Vladimir Šeks fenomen je među hrvatskim političarima: samo on iza sebe ima sedam uzastopnih mandata u Saboru; već je 25 godina u najužem vrhu HDZ-a koji je osnivao s dr. Franjom Tuđmanom. Nakon iznimno aktivnih i burnih 50 godina života u politici, odlazi u mirovinu. Piše sjećanja i memoare, a u izdanju Večernjeg lista u svibnju izlazi njegova prva knjiga, zasad pod radnim naslovom “Uskrsla Hrvatska – 1991. godina.”Ovaj feljton napisao je dr. sc. Ivica Miškulin, profesor povijesti na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu, kronika je to pedesetogodišnje političke karijere. Dr. Miškulin na osnovi ovog feljtona piše i kratku političku biografiju Vladimira Šeksa koju će Večernji list objaviti na jesen.
9. nastavak
Početkom studenoga 1999. bolest predsjednika Tuđmana ulazila je u završnu fazu. Iz bolnice u kojoj se liječio priopćeno je da predsjednik Republike više nije u stanju obavljati svoje dužnosti. Kao i obično u takvim prilikama, vanjski je poticaj mobilizirajući čimbenik za stranku u nevoljama. Dostupni izvori, naime, sugeriraju da su čelni ljudi HDZ-a na trenutak zatomili vlastite ambicije i, premda s primjetnim teškoćama, odlučili predstojećim izborima pristupiti tako da se predstave kao homogena skupina. Tako ne bi bilo većih problema pri određivanju osoba koje će, u slučaju HDZ-ove pobjede, obavljati neke od vodećih dužnosti. Na sjednici predsjedništva stranke, održanoj početkom prosinca 1999., jednoglasno je odlučeno da Šeks bude HDZ-ov kandidat za mjesto predsjednika Sabora, a Valentić za mjesto predsjednika Vlade. Ni Šeks nije mogao zaustaviti erupciju dugo zatomljivane ambicije: "Želim biti predsjednik Zastupničkog doma, odnosno Hrvatskog državnog sabora, imao sam tu želju godinama i u niz navrata i iskreno kažem da to želim i prihvaćam prijedlog onih koji to predlažu". Sve navedeno može se danas činiti nerealnim, ali treba imati na umu da je cilj spomenutog bio, pored ostalog, i strogo taktički: nominacija prije izbora uobičajena je praksa u većini demokratskih država i trebala je, barem privremeno, zaustaviti javnu percepciju stranke pod opsadom, odnosno vratiti HDZ-u inicijativu.
Kandidat za predsjednika
Ipak, privid stranačkog jedinstva, najjasnije izražen pri sastavljanju kandidacijskih lista, nije dugo trajao: sve je eruptiralo prije saborskih izbora, a u vezi s određivanjem kandidata HDZ-a za predsjedničke izbore. U središtu pažnje našli su se Šeks i ministar vanjskih poslova i potpredsjednik stranke Mate Granić, čije su neslužbene kandidature postale javne i prije negoli ih je stranka sankcionirala. Glavnina medija, ali i veći dio stranačkog predsjedništva, javno su se opredijelili za Granića koji je predstavljen kao "čovjek dijaloga i kompromisa" i "europejac". S druge strane, Šeksu su priznavane brojne zasluge, ali je ocijenjen osobom koja izaziva previše strasti i koja je ušla u previše sukoba, što je implicite podrazumijevalo da nije primjeren za mjesto predsjedničkog kandidata HDZ-a. Naravno, Šeksova najava kandidature za predsjedničkog kandidata HDZ bila je znak njegove narasle političke ambicije. Nakon Tuđmanove smrti nije bilo jakog čovjeka stranke koji je s više autoriteta mogao tvrditi da je tu od samog početka: on je bio jedan od utemeljitelja stranke i pisac ili supisac njezinih najvažnijih programskih dokumenata. Zatim, kao jedan od rijetkih stranačkih prvaka koji je uporno upozoravao na nužnost istovremenog ustroja Hrvatske u snažnu nacionalnu državu, ali i državu socijalne pravde te vladavine prava, Šeks je s pravom svoju kandidaturu pravdao i tim motivom. Vjerojatno je važan razlog zbog kojeg se odlučio na kandidaturu bio i taj što se za njim nije vukao nikakav trag istočnog grijeha hrvatske politike, odnosno afera vezanih uz gospodarski kriminal. Dodatni poticaj bila je i podrška stranačke baze. Konačno, Šeksovu kandidaturu treba promatrati i kroz prizmu naknadne spoznaje. Naime, u slučaju HDZ-ova poraza na parlamentarnim izborima jedino bi on ostao bez visoke funkcije: Valentić bi se vratio na neku menadžersku poziciju u gospodarstvu, Pašalić bi ostao predsjednik stranke, Granić bi možda postao predsjednik, a njemu bi sigurno izmaklo mjesto predsjednika Sabora (koje bi pripalo nekomu iz oporbene šestorke).
Ponekad se s razlogom činilo kako se jaki ljudi HDZ-a više bave radom na vlastitim političkim karijerama, nego što im je na pameti bila dobrobit same stranke. Prvo otrježnjenje nastupilo je 3. siječnja 2000., kada se ispostavilo da će se HDZ, nakon tri uzastopne pobjede, prvi put u svojoj povijesti morati priviknuti na sasvim novi položaj, onaj oporbene stranke. Umjesto suočavanja s realnošću, kao da se ništa bitno nije dogodilo, sukobljavanja su u stranci nastavljena. Samo dan nakon izbornog poraza, 4. siječnja 2000., predsjedništvo stranke poduprlo je Granićevu kandidaturu, a o Šeksovoj se nije ni raspravljalo. Otkud takav obrat? Prema izjavi za javnost, koju je dao isti dan, Šeks je nekim članovima predsjedništva zamjerio kršenje poslovnika o izboru kandidata HDZ-a za izbor predsjednika Republike Hrvatske koji je propisivao donošenje odluke tajnim glasovanjem o prethodnim kandidatima, ali uz njihovu privolu. Kako se dio članova predsjedništva javno očitovao o tome za koga glasovati (izjašnjavajući se za Granića), Šeks im je, u jednom od najbizarnijih trenutaka svoje političke karijere, sada jednostavno uskratio izjašnjavanje o vlastitoj kandidaturi čime je konačnu odluku o tome prepustio sjednici Glavnog odbora stranke, zakazanoj za idući dan. I, sad, najprije je na toj sjednici Šeks povukao svoju predsjedničku kandidaturu, a Granić je dobio službenu sankciju kao predsjednički kandidat HDZ-a. U stanci je, pak, održana sjednica predsjedništva na kojoj je Šeks predložen za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, što je Glavni odbor stranke u nastavku zasjedanja aklamacijom prihvatio.
Čini se da je uzrok svega strateško preslagivanje u vrhu stranke. Najprije, Šeks je zbog trećesiječanjskog poraza u matičnoj 4. izbornoj jedinici, prosudbe prema kojoj Granić ipak ima veće šanse, ali i (možda neočekivanog) nepovjerenja većine članova stranačkog predsjedništva, odlučio reterirati. Neposredno prije nastavka sjednice Glavnog odbora ponudio je vlastitu kandidaturu na mjesto privremenog vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, što je naišlo na podršku (stoga je prijedlog da postane vršitelj dužnosti na spomenutoj sjednici predsjedništva stranke od 5. siječnja 2000. iznijela Vesna Škare-Ožbolt). To je korespondiralo s raspoloženjem većine istih onih članova stranačkog predsjedništva koji su podržali Granićevu predsjedničku kandidaturu. Dosljedno tomu, najveći gubitnik akcije bio je Pašalić čije su predsjedničke ambicije doživjele težak udarac.
Šeksov izbor odmah se našao na meti nesklonih medija. Napisi poput "jogurt-revolucije", "diktature", "puča", "prevrata" i sl. nisu bili rijetkost. Ipak, legalitet instituta vršitelja dužnosti ne bi se trebao dovoditi u pitanje jer je imao podršku najviših stranačkih tijela, odnosno Predsjedništva i Glavnog odbora. Jednako je važno primijetiti da je nova Šeksova stranačka pozicija bila zamišljena kao provizorij, odnosno kao privremeno rješenje do izbora novog stranačkog čelništva. Stoga su najvažniji aspekti njegove nove pozicije podrazumijevali utvrđivanje razloga izbornog neuspjeha, unutarstranačka demokratizacija i pročišćavanje stranačkih redova. Ipak, prva stvar s kojom se Šeks suočio bilo je izraženo nezadovoljstvo stranačke baze. Primjerice, iz dubrovačkog HDZ-a su zatražili ostavku svih članova predsjedništva stranke, "potpisanu bianco ostavku [sic!] svih 46 izabranih saborskih zastupnika HDZ-a". Potreba unutarstranačke konsolidacije stoga je u idućim tjednima potpuno zaokupila Šeksa. Treba primijetiti da je pri izražavanju nezadovoljstva stranačkim vrhom granica tolerancije bila ona koju je određivao sam vršitelj dužnosti (iako pretežno u granicama statutarnih ovlasti). Neki od nezadovoljnika nisu čekali Šeksovu reakciju. Primjerice, Granić i Škare-Ožbolt odlučili su se na izlazak iz HDZ-a i osnivanje nove stranke, a pojavio se i parapolitički Klub utemeljitelja.
Stoga je potrebna konsolidacija stranke ostala u sjeni unutarstranačkih sukobljavanja koja su, zbog nužnosti privida stranačkog jedinstva, samo primirena na 5. općem saboru stranke, održanom potkraj travnja 2000. Na njemu je za novog predsjednika HDZ-a izabran Ivo Sanader, do tada HDZ-ov političar druge jakosne kategorije, ali sada očito kandidat koji je imao snažnu podršku i Šeksa i drugih iz antipašalićevske grupacije. No, ni Pašalić nije bio do kraja poražen jer je, primjerice, jedan njegov čovjek uspio ući u predsjedništvo stranke. Sanader se, naravno, nije pojavio iznenada: u tom trenutku bio je jedini od kandidata percipiran kao osoba izvan neugodnih sukobljavanja i mogao je računati na širu stranačku podršku. Sanader će u idućim godinama izvrsno iskoristiti priliku koju su mu omogućili Šeks i drugi. Šeksovo predsjedanje strankom trajalo je gotovo četiri mjeseca i tijekom tog razdoblja HDZ je prolazio kroz jednu od najvećih unutarnjih kriza u svojoj povijesti. Promoviranjem Sanadera Šeks se vratio punom angažmanu u Saboru.
Lobiranje za Sanadera
Samo dan nakon što je izabran za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, 6. siječnja 2000., Šeks se našao u Splitu gdje se obilježavala godišnjica osnivanja tamošnjeg ogranka stranke. Već tradicionalno, obilježavanje je poslužilo Šeksu za slanje jakih poruka. Ovaj put naglasak je bio na odnosu najjače oporbene stranke i vladajuće koalicije: "oporbeni HDZ [će im]", izjavio je, "stalno biti za vratom". Usporedivo s prilikama iz 1994. i u proljeće 2000., Klub zastupnika HDZ-a u Saboru nalazio se u nezavidnom stanju: neki zastupnici već su ga napustili, neki su se spremali da to učine, a izostanak jedinstvenog i usmjerenog nastupa prema vladajućoj većini bio je evidentan. Sanaderovim izborom za predsjednika HDZ-a u travnju 2000. Šeks se mahom oslobodio nezavidnog posla oko unutarnje konsolidacije stranke, što je značilo da se može posvetiti onome u čemu je (vjerojatno) bio najbolji, radu u parlamentu. Kao predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a stoga je određivao sadržaj i usmjeravao parlamentarne akcije koje bi se mogle ocijeniti kao opći napad na vladajuću većinu. U lipnju 2000. prozvao je predsjednika Vlade Ivicu Račana zbog neselektivnog smjenjivanja ili, kako je naveo u zastupničkom pitanju, "masovnih personalnih promjena koje su obavljene i koje se svakodnevno obavljaju". U rujnu 2000., u ime Kluba, prozvao je Mesića koji, kako je navedeno, "obećava javnosti pritvaranje za dva-tri mjeseca 'političkih kapitalaca', kao da on pritvara, a ne istražni sudac ili sud. Neustavno, uzima ulogu i policajca, i tužitelja, i suca.". U studenome 2000., zajedno sa Središnjim odborom HDZ-a, Klub zastupnika stajao je iza posebne izjave u kojoj su Račan i Mesić prozvani zbog organiziranja zajedničkog sastanka zemalja jugoistočne Europe. Može se zaključiti da je Šeksov aktivan nastup u Saboru pridonio homogenizaciji stranke, ali je i skrenuo pogled javnosti sa sve više eskalirajućih odnosa unutar HDZ-a.
U zanimljivoj poziciji Šeks se našao kada je Račanova vlada odlučila ući u proces ustavnih promjena, odnosno uvođenja klasičnog premijerskog sustava, što je podrazumijevalo smanjivanje ovlasti institucije predsjednika Republike. S jedne strane, Šeks je bio svjestan da Tuđmanova smrt označava kraj jedne ere i da novo vrijeme zahtijeva i ustavne prilagodbe. Upravo je on o tome jedini govorio na sjednicama predsjedništva stranke krajem 1999. Primjerice, početkom studenoga te godine, ili kada je predstavljao ustavni zakon o privremenoj spriječenosti predsjednika Republike, izjavio je i ovo: "Mi očito idemo ususret izmjeni Ustava, jedna je epoha završena. Mi smo imali, kao država, kao stranka, potrebu i nužnost da imamo predsjednika Republike s visokim stupnjem jakih ovlasti i radi izlaska iz Jugoslavije, i radi osamostaljenja, radi rata, to je bio prirodni socijalni proces, socijalno-državni proces s takvim ovlastima predsjednika Republike.". Navedeno sugerira kako bi HDZ, i u slučaju da je zadržao vlast, vjerojatno i sam pokrenuo proces ustavnih promjena. Ipak, kada je to Račanova vlada predložila Saboru u studenome 2000. godine, HDZ-ovi zastupnici nisu ga podržali.
Šeksova uloga u događajima koji su kulminirali Sanaderovom pobjedom na 7. općem saboru stranke, održanom u travnju 2002., bila je presudna. Upornim lobiranjem, posebice među starijom generacijom hadezeovaca, uspio je osigurati Sanaderu dobar dio glasova. Upornim sučeljavanjem s Pašalićevim ljudima oko legitimnosti akreditacija izaslanika uspio je povećati broj Sanaderovih glasača. U konačnici, čini se da su dva čimbenika presudno utjecala na Sanaderovu pobjedu nad Pašalićem. Prvi je bio njegova prevlast u predsjedništvu stranke, unutar kojega mu je upravo Šeks bio jedan od jačih saveznika. Drugi se može opisati kao neočekivan Pašalićev propust. Naime, usprkos svom trudu, da je Pašalić inzistirao na sankcioniranju jednog popisa izaslanika koji su mu bili naklonjeni, a čiji je legitimitet Šeks pokušao dovesti u pitanje, vjerojatno bi odnio pobjedu. Ovako, Sanader je tijesno pobijedio. Iako je pobjedu odnio njegov kandidat, Šeks je na saboru ipak doživio politički poraz: u utrci za potpredsjednika stranke jedan od rijetkih utemeljitelja HDZ-a koji se kandidirao bio je tek četvrti. Više glasova dobili su Andrija Hebrang, Ivan Šuker i Božidar Kalmeta. No, Šeks se priklonio pravom kandidatu jer će Sanader ubrzo dovesti HDZ do nove izborne pobjede.
Šeks je Titanik hrvatske politike.