Cijeli je svijet u lovu na seksualne predatore, zašto Hrvatska šuti?

Jedan za drugim, dan za danom, padaju dojučerašnji moćnici iz svijeta politike, sporta, šoubiznisa, gubeći svaki kredibilitet i dugo stjecani ugled što se poput kule od karata ruši pred optužbama brojnih žena za seksualna uznemiravanja, zlostavljanja pa i silovanja. Premda je stranice crnih kronika američkog tiska već otprije punio skandal u čijem se središtu našao glumac Bill Cosby nakon optužbi više od 60 žena, klupko se počelo odmotavati tek kada se u mrežu ulovio jedan kapitalac, moćni holivudski producent i donator predsjedničkih kompanija Harvey Weinstein. I tko zna bi li afera ikada poprimila ovako neslućene razmjere i bi li se ikada doznalo da je, s pozicije nemjerljive moći, desetljećima napastovao i iskorištavao žene u ranjivom položaju; uglavnom na početku karijere, da velika istraživačka analiza nije provedena baš na stranicama utjecajnog New York Timesa.

Premda se u početku činilo kako će Weinstein platiti sve grijehe Hollywooda, ispostavilo se kako perje izletjelo iz rasparanog jastuka više nitko ne može pohvatati, pa je lista moćnika svakim danom sve duža. Na njoj se danas nalaze i glumac Ben Affleck koji je nedolično pipao kolegicu na snimanju filma, američki novinar Mark Halperin koji je seksualno zlostavljao pet žena obnašajući visoku poziciju u ABC Newsu, pa i vremešni George Bush stariji koji je 16-godišnjakinju svojedobno hvatao za guzicu tijekom poziranja za zajedničku fotografiju, baš kao i umalo doživotni predsjednik FIFA-e Sepp Blatter. Amerika se ovih dana, čini se, nepovratno mijenja: do jučer ih nije smetalo takvo ponašanje, štoviše, jednog takvog koji je priznao seksualni napad – Donalda Trumpa – pripustili su u Bijelu kuću. No, u vrijeme otvorenog lova na seksualne predatore, gdje je u svemu tome Hrvatska?

Ako je suditi po odjecima ovog skandala, zapravo godinama prešućivane pošasti, čini se da na našem meridijanu seksualnih predatora nema – ni u tragovima. Spirala nasilja prema ženama koja je zavrtjela cijeli svijet nas se, čini se, ne tiče: ovdje nema prijetnji gubitkom posla u zamjenu za protuuslugu, nema neugodnog dodirivanja u fensi uredima i skladištima podjednako, nema ni neumjesnih izjava s pozicija moći koje su, ispostavilo se, sastavni dio poslovnog folklora i društveno prihvatljivog “trgovanja utjecajem” muškaraca nad ženama. Stoga ni naša šutnja o toj pošasti ne bi trebala čuditi. Kada ni za obiteljsko nasilje i nanošenje teških ozljeda, kao ni za sustavno premlaćivanje pa i silovanje žena i djevojaka u brakovima i vezama, ni danas nema jedinstvene društvene osude, pa ni pratećih učinkovitih mehanizama zaštite, što pak mogu očekivati one koje su “samo” pretrpjele neki od oblika verbalnog seksualnog zlostavljanja? I što je ruka na guzici dok je ruka u guzici

– rukovanje? Uostalom, tako im i treba, zato što su dosad šutjele. A šutjele su zato što su se bojale, kao što se boje i danas. Ne svojih zlostavljača ni gubitka radnih mjesta, ni izbliza koliko relativizacije, okretanja glave pa i osude svoje zajednice i društva koje svojom ignorancijom pa i prezirom hrani taj nepodnošljivi zavjet šutnje.