Kuća im je povelika, bijela fasada ukrašena je sivim kamenom na rubovima, trava pred njom uredno podšišana. Lavež psa odzvanja iz dvorišta. A dvorište je puno drva, za slučaj da se zima oduži. I ništa ne odaje da se o ovom kućanstvu ne brine marljiva i mlađahna ženska ruka. Dom je to Josipa Belića iz Čamagajevaca kod Donjeg Miholjca. U svojih 50 godina nikada se nije ženio.
– Jednostavno, nisam se oženio, eto! Bio sam čak pred ženidbom, davno, ali bilo je dosta toga što mi nije odgovaralo – počinje Belić.
Ni gladan ni žedan, nastavlja, nije. Živi s majkom kojoj je 81 godina na leđima. Vitalna starica tovari klipove kukuruza u korpu, kruni ih pa baca kokoškama.
– Ah, meni je najteže! – odmahuje ona rukom kad je se pita žali li što nema snahu. No, brzo se okreće i nastavlja raditi po dvorištu, "sipajući" usput pokoju šalu na isti račun.
Nedostaje mu žena, ali ipak...
– Nedostaje mi ponekad žena, krevet mi je prazan. No, ne volim se svađati pa, kad mi nešto smeta, bolje da se nemam s kim prepirati – rezimira njezin sin.
Zidar Josip Belić u nekom bi se drugom selu možda i osjećao usamljeno, ali ne u svojim Čamagajevcima koji su u Slavoniji nadaleko poznati i kao "selo neženja". Crkvena su zvona na svadbu pozvala samo jednom ove godine.
Broje 216 stanovnika u 72 kuće, odraslih je među njima 162, a već se prostim okom može prebrojiti i otkriti da je žena daleko više od muškaraca. Koliko je "vječnih mladića" u Čamagajevcima, nitko ne vodi točnu evidenciju. No, zna se to za općinu Marijanci, kojoj i oni pripadaju. Vjenčani prsten na ruku nikada nije stavilo 406 od ukupno 1034 muškarca starijih od 15 godina u toj općini. Usporedbe radi, od 986 žena, u bračnu luku nije zaplovilo tek njih 190. Podaci su to iz popisa stanovništva 2011.
Seljani pak vode vlastitu "evidenciju".
– Evo, ova tu žuta, u njoj je jedan neženja. Vidi onu zelenkastu, pa onu bijelu s antenom, u njoj su dva brata samca, kuća do njih isto samac. Pa ona velika zelena, napravio je momak, a nikad se nije oženio pa zjapi prazna – s uperenim se prstom mještanin Josip Česnek okreće oko svoje osi, kao na ringišpilu. On se oženio, još prije 42 godine.
– Ne znaju oni što je to pa se ne žene! Nekad je bolje, nekad gore, ali bože moj... – nastavlja on.
– Ma šta će nam, Joža, netko da nas sekira! – "presijeca" ga 34-godišnji Željko Belošević.
Željko je bio u ozbiljnoj vezi, ali bolje mu je, kad promisli, samom.
– Mogu kud hoću! A ništa mi ne fali! Živim s ocem, kuhamo nekad on, nekad ja, čobanac nam je specijalitet. Družimo se s mladima, kartamo belu – opisuje nam svoje dane Željko.
Društveni dom s dvije prostorije, jednom za mlađe, drugom za starije, središte im je zabave. Kafić nemaju već 15-ak godina, a najbliži je četiri kilometra dalje u Miholjačkom Poreču. Jedina trgovina zatvorena je prije dvije godine, kada je vlasnica otišla u mirovinu. Nitko mlađi ne želi stati za trgovačku blagajnu. Hranu im razvozi kombi, kupe u njemu, kažu, sve što im treba.
– I bolje da ne radi trgovina, ne okupljaju se više pa ne piju na štangi! – odrješito će Štefica Sudar.
– Koga da žene kada nema ni ljudi? Selo je prazno, nema cike djece. A ovi stariji su valjda i takva godišta da se ne žene – nadovezuje se ona.
– Bosna je puna žena! Treba dovesti pun autobus Bosanki pa neka biraju – uskače suprug joj Tomislav. On se oženio još s 20 godina. Drukčija su vremena bila. Ne spava noću pa broji, kaže, seoske kuće s muškarcima bez supruga.
– Nisu za ženske i gotovo! Da im žena treba, našli bi je, sve su to krasni dečki – stava je on.
– To je valjda sudbina, tko se hoće oženiti, oženi se – nastavlja supruga mu Štefica.
Čuli su i čamagajevački neženje da je općinska vlast u Otoku pokraj Trilja odlučila pokloniti 5000 kuna svima koji sklope brak.
– Ma nema šanse da bih se oženio za 5000 kuna! – komentira to Željko Belošević.
– A za 50.000? – "bockamo" ga.– Ne! – odlučan je. – Ni za 500.000? – ne odustajemo. – Ni za 500.000! – smije se on.
Imaju neženje i lijepe kuće, pa i zemlje, od poljoprivrede se ovdje živi. No, slobodne žene koje "izvana" znaju svratiti u selo reći će kako su sramežljivi.
Cure idu u druga mjesta
– Spuštaju pogled čim me vide, da me ne bi, ne daj Bože, morali zaprositi – šali se jedna naša sugovornica. Ne otvaraju lako, stoga, ni dušu.
– Ma neću se ja ženiti! Imao sam jednu, otišla je i to je gotovo! Dobro mi je, jedino da mi je penzija malo veća – rekao nam je jedan od njih, u žurbi.
Žene nema ni susjed mu, no njega su obiteljske tragedije pratile odmalena. Tako se, sliježe ramenima, posložilo.
– Bolesnu sam mamu služio još od 1982., sada su mi 54 godine. Normalno, svakoga je strah starosti, tko će me poslužiti kada sam ne budem mogao – iskreno će on dok u praznoj, trošnoj sobici pristavlja kavu na štednjak.
Nema brakova, nema obitelji, nema ni djece. Selo izumire. Kada bi riješili problem neženja, bio bi im to, kažu u općinskoj vlasti, "najveći projekt".
– Zasigurno bi nam to bilo vrednije od kanalizacije! U šali smo znali reći da trebamo dovesti djevojke na upoznavanje, postoje i agencije za to, no potreban je ipak veći korak – kaže Darko Odorkić, načelnik Općine Marijanci.
I ne tako davne 1960. u Čamagajevcima su živjela 504 stanovnika, gotovo 300 više.
– Zamislite da svi oni imaju suprugu, koje moraju odnekud doći, i dvoje djece, koliko bi ih bilo u selu – razmišlja načelnik.
U 19 kuća živi samo jedna osoba, u 23 njih dvoje, a s tri stanovnika samo je šest kućnih brojeva. Na jednom pak živi njih devetero. Nabraja nam to mjesna učiteljica Snježana Lang, inače iz Petrijevaca.
Nije sve tako sivo, rodilo im se petero djece u 2015. – Umro nam nije nitko pa smo u suficitu. Gdje to još ima u Hrvatskoj? Malo nas je, ali smo zaista složni – smješka se (oženjeni) Zorislav Sudar.
Veseli to i župnika iz Marijanaca Mihaela Mađarevića.
– Osjetim ipak optimizam, za razliku od nekih čak i većih sela. Ne srozavaju se, bez obzira na ukupnu situaciju, već se polako podižu – ocjenjuje župnik.
Tamara ima 18 godina i jedna je od tek dvije cure, kako nam otkriva, koja ima dečka iz sela.
– Teško je naći u selu sebi par, cure moraju ići u druga mjesta. Ne čudi me što ima toliko neženja, tako je otkako sam se rodila – kaže ona.
Čamagajevci imaju samo jednu, Glavnu ulicu, ali s dva kraka, između je gaj koji je nekada bio prekriven guskama, a trčkarali su njime i konji. Guske danas grakću tek u rijetkim dvorištima, nema nijednog konja. Ostali su im samo – neženje.
>>Neće pred oltar: U ovom mjestu živi najviše neženja u Hrvatskoj