da nisu spriječile političku korupciju koja je ugrozila nacionalnu sigurnost. Naravno ostaje pitanje jesu li bile pasivni promatrači tih procesa ili onemogućeni u svojem djelovanju ili moguće i njihovi proaktivni sudionici. Možemo se prisjetiti i drugih događaja, primjerice događaja s vašom kolegicom novinarkom Helenom Puljiz, zastrašujućeg ubojstva Ive Pukanića, Sanaderova bijega, naznaka o paraobavještajnim djelovanjima za posljednje predsjedničke kampanje. Obavještajni sustavi gotovo su uvijek refleksija dominantnog obrasca političkog upravljanja i upravljanja državom. Hrvatskom je posljednjih godina na unutarnjoj razini dominirala politička patologija oličena u političkoj korupciji, a njihova posljedica je bezočna pljačka hrvatskog društva.

Koji je vaš zaključak, zašto se politička korupcija toliko razmahala kraj obavještajnog sustava?

To ne mogu procijeniti, ali tko dođe na čelo službe to mora razriješiti.

Je li bilo dobro rješenje da se ujedine obavještajna i kontraobavještajna služba? Ili smo ostali bez jedne od njih?

U stvarnosti ostali smo bez ijedne. Takav model nije poznat u svijetu. Čak ni KGB nije ujedinjen od više nego je stvoren tako da je sadržavao obje komponente, a nije naknadno došlo do objedinjavanja. Obavještajni sustavi zahtijevaju funkcionalnu decentralizaciju, obavještajni i protuobavještajni poslovi su zasebne profesionalne funkcije. Strateška koordinacija je nešto drugo. Ona mora biti centralizirana i integrirana, no to ne znači miješanje dviju različitih vrsta poslova na jedinstvenom području nacionalne sigurnosti. To je otprilike kao da pomiješamo kaznenog tužitelja i sud. Objedinjavanje dovodi u pitanje i preporuke Vijeća Europe, čiji je Hrvatska član, o funkcioniranju službi za unutarnju sigurnost. Objedinjavanje izaziva dileme u pogledu efikasne kontrole zakonitosti postupanja vezano za poštovanje ljudskih prava.

Vi se, znači, zalažete za njihovo ponovno razjedinjavanje?

Apsolutno, ali ne na brzinu, treba to napraviti pametno. Treba domisliti kako cijeli sustav renovirati. Nije rješenje samo u osnivanju dviju samostalnih agencija. Potrebna nam je stručna i politička rasprava gdje će se sučeliti argumenti kako službe i cijeli sustav nacionalne sigurnosti restrukturirati i renovirati da bi odgovarali obavještajnim i sigurnosnim potrebama države, gospodarstva i građana.