Nakon što je odstupio João Havelange, uoči Svjetskog prvenstva 1998. u pariškom hotelu Meridien održavali su se izbori za novog vođu svjetske nogometne organizacije Fife. Bila je to tiha bitka između dvojice kandidata, veterana nogometnog sporta Seppa Blattera i Lennarta Johanssona. Šveđanin Johansson predložio je da se glasa po pravilu: jedan glasač, jedan špijun, jedan glas. Želio je da se kontrolira ama baš svaki glas. To, međutim, ništa nije značilo. Prijedlog je odbačen onako kako je i Blatter izabran, premoćno, bez puno diskusije i pitanja.
Švicarac od tada, već 17 godina, vlada svjetskim nogometom. Bez obzira na posljednji u već podugačkom nizu skandala, Blatter bi vjerojatno bio izabran opet, peti put, na čelo organizacije koja među rijetkima u svijetu nema ograničenje broja mandata svojeg predsjednika. Točno je da je Švicarac porijeklom iz Vispa učetverostručio prihode Fife, da je organizaciju od pukog organizatora nogometnih turnira pretvorio u stroj za tiskanje novca, da je popularizirao ženski nogomet, doveo Svjetsko prvenstvo u Afriku... No nedvojbena je istina i da Fifa već odavno ne služi nikome drugome osim bogatim sponzorima. A njima skandali koji uporno ruše ionako već ozbiljno poljuljan ugled svjetske nogometne organizacije očito ne smetaju. Kako i bi, Blatter apsolutno savršeno govori njihov jezik, došao je iz iste okoline, a bolje je od svih svojih suparnika razumio što se od Fife očekuje u tom smislu: apsolutno kontrolirana platforma za plasiranje globalnih marketinških poruka pri čemu je zemlja u kojoj se turnir odvija samo nekretnina, arena u kojoj se bore gladijatori u kopačkama. Turnir ne mora zemlji domaćinu ostaviti ništa jer nijedna zemlja ne želi propustiti organizaciju Svjetskog prvenstva svjesna da navijači to ne bi dočekali blagonaklono. Premda se mišljenja u pravilu mijenjaju nakon turnira. Arena Pernambuco u brazilskom Recifeu, gdje se odigravao posljednji Mundijal, danas služi za sajmove, rođendane, vjenčanja...
Pandorina kutija
Moć upravljanja takvim globalnim događajem sasvim je pogrešno raspodijeljena, veći je dio u rukama Fife i njezinih sponzora, samo manji dio drže zemlje organizatori i njihovi građani. Tako postavljen sustav može biti utemeljen jedino na despotizmu koji može hraniti samo široka korupcija. Nje ima svugdje, no više nego sama korupcija svijet nogometa razljutilo je što Blatter i njegovi suradnici ismijavaju svaki zakon. Prvi je skandal uslijedio već tri godine nakon njegova izbora, 2001., kada je propala Fifina marketinška agencija ISL nakon što se ispostavilo da svojem nogometnom poslodavcu nije isplatila 75 milijuna eura za TV prava. Podigle su se mnoge obrve, tako nešto činilo se teško mogućim. Blatter je tvrdio kako je šokiran, podnio je kaznenu prijavu te je nekoliko godina kasnije Fifa bila javno kažnjena sa 70.000 eura zbog davanja lažnih iskaza u tom slučaju.
Taj slučaj pokazat će se ključnim u konačnom razotkrivanju Seppa Blattera i njegova modusa operandi. Blatter nije došao u Fifu te 1998. Inače talentirani mladi nogometaš, menadžer u Longinesu, počeo je svoju karijeru u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji još 1975. Jedan čovjek zbog toga posebno žali. On je Patrick Nally, otac sportskog marketinga. Imao sam priliku odslušati njegovo predavanje i napraviti s njim kraći intervju prošle godine za vrijeme marketinške konferencije Sporto u Portorožu. Nally nije skrivao svoje razočaranje onime što se događa, ne samo u današnjem nogometu nego u sportu općenito. Kako stvari stoje, mnoge su druge svjetske organizacije preuzele Fifin model poslovanja, među njima i Međunarodni olimpijski odbor. Ne postoji više drugi dionik osim sponzora i njegova novca, svi ostali samo su sredstvo u opravdavanju njegova pritjecanja.
– Fifa je sredinom 90-ih bila udruga smještena u unajmljenom uredu u Zürichu, s pet zaposlenih. Preporučio sam da iz Longinesa dovedu mladog Seppa Blattera. Nitko od nas, međutim, nije znao kakvu Pandorinu kutiju otvaramo, samo smo željeli napraviti nešto potpuno novo – prisjetio se Nally koji je sa svojim kolegom Peterom Westom osnovao prvu veliku sportsku marketinšku agenciju WestNally.
U taj su posao dvojica Engleza krenula iz čistih pobuda. U zamjenu za jedinstveni paket oglašavanja sponzori su trebali davati novac koji bi se usmjeravao na razvoj nogometa pod okriljem obnovljene Fife. Da bi se to dogodilo, bilo je potrebno postaviti i novog čovjeka na čelo Fife, Joãoa Havelangea, i to tako da su praktički iz Fife izbacili velikog sir Stanleya Rousa. Prvi ugovor s Coca-Colom bio je težak tada nemogućih deset milijuna dolara. Ali, rekao je Nally, cilj je bio dovući što više novca nositelju prava, Fifi, koja bi tim novcem financirala siromašnije nogometne zemlje i natjecanja poput Juniorskog svjetskog prvenstva, prvi put održanog 1977. godine.
Međutim, dvojac je prevaren. Od koga? Odgovor treba potražiti u osobi koja je gurnula Blattera i Havelangea kao idealne ljude koji mogu preobraziti Fifu u organizaciju sposobnu tako nešto provesti. Ta je osoba Horst Dassler. Sin jednog od dvojice braće koji će desetljećima voditi dva svjetska giganta sportske opreme, Adidas i Pumu, imao je drugačije planove. Da, nogomet se mora razvijati jer je najpopularniji sport na svijetu i samim time i najunosniji, ali previše je to novca a da ga se ne bi trebalo držati pod kontrolom.
Dassler je postavio svoje ljude i u brojne druge svjetske sportske organizacije, ali ovdje se bavimo samo Fifom jer je u nogometu korupcija najnaglašenija. Kada su West i Nally shvatili da može biti jedino onako kako kaže Horst, bilo je vrijeme za razlaz. Tada, sredinom 90-ih, marketinške poslove Fife preuzima spomenuti ISL, tvrtka u vlasništvu Adidasa. Jasno je da je dvojac Havelange-Blatter to amenovao. Znakovita je Blatterova izjava o svojem pokrovitelju:
– Naučio me finijim detaljima sportske politike, bila je to za mene sjajna naobrazba – rekao je Blatter o Dassleru koji ga je za vrijeme tog naukovanja u Adidasovim uredima u Landersheimu naučio i kako pravilno pušiti cigaru, što će Blatteru poslije jako trebati. Tamo su dvojica prijatelja zajedno slavila rođendane koji padaju gotovo na isti dan – Blatter je rođen 10. ožujka 1936., a Dassler 12. ožujka iste godine, zajednički se slavilo svake godine 11. ožujka.
Njemački istraživački novinar Jens Weinreich o svemu zna vjerojatno najviše. Danas su njegovi tekstovi gotovo pa proročanski i vrijede kao nepobitni dokazni materijal geneze korupcije u Fifi. Horst Dassler za njega je izvor svih problema. Osnovao je u Adidasu odjel za sportsku politiku koji se nije bavio samo prodajom tenisica nego i lobiranjem da se na čela sportskih organizacija za koje je njegova tvrtka bila zainteresirana izaberu pravi ljudi. Koliko je čvrsto vodio takvu politiku, svjedoči i podatak da su na vodećim mjestima i 20 godina nakon Dasslerove smrti i dalje njegovi ljudi. Među njima i Blatter.
Kada se ISL raspao 2001. godine, pronađene su pronevjere i štete od oko tri milijarde eura te dodatni dug vjerovnicima od oko 450 milijuna eura. Proces protiv ISL-a bio je drugi najveći ikad vođen u Švicarskoj. Tamošnji su istražitelji bili voljni napraviti posao kako treba pa su pronašli da je taj novac nalazio svoj put u pet zemalja. Naplaćena TV prava za Svjetska prvenstva 2002. i 2006. završila su ne na računu Fife, nego na jednom privatnom računu koji je očito služio za podmićivanje. Drugi istraživački novinar, Englez Andrew Jennings zavirio je dublje u proces likvidacije ISL-a kao tvrtke. Likvidator tvrtke Thomas Baur upozorio je nekolicinu neimenovanih nogometnih dužnosnika da će ili vratiti novac koji su dobili ili će ih tužiti. I što se dogodilo? U veljači 2004. Bauru je, prema Jenningsovim tvrdnjama, sjelo na račun dva i pol milijuna franaka nakon čega je povukao sve optužbe protiv spomenutih dužnosnika. Tri mjeseca kasnije Fifa je kod švicarskih vlasti zatražila da obustave kriminalne procedure jer da će se oni koncentrirati na građanske parnice za nadoknadu štete. Međutim, švicarski su mediji u kolovozu 2005. objavili kako je Bauru novac uplatio Blatterov osobni odvjetnik Peter Nobel. A onda se umiješalo i švicarsko pravosuđe koje je preokrenulo sve odluke o razotkrivanju informacija o korupciji vezanih za ISL.
“Crne” isplate
Zanimljivo je i tko je vodio taj famozni ISL. Njegovo je ime Jean-Marie Weber, bio je desna ruka Horsta Dasslera, a drži se da je dulje od 30 godina donosio ključne odluke o tome tko će biti glavni ljudi svjetskog sporta. Poznat je i kao “Kurir” jer se u spomenutoj istrazi otkrilo da je upravo on odobravao “crne” isplate, poput one likvidatoru Bauru. Jasno je kako nije sve stalo propašću ISL-a. Poznat je slučaj dodjele televizijskih prava za Karibe novopečenom zviždaču Jacku Warneru. To je učinjeno bez konzultacija s bilo kojim Fifinim tijelom, a Warner je morao, vjerojatno Blatteru i njegovu tajniku Jeromeu Walckeu, platiti ukupno 600.000 dolara za prava na svjetska prvenstva 2010. i 2014. Warner je prava preprodao za 20 milijuna dolara, ali mito nikada nije platio. Sad se vidi i zašto.
Treba li onda čuditi što je Blatter nedavno dao da se o njemu napravi film u kojem ga glumi Tim Roth, a jedan je od glumaca i Sam Neill, sve kako bi si popravio imidž. Još manje treba čuditi Adidasov cinizam. Oni su, naime, među najglasnijima u optuživanju Seppa Blattera za uništenje ugleda nogometa. Za kraj, opet će nam Nally objasniti o kakvoj se operaciji radi. On je bio dio japanskog organizacijskog odbora koji se natjecao za turnir koji je na kraju dobio Katar.
– Sudjelovao sam u kandidaturi Japana za SP 2022. Ako želite znati, jedino za vrijeme prezentacije Kataraca nisam zaspao, došli su pripremljeni, s detaljnim obrazloženjima, nije im smetalo što im zemlja ima samo dva milijuna stanovnika. Ali za mene nije pitanje kako su oni dobili domaćinstvo niti me zanima istraga protiv Havelangea, već je problem što se o tako važnom pitanju još uvijek odlučuje na isti način. U Fifi 210 predstavnika članica donosi odluke koje se tiču znatno većeg broja ljudi! U donošenje takve odluke moraju biti uključene sve zainteresirane strane, sponzori, lokalne sportske organizacije, akademska zajednica i još brojni drugi – kaže Nally. Priča se da na gradnji lokaliteta u Kataru ginu radnici. Ne čini se baš da Blatter zbog toga ima kakvu grižnju savjesti. Kao ni zbog toga što je 2013. Fifa potrošila 183 milijuna dolara na razvoj nogometa. Ali i 276 milijuna na samu sebe...
Adi (Adolf) Dassler je onivac ADIDASA, a ne njegov sin Horst! ...Zar je ostatak teksta isto samo "bla-bla-bla"?!