Iako je povijest učiteljica života, nažalost, ljudi iz nje nisu ništa naučili ili jesu vrlo malo jer danas u svijetu imamo više izbjeglica nego što ih je bilo nakon 2. svjetskog rata. Prema podacima UNHCR-a, lani je u svijetu bilo više od 53 milijuna izbjeglica. Ako se nastavi politička nestabilnost i disproporcija u razvoju između razvijenog i nerazvijenog dijela svijeta, broj prisilnih migranata mogao bi samo rasti. Sirijci danas čine najveći broj prisilnih migranata jer ih je unutar Sirije raseljeno 7,6 milijuna, a u Libanonu, Turskoj, Jordanu, Iraku, Egiptu je više od 4 milijuna sirijskih izbjeglica. Novi podaci Frontexa pokazuju da je u osam mjeseci ove godine u EU ušlo pola milijuna izbjeglica iz Sirije. Situacija u Siriji je prerasla u najveću humanitarnu krizu nakon 2. svjetskog rata, a umjesto izlaza iz nje, zemlje EU, verbalizirajući solidarnost, zatvaraju svoja vrata. Povijest se ponavlja kad ne učimo iz nje pa se i 21. stoljeće može nazvati stoljećem izbjeglica kako se zvalo 20. stoljeće.
Dogovor u Potsdamu
Da su naša sigurnost i mir krhki, a prisilne migracije konstanta, pokazuju slučajevi najvećih prisilnih migracija od 20. stoljeća. Iz njih se vidi kako se Europa ponašala prema izbjeglicama, u kojem broju ih je prihvaćala, a temeljem toga možemo mnogo zaključivati i o njezinu sadašnjem odnosu prema Sirijcima. Kao posljedica 2. svjetskog rata u Europi je bilo 40 milijuna izbjeglica i prognanika. Povjesničarka s Hrvatskog Instituta za povijest dr. Marica Karakaš Obradov kaže da je potkraj i nakon rata u Njemačku došlo oko 12 milijuna izbjeglih i prognanih Nijemaca iz istočne i jugoistočne Europe. No, bez obzira na to što su među Nijemcima protjeranim iz Jugoslavije uglavnom bili civili, milosti za njih nije bilo zbog svaljivanja kolektivne krivnje za zloglasni nacistički pokret na sve Nijemce. A Njemačka je 90-ih primila najviše izbjeglica iz bivše Jugoslavije od svih zemalja zapadne i srednje Europe, kao što je dosad primila najviše Sirijaca iako za to ima i svoje ekonomske razloge. Dr. Karakaš Obradov ističe da je današnji izbjeglički val iz Sirije zasigurno jedan od većih u suvremenoj povijesti, no nije nikakav fenomen u smislu pojave izbjeglištva, ni po brojnosti izbjeglica.
– Dvadeseto stoljeće često se naziva i „stoljeće izbjeglica", što ne začuđuje s obzirom na to da su ga obilježila dva svjetska rata. Ništa bolje nije započelo ni 21. stoljeće. O uspoređivanju izbjegličke sudbine Nijemaca i Sirijaca rekla bih da se pokazalo da ljudi baš i ne prihvaćaju povijest kao „učiteljicu života". Za migracije njemačkog i sirijskog stanovništva u načelu možemo reći da je prisila nešto što ih povezuje – kaže dr. Karakaš Obradov, koliko god je, dodaje, nezahvalno uspoređivanje neistodobnih pojava u različitim okolnostima. Nakon 2. svjetskog rata, objašnjava, kada su u Europi bila svježa sjećanja na ratna stradanja, zapadni Saveznici odlučili su ukloniti potencijalnu nestabilnost uzrokovanu sporovima većinskog stanovništva s nacionalnim manjinama.
– Na Potsdamskoj konferenciji, tijekom srpnja i kolovoza 1945., na kojoj su sudjelovali predstavnici velesila pobjednica u ratu, SAD, Velika Britanija i SSSR, odobrenje za "uredno i humano iseljavanje" njemačkoga stanovništva dobile su Poljska, Čehoslovačka i Mađarska. Druge zemlje su svoje etničke Nijemce protjerale kao Jugoslavija i Rumunjska. Potkraj i nakon rata u Njemačku je došlo oko 12 milijuna izbjeglih i prognanih Nijemaca iz istočne i jugoistočne Europe, a procjenjuje se da ih je oko 2 milijuna izgubilo život pri bijegu, evakuaciji i protjerivanju. Međunarodna zajednica nije im priznala status izbjeglica. O Nijemcima se u pravilu nije govorilo kao o žrtvama, a kada se počela jače osvješćivati sudbina Nijemaca, osobito onih zatvaranih u koncentracijske logore, zapadnoeuropske zemlje pokazale su kakvo-takvo razumijevanje. U europskim socijalističkim zemljama, osobito onima koje su "uredno iselile" i protjerale svoje Nijemce, nije bilo razumijevanja za njihova poslijeratna stradanja.
Nastankom dviju njemačkih država u SR Njemačkoj ostalo je oko 7,7 milijuna izbjeglica, a u DR Njemačkoj oko 4,5 milijuna izbjeglica. Jugoslavenskih je Nijemaca, po procjenama, do potkraj rata bilo oko 500.000. Najviše ih je živjelo u Vojvodini i Hrvatskoj, odnosno Slavoniji. Oko 240.000 Nijemaca je pretežno u jesen i zimu 1944., pred naletom Crvene armije i jugoslavenskih partizana evakuirano i nije im poslije rata dopušten povratak u zemlju. Preostalih oko 200.000 Nijemaca jugoslavenske su vlasti isprva protjerivale preko austrijske granice, a kada su Saveznici zatvorili granice, oko 170.000 Nijemaca internirano je u logore. U jugoslavenskim logorima stradalo je oko 60.000 pretežno staraca, žena i djece. Nijemci i civili i vojnici koji su preživjeli logore kasnije su iseljavali iz Jugoslavije temeljem bilateralnih sporazuma Zapadne Njemačke te Austrije i Jugoslavije. Većina jugoslavenskih Nijemaca muškaraca bila je u njemačkim i drugim osovinskim postrojbama dragovoljno ili su unovačeni te su nakon rata bili u ratnom zarobljeništvu u Jugoslaviji ili u drugim europskim zemljama. Zato su u logorima u Jugoslaviji velik udio imali upravo Nijemci starci, žene i djeca. No, kolektivna krivnja se ne svaljuje na cjelokupne nacionalne zajednice – kaže dr. Karakaš Obradov.
Bježali i Mađari
Kad je riječ o prisilnim migracijama, ne možemo ne spomenuti da je 1,5 milijuna anatolijskih Grka i 500.000 muslimana u Grčkoj većinom prisiljeno na izbjeglištvo i udaljeno iz svojih domova 1923. tijekom razmjene stanovništva između Grčke i Turske. Jedna od najvećih prisilnih razmjena stanovništva dogodila se pri podjeli Britanske Indije u kolovozu 1947. kada je u samo nekoliko tjedana pod uvjetima sličnim građanskom ratu pobjeglo 8,5 milijuna Hindusa i Sikha u Indiju i 6,8 milijuna muslimana u Zapadni i Istočni Pakistan, nastao od većinski muslimanskih dijelova Britanske Indije. U Europi je 200.000 Mađara, danas ograđenih žicom od Sirijaca, moralo napustiti svoje domove nakon sovjetske intervencije 1956. kada su se suprotstavili sovjetskom totalitarizmu. Dr. Drago Župarić-Iljić s Instituta za migracije i narodnosti među najveća prisilna raseljavanja, nakon 1951., kada je donesena Konvencija o statusu izbjeglica, ubraja raseljavanje Palestinaca od 1947. naovamo. Trenutačno je u svijetu 5,1 milijuna palestinskih izbjeglica. Navodi i da je od 1979. i sovjetske invazije Afganistana do 2001. i invazije SAD-a ukupno bilo 6 milijuna afganistanskih izbjeglica u okolnim zemljama, Pakistanu i Iranu. Više od 10 milijuna Bangladežana izbjeglo je u Indiju 1971. u ratu za samostalnost Bangladeša. Nakon 1975. više od tri milijuna ljudi izbjeglo je iz Indokine (Vijetnama, Kambodže i Laosa). Od 1986. do 1989. raseljeno je oko milijun iračkih Kurda, a oko 1,5 milijuna iračkih izbjeglica bilo je u Iranu 1991., a danas je oko 4,7 milijuna raseljenih Iračana, i to 2 milijuna izbjeglica te 2,7 milijuna interno raseljenih Iračana.
Peter J. Opitz, profesor Geschwister – Scholl Instituta Sveučilišta u Münchenu, u znanstvenom radu "Velika seoba: Bježanje i migracija u 20 stoljeću" navodi da je iz bivše Jugoslavije 1993. bilo 3,5 milijuna izbjeglica, a krajem 95' njih 4,6 milijuna, od čega ih je 2,7 milijuna bilo u BiH, 500.000 u Hrvatskoj, 600.000 u Srbiji, a u zapadnoj i srednjoj Europi 700.000, no, od toga njih oko 80% (344.000) u Njemačkoj.
– Današnji tijekovi nedobrovoljnog raseljavanja, bilo internog, bilo prekograničnog, uglavnom su tzv. "mješoviti migracijski tokovi" prema čimbenicima koji potiču prisilnu migraciju. Posljedica su ponajprije ratnih, vojnih sukoba i progona stanovništva, jednako kao i siromaštva, koje je rezultat spoja političkih, etničkih i vjerskih konflikata i nestabilnosti, ekonomske deprivacije te sve razornijih posljedica okolišnih i klimatskih promjena. Stoga brojka od više od 60 milijuna raseljenih osoba u svijetu premašuje broj izbjeglica nakon 2. svjetskog rata. Sadašnja prisilna migracija iz Sirije i unutar Sirije postala je najopsežnijim stanjem raseljenosti u svijetu u suvremenoj povijesti. Nažalost, zbog kompleksnosti konflikta s obzirom na strane uključene u sukobu te geopolitičke ciljeve i strategije "velikih sila", sirijska situacija ima sve preduvjete da postane dugotrajnom humanitarnom i izbjegličkom krizom, poput afganistanske, koja traje više od 30 godina – kaže dr. Župarić- Iljić
Demograf prof. dr. Anđelko Akrap situaciju sa Sirijcima kojima EU zatvara vrata i odnosom Zapada prema prisilnim migrantima komentira:
– Na primjeru zatvaranja granica članica EU, deklarativno humanih, pokazuje se da Europa nije spremna za ovakav snažan priljev prisilnih migranata iz Sirije. Zemlje Zapadne Europe navikle su preuzeti imigranata i izbjeglica koliko ih trebaju za radnu snagu, a postojeći priljev prisilnih migranata, u kojima je većina mladih muškaraca i puno obitelji s djecom, za njih znači upad u njihove socijalne sustave. Čim se zapadne zemlje suoče s tim da veliki priljev prisilnih migranta može poremetiti njihove unutrašnje ekonomske i socijalne odnose, a svjesni velikih troškova integracije, zatvore se i trube koliko su ih dosad primili. Europi se sutra može dogoditi i priljev migranata u potrazi za boljim životom iz Afrike, koja ima populacijski bum i veliku disproporciju u razvoju u odnosu na razvijene zemlje. Zapad još nije shvatio da mora održati političku stabilnost na Bliskom istoku jer, ako se nastavi destabilizacija na tom prostoru, ne može EU apsorbirati toliki broj prisilnih migranata.
I da ih primi još pola milijuna iz Sirije, problem opet ne bi bio riješen – kaže Akrap. Usporedbe radi, početkom 80-ih u Zapadnoj Europi bilo je samo nekoliko tisuća tražitelja azila godišnje. Kako navodi njemački prof. Opitz, do 1989. zidovi i željezna zavjesa reducirali su mobilnost između Istoka i Zapada Europe, pa je za Zapad politika otvorenih vrata bila politička gesta koja nije nosila rizike, pa su svi migranti iz Istočne Europe dobili status izbjeglica. No, 1989. i 1990. politička slika Europe se promijenila, a europska privreda imala problema s nezaposlenošću pa imigranti više nisu uživali istu naklonost.
Između 1987. i 1992. raste broj azilanata zbog pada željezne zavjese, političke i ekonomske nestabilnosti istočnih zemalja i ratova u Hrvatskoj, BiH, Kurdistanu i Srednjem istoku. Između 1985. i 1995. u 15 zemalja EU 3,4 milijuna ljudi tražilo je politički azil. Većina je dobila privremeno pravo na ostanak, ali ne i status priznatih izbjeglica/azilanata.