Selo u kojem nitko nije vlasnik svoje kuće

Ni kriva ni dužna, malena Antonija Perić postala je “centar svijeta”. Kao da je pravo čudo, gotovo svih pedesetak mještana Krndije, seoca nadomak Đakova, nadviruje joj se u kolijevku. Stigla im je, šale se, “pod bor” – rođena je 26. prosinca. Prvi put nakon čak 11 godina, seoskim je drumom odjeknuo dječji plač.

– Prava je atrakcija! Jako je dobra beba, spava noću, a iako smo mladi, i mi se dobro snalazimo u novoj ulozi – smješkaju se roditelji Josipa i Jerko. Njoj je 19, a njemu 20 godina. Njega je upravo ljubav dovela u Krndiju, iz susjednih Gorjana.

– Imamo sve što nam treba! – reći će oni, iako je soboslikar Jerko bez stalnog posla pa mu glavom, priznat će, prolaze i misli da se vrati u Njemačku, gdje je svojedobno boravio.

Dočekalo je selo prvu bebu, ali i doživjelo da se ispravi nepravda protiv koje se bore desetljećima. Sve donedavno, cijela je Krndija, naime, bila državna – sva zemlja, sve kuće. Ministarstvo državne imovine darovalo je prije desetak dana Općini Punitovci nekretnine u Krndiji, a riječ je o ugovoru vrijednom 3,27 milijuna kuna. Formalno to znači da Općina te nekretnine sada može prenijeti mještanima, dok stvarno znači kako 22 obitelji tog pitomog slavonskog naselja napokon postaju vlasnici zemljišnih čestica i kuća u kojima su, praktički, rođeni. Selo bi uskoro moglo postati i veliko gradilište.

Na ničijoj zemlji

Ništa se ondje, zvuči nevjerojatno, nije gradilo još od prije Drugog svjetskog rata – posljednje su kuće sazidali “starosjedioci” Nijemci 30-ih godina prošloga stoljeća. Bez vlasničkog lista, mještanima su ruke bile vezane. Uredno su, pak, plaćali režije i sve namete, a adresa iz Krndije zapisana im je u dokumentima.

– Bili smo, jednostavno rečeno, na “ničijoj zemlji”. Država od nje nije imala koristi, a mi nismo mogli zidati nove kuće, niti bismo za njih dobili kredit. Šteta, jer da su nam dali zemlju prije 20 godina, više bi nas tu ostalo – započinje Ilija Bošković, čelnik mjesnog odbora.

– Mještani će uskoro moći Općini predati zahtjev za mirnim rješenjem spora, odnosno da im ona daruje te kuće, bez naknade. Vjerujem da će općinsko vijeće to jednoglasno i prihvatiti – zadovoljna je Jasna Matković, načelnica Općine Punitovci, u čijem je sastavu i Krndija.

Država se u vlasništvo upisala 2011. godine, u posljednjoj katastarskoj izmjeni. No, korijeni su te nevjerojatne priče daleko dublji – sežu još u 1945., kada su iz mjesta protjerani prvi stanovnici, Nijemci. Krndiju su, naime, sagradili Podunavski Švabe sredinom 19. stoljeća, a u taj su kraj, kao poznati zanatlije i stolari, stigli za potrebe biskupijskog vlastelinstva – kako bi pomogli u gradnji đakovačke katedrale.

– Krndija je 1939. bila jedno od najrazvijenijih mjesta u Đakovštini, imala je oko 1980 stanovnika. Usporedbe radi, cijeli Punitovci, s četiri naselja, imaju danas oko 1800 mještana. Postojale su tada u selu dvije čitaonice, šest birtija, 12 brijača, kino, kuglana, društveni dom, trgovina, kudjeljara, pa i ulična rasvjeta. Bili su vrlo imućni i radišni. Osnovali su 1935. zakladu za gradnju crkve, koju su sami podigli u tek dvije godine. Najveća je to crkva u Đakovštini, iza katedrale u Đakovu. Imali su zajednički mlin i silose, funkcionirali su poput velike zadruge, razvijali se i rasli – kaže nam dr. Đurica Pardon, župnik iz Punitovaca i “hodajuća enciklopedija” toga kraja.

Drugi svjetski rat sve je promijenio. Dio je mještana pobjegao u Njemačku, u strahu od odmazde nove vlasti, a oni koji su ostali, zatvoreni su u logor nakon ulaska partizanskih snaga – stradalo ih je tako 370.

– Cijelo je selo bilo ograđeni logor. Dovođeni su u njega građani njemačke nacionalnosti iz Đakovštine, pa čak i Zagreba, Osijeka, Slavonskog Broda. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo više od 4000 ljudi, godinu i pol su se stiskali na hrpi. Dok je bilo hrane u kućama, jeli su, kasnije nisu imali što. Ubijeno je ili umrlo od bolesti ukupno 480 zatvorenika, a pokopani su u zajedničku grobnicu na groblju u Krndiji – navodi velečasni Pardon.

– Tadašnji župnik Stjepan Haubrih povremeno je dolazio u Krndiju služiti misu, ali kad su vlasti za to doznale, htjeli su ga ubiti pred crkvom u Punitovcima. Ne zna se tko, ali netko ga je spasio, već je bio pred pogubljenjem, četiri je sata klečao pred crkvom, a u njega su bile uperene puške – nastavlja.

Žica je uklonjena u jesen 1945., a logor je i desetljećima poslije, dodaje, bio tabu tema.

Već godinu danas nakon rata, počinje ponovno naseljavanje – u kućama prognanih svoj dom pronalaze radnici PIK-a Đakovo, mahom iz Bosne i Dalmacije. Taj kombinat i upravlja krndijskim posjedima. Kako su firme propadale, tonulo je rapidno i selo pa trenutačno broji 51 “dušu”, a u tri ulice preostalo je samo 25 uglavnom ruševnih kuća. “Švapske” su to kuće s velikim ganjkovima, koje je dobrano izgrizao zub vremena. Mještani žive od socijalne pomoći ili mirovina. Nema ni trgovine.

– Selo je sistematski pustošeno. PIK Đakovo je davao stanove i pomagao da se ljudi isele. Kako se tko odselio, tako su kuće rušene i poravnavane, pretvarane u oranice. Trajao je taj proces do dolaska demokratske vlasti. Bivši su stanovnici i njihovi nasljednici ‘90-ih tražili povrat imovine, ali nisu to uspjeli ostvariti ni u novoj državi. Nuđeno im je obeštećenje u novcu, no u vrlo smiješnim iznosima pa su se mnogi obeshrabrili. Zahtijevao sam 2004., u procesu povrata zemlje oduzete Crkvi nakon Drugog svjetskog rata, da joj se vrati zemljište uz cestu, gdje su bile kuće. Želja mi je bila, naime, da se Krndija ponovno naseli pa bi Crkva darovala zemlju onima koji bi se doselili. Prije svega sam mislio na one koji nisu imali kuće, u to su vrijeme bila aktivna prognanička naselja u Blacama i Čepinu. Inicijativu je podržao i tadašnji biskup Marin Srakić, no država nas je odbila. Crkva je u međuvremenu obeštećena sa zemljištem na drugome mjestu – govori župnik.

Sve manje djece i đaka

Mirko Knežević iz obližnjeg Josipovca Punitovačkog sa svojih je 76 godina najstariji župni dopisnik Tiskovnog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije, a inače učitelj u mirovini. Stigao je u punitovački kraj još 1968., i to za ravnatelja škole.

– Čak su 64 učenika bila u Krndiji te godine, i dvije učiteljice, a danas je tek petero školaraca. Cijela je škola, koja je “pokrivala” nekoliko naselja, tada brojila 430 đaka, a danas ih je 160 – uspoređuje Knežević.

– Kako je tko od novih stanovnika dolazio do novca i snalazio se, gradio je kuće u Kuševcu, Đakovu, Satnici i odlazio. Više nije bilo potrebe za novim radnicima pa je PIK rušio kuće, koje su ionako bile ruševine – nadovezuje se Knežević, koji je bio i prvi načelnik Općine Punitovci, od 1993. do 2000.

Jedan jedini potomak Podunavskih Švaba živi danas u Krndiji. Željko Der rođen je 12 godina nakon rata i traumatičnu je sudbinu svojih predaka upoznao samo kroz priče iz druge ruke.

– Otac mi se 1922. doselio u Krndiju. Nije bio u logoru, barem koliko mi je pričao, a iza rata je obitelj nastavila život na istome mjestu. Sjećam se, pričao mi je kako je to bilo veliko selo – govori Željko koji je obiteljsko prezime Deer prilagodio u Der.

Susjeda mu Rosa Pop redovito pali svijeću na grobu Franje Klumpfa, na kraju iste te ulice u kojoj se nastanila 1978. sa suprugom. Nešto ranije, Klumpf je preminuo, a mladi su supružnici uselili u njegov dom.

– Sazidao je kuću 1936., pred sam rat, kada se vratio iz Amerike. Imao je dvije žene, ali nije imao djece, pa ni nasljednika. Palim mu svijeću i nosim cvijeće za blagdan Svih svetih, iz zahvalnosti jer sam u njegovoj kući. Pamtim ga iz djetinjstva, išli smo po mlijeko ovim putem. Njegova druga supruga Eva podigla je spomenik i njemu i prvoj mu ženi Elizabeti – kaže Rosa dok čupka travu po grobu. Zatekli su, kad su uselili, hodnik popločan ciglama i drvene stupove. Postavili su, s vremenom, laminat i pločice, napravili kupaonicu, uveli vodu.

– Kad postanemo vlasnici, moći ćemo je pošteno urediti – kaže ova 60-godišnjakinja. Ona i suprug su u mirovini. Dvorištem im trčkara 60 kokoši, a hrane i par svinja. Do prve trgovine dijele je tri kilometra, zaputi se u nabavku biciklom ili automobilom, ili “netko iz sela donese kruh za sve”.

Blaženka Pop njezina je snaha, a udala se u Krndiju prije 22 godine.

– Kad sam došla, nije bilo ceste, već makadam, sve zaraslo, na bunar smo morali po vodu, ali je bilo više kuća i osjećala sam se baš ugodno. Nedostajao mi je, sjećam se, zvuk crkvenog zvona, koje se ne čuje ni danas. Misa je nekoliko puta godišnje – govori Blaženka, inače nezaposlena trgovkinja. Majka je troje djece – stariji sin Marin je soboslikar, posao mu je terenski, a trenutačno je u Dubrovniku. Brat mu je Leon konobar, a sestra Lana učenica petog razreda.

– Ne vjerujem da će itko od njih troje ostati u selu. I muž mi Danijel već tri godine radi u Njemačkoj. Ja sam se, opet, naučila na ovaj mir, nema tračeva kao u većim sredinama, gdje se ljudi natječu i žive ubrzanije. Ovdje je sve usporeno – rezimira ona. Kada u vlasnički list bude upisano njihovo ime, i oni će imati pune ruke posla oko renoviranja kuće.

– Promijenili smo samo krov, morali smo, pa makar nas i istjerali, jer bi nam se srušio na glavu – pokazuje nam.

Presretna načelnica

Načelnica Jasna Matković, koja je nedavno s ministrom Goranom Marićem potpisala darovni ugovor i potom se rasplakala, ima velike planove – želi revitalizirati naselje.

– Godinama smo pokušavali riješiti taj problem, ali nije bilo volje i razumijevanja, sve do ministra Marića i njegovih najbližih suradnika, jedini su nas oni primili i saslušali. Obećala sam u svojoj prvoj kampanji za lokalne izbore 2013. da ću pomoći tim ljudima koji su ni na nebu ni na zemlji. I izabrali su me u Krndiji jer su mi vjerovali – ponosna je ona.

Nade za oživljavanje sela polaže u program stambenog zbrinjavanja i demografske obnove, a koji će, vjeruje, ne samo pokrenuti rekonstrukciju kuća i ostanak sadašnjih nego i povratak bivših i dolazak novih stanovnika.

Iliji Boškoviću, otkriva, telefon već zvoni.

– Čim se pročulo da ćemo postati vlasnicima čestica, počeli su stizati upiti onih koji bi se vratili. Pokušat ćemo iz fondova Europske unije dobiti novac za obnovu kuća – optimističan je.

Jer, složit će se naši sugovornici, idiličan je to i plodan kraj, a od Našica, Đakova i Osijeka dijeli ga po pola sata vožnje. Toliko Osječanima, povlače paralelu, oduzme put iz Gornjeg u Donji grad.

Župnik Đurica Pardon planira obnoviti crkvu izvana, iznutra je uređena ranije, kao spomenik na sve koji su ju gradili i u njoj se molili.

– Država je darovala zemljište mještanima koji ondje žive desetljećima, i zaista je to lijepo. Originalno, ti su posjedi pripadali Podunavskim Švabama, pa se i ta povijesna činjenica treba popraviti – zaključuje on.

Video: Cijene taksija u Zagrebu