Pronalaženju detalja sklono oko kolege Davora Ivankovića nepogrešivo je na YouTubeu otkrilo 54 minute senzacionalne ljepote koju je svatko od nas barem jednom u životu poželio vidjeti. Štoviše, većina od nas ne samo da ju je vidjela već je i bila tamo, pentrala se i spuštala, pazila, znojila se i mučila da bi nakon svega zadovoljno napuštala poprište. Nevjerojatan doživljaj dostojan sjećanja za vječnost. “Plitvice, Land of the falling lakes” ime je filma o kojem mi je pričao kolega Davor i o kojem ja sad pričam vama. Mislio sam da mi se još malo toga može otkriti novog o cijelom ovom našem planetu, a kamoli o domovini u kojoj živim, o Plitvicama na kojima sam bio desecima puta, ali kako sam se samo užasno prevario. Davor se nasmijao mojoj zbunjenosti nakon što sam film gledao u dahu i otvorenih usta i poentirao kao i obično mudro analitički: Morali su doći Ameri da nam otkriju Plitvice!
Nakon toga gledao sam spomenuti film više puta i uvijek me u te 54 minute stresao neki novi detalj. Prizori od kojih doslovno ne možete maknuti pogled, panoramske slike i detalji u kojima se prelijevaju boje, oblici, zvukovi, kristalna jasnoća prirode čije mirise gotovo možete osjetiti, biljni i životinjski svijet u neprekidnoj igri opstanka i bijega od ljudi. Riječi to doista teško mogu i pokušati opisati, nikako vjernije prenijeti (zato pogledajte film) i da nisam znao od samoga početka gledanja da je riječ o Plitvicama, prilično sam siguran da bih se onako na prvu kladio da su snimana neka ruska prostranstva. I tada, uhvativši samoga sebe u velikoj pogrešci, shvatio sam kako mi u Hrvatskoj previše zdravo za gotovo uzimamo zemlju u kojoj živimo. Nije mi bilo posve jasno koja je to mudrost predaka sebi odabrala baš ovaj komad, ali tko god da je birao i iskolčao parcelu bio je majstor.
Vidio je vjerojatno, sa slabijom tehnologijom i s manje tehničkih mogućnosti, bez Google Eartha i GPS-a, više od nas danas, jer njega ili njih je ta ljepota, kraj koje mi prilično ravnodušno prolazimo, zadržala na mjestu. Morali su sjahati, protegnuti noge, raspremiti bivak, protrljati oči i suočiti se sa starosjediocima i reći si: “E, ovdje ostajemo, za ovo se vrijedi i potući”, da bi se nakon gotovo tisućljeća i pol njihovim potomcima ista ta ljepota morala otkrivati kroz američke objektive. Zašto mi nismo napravili takav film o Plitvicama? Zašto se takav film ne bi mogao snimiti o svakom hrvatskom otoku?, pitao je kolega Davor, onako više bez upitnika.
Odgovor kao da se unaprijed znao i ni on a ni ja nismo ga željeli tada izgovoriti. Tema nam je očito bila prebolna, a ljudska banalizacija nemarom i nemaštovitošću prevelika da bi analiza mogla značiti utjehu. Jednostavno rečeno, svu tu prirodu koju su nam preci ostavili u amanet mi jednostavno ne zaslužujemo. Nekako smo i sami, što notorno, što instinktivno svjesni te činjenice pa umjesto da se o toj istoj prirodi brinemo, mi nalazimo rješenje u filozofiji “brigo moja prijeđi na drugoga”. I na izborima biramo one koji će nam, malo po malo, omogućiti da se ne zamaramo tim prekomjernim garantiranjima održivog razvoja i ekologijom. Prodat ćemo šume, u koncesije dati vode, zapustiti i napustiti oranice, odricati se Jadrana i ako Hrvatska jest zemlja, čime ćemo mi, nakon svega toga, ovdje upravljati, što će to točno ostati naše? Hoćemo li uopće imati pravo zvati je Hrvatskom ili ćemo i samo ime dati u koncesiju. Osamostaliti se pa rasprodati, gotovo darivati nije nikakvo rješenje za kratkoročno punjenje gotovo presahle državne blagajne. Jer uvijek će se iznova i sve brže blagajna prazniti, a sve će manje toga ostati za rasprodaju.
Nakon svega, postao sam uvjeren da smo tajno prodali Plitvice Amerikancima i da će nam, kada za to dođe vrijeme ili kad se više neće moći kriti, reći da su Plitvice privatni posjed nekog Teksašanina ili što ja znam. Ako mislite da će to izazvati ogorčenu pobunu javnosti, varate se. Već smo navikli na tolike budalaštine i izdaje da smo postali ravnodušni. Sve nam je normalno, sve je samo po sebi razumljivo i ne može biti nikako drugačije. Moj Karlovac vrlo često posljednjih nekoliko godina, valjda zbog dojma koji ostavlja, u koprodukcijskim filmovima “glumi” bosansku kasabu usred ratnih razaranja. Možda ja samo mislim da Karlovac to ne zaslužuje, jer ga pamtim iz nekih boljih izdanja, ali za koju godinu cijela bi Hrvatska mogla glumiti mitsku zemlju iz povijesnih priča, koja je nekad, navodno, postojala na ovim prostorima. I možda svi sada samo mislimo da se to neće dogoditi, jer nas je previše da bismo zaboravili da je ovo Hrvatska. Samo jedina vrijedna istina je da se to nestajanje upravo događa pred našim očima.