Šest je godina od poplave, a 50 Gunjanaca još čeka obnovu kuća

Dva i dva ne mora nužno biti četiri – izvlačeći fascikle prepune sudskih dokumenta izgovara odvjetnik Krunoslav Gloković sjedajući za stol svoga ureda u Županji.

Zastupa on pedesetak stanovnika Gunje koji još uvijek nisu ostvarili pravo na obnovu, šest godina nakon što je kod Rajeva Sela i Račinovaca Sava 17. svibnja probila nasip i potopila sela u Cvelferiji stvorivši ondje neko novo, malo Panonsko more. Dva izgubljena ljudska života, poplavljene kuće, uginule životinje... bile su slike koje su iz Gunje, Rajeva Sela, Račinovaca, Posavskih Podgajaca, Strošinaca i Drenovaca te subote odaslane u svijet.

Loptanje s nadležnostima

I nije Gloković jedini pravni zastupnik onih kojima su kuće u poplavi stradale pa je i danas na njima natpis da su za rušenje, no još su na istom mjestu. Ljudi u sporu s državom ima još, baš kao i njihovih zastupnika. Kraj njihove sudske zavrzlame u koju su sada upali baš se i ne nazire pa odvjetnik kaže da je to situacija kada i sam gubi vjeru u pravosuđe, u kojem je od 1994. godine.

Dok iz fascikla vadi dokumente kojima će nam potkrijepiti ono što govori, objašnjava u čemu je sada problem, odnosno kako je došlo do toga da nitko – ni upravni, ni općinski, ni županijski – sudovi nisu nadležni odlučivati po tužbama ljudi koji traže da se i njihove kuće obnove pa se sada pola godine čeka odluka Ustavnoga suda.

– Kod dodjeljivanja prava na obnovu vlasnik ili njegov srodnik morali su imati prebivalište ili boravište na adresi na kojoj je bila kuća koja je nastradala. Dogodilo se to da je u nekim slučajevima obnova odbijena iako su ljudi ondje živjeli, ali nisu imali sređene dokumente, a u nekima je obnova naprasno prekinuta jer je netko od susjeda rekao da ih u vrijeme poplave ondje nije bilo, iako uvjet nije bio da se tamo stanovalo, već prebivalište ili boravište na toj adresi. Prvi korak koji sam bio poduzeo, kad sam preuzeo zastupanje, a prije pokretanja tužbe, jest da sam Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja bio poslao zahtjev za pokretanje upravnog postupka, no odgovorili su da odluka o obnovi nije upravni akt pa stoga Ministarstvo nema obvezu donijeti je. Znajući s kim imam posla, išao sam tužbom na Upravni sud da bih naposljetku imao crno na bijelo da upravni sudovi u ovim postupcima nisu nadležni. Takvu je odluku bio donio Visoki upravni sud RH 2016. godine pa sam s tužbama išao na općinski sud. Krenule su presude u korist stranaka, država se žalila, županijski sudovi počeli su potvrđivati te presude, država se opet žalila pa je Vrhovni sud potvrdio nekoliko odluka nižih sudova. No onda se priča promijenila i Vrhovni sud sada kaže da redovni sudovi nisu nadležni u ovim postupcima, nego da je riječ o upravnom sporu koji se treba rješavati pred Upravnim sudom. A on se već prije proglasio nenadležnim. I zato sam počeo podnositi ustavne tužbe, lani u studenome. Sad čekamo njihovu odluku jer ne može biti da nitko nije nadležan. To vam je kao da djetetu kažete da A nije prvo slovo abecede – sažimlje odvjetnik Gloković pitajući tko je naposljetku dao pogrešnu uputu i tko ne zna čitati zakone.

Upozorava i da će zbog pogrešnih uputa ministarstva i sudova dobivenih prije podnošenja tužbi redovnom sudu Gunjanci ostati bez prava na meritornu odluku i bez prava na sudsku zaštitu jer će nastupiti zastara pokretanja novih postupaka pred naležnim upravnim sudovima. Koliko je odvjetniku poznato, do sad je sedam pravomoćnih presuda po tužbama poplavljenih. Država je sve sporove izgubila, što znači da mora obnoviti ili iznova graditi i ono što je smatrala da neće morati. Dođu li svi pred sudovima pokrenuti sporovi na naplatu, radi se o milijunskim iznosima koji će još morati biti uloženi u saniranje poplave u selima županjskog kraja. Gloković pretpostavlja da je razlog sadašnje pravne situacije u kojoj su se stradali poplavljeni našli upravo novac.

– Malo mi je apsurdno to što je za obnovu trebalo imati prebivalište ili boravište na adresi. Jer ako je netko imao svoju imovinu koja je stradala krivnjom države i puknućem nasipa, onda je trebalo obnoviti sve – kaže odvjetnik.

Posvjedočit će on, ali i općinski načelnik Gunje Anto Gutić (HDZ) da je bilo slučajeva da je policija išla oduzimati osobne iskaznice ljudima koji su imali adresu u Gunji, ali je neki “revni” susjed rekao da ondje i nisu stanovali. Jedna od onih koja je umalo ostala bez osobne jest i Magdalena Lukač, no njezin je otac Emil kazao da im kćerin identifikacijski dokument – ne da.

– Tu je kuću meni poklonio moj tata i ja tamo imam prijavljeno prebivalište. Kada je bila poplava, u kući je stanovala podstanarka s djecom. Dobila sam pravo na obnovu, radnici su ušli u kuću, počeli raditi, ali onda je u kolovozu 2014. odlučeno da se gradnja obustavlja jer ja ondje nisam stanovala – govori Magdalena dok s njom i njezinim ocem te majkom Lucijom stižemo do kuće čija je obnova zaustavljena u ljeto 2014.

I oni su bili među onima koji su tužili državu tražeći da se obnova nastavi jer su smatrali da imaju pravo na to, što su potvrdili i sudovi – općinski, županijski, a naposljetku i Vrhovni.

– Platili smo građevinsku dozvolu, komunalije, sve što je trebalo, i potrošili nekih pet-šest tisuća kuna i u jedanaestom mjesecu sve poslali APN-u. Još čekamo da nam barem jave kada će početi radovi – objašnjava Lucija Lukač.

Čeka i Cvijetin Simić zvani Mile čiji je brat Zoran, koji već godinama živi u Njemačkoj, također pravomoćnom sudskom odlukom dobio spor da mu država mora iznova napraviti kuću, da u gunjanskoj Ulici Ante Starčevića na broju 161 bude i kuća, a ne samo kućni broj:

– Brat je najprije dobio da će mu napraviti kuću, iskopan je temelj, a onda je stalo. Obustavlja se radnja, ne može dalje. Žalio se pa dobio obnovu. I opet su je poništili. Sad je sud rekao da obnova mora biti. Dobio je presudu, sve papire ima. Samo kuće nema. Kažem ti ja da je kočnica APN. Zvao sam ih neki dan, kažu da će počet radit’ u ponedjeljak i da je u Zagrebu bio potres. Pa ja sam im papire poslao prije pola godine, potresa onda bilo nije – ljuti se Mile kojeg u ovome kraju svi znaju i svakodnevno ga viđaju za upravljačem 25 godina starog crvenog kombija kojim razvozi bolesne i starije sumještane kod liječnika, na operaciju, po papire...

U malome prstu ima on popis tamošnjeg stanovništva, zna točno tko je u obnovi profitirao, a tko ostao kratkih rukava pa nam govori o baki koja je ostala bez obnove jer se bila sklonila kod kćeri kad joj je kuća poplavljena i netko je “mudro” zaključio da je i nema. Zaposlen je Simić na pola radnog vremena u općini, a pola se njegova radnog vremena financira kroz projekt pa stoga na kombiju koji vozi stoji natpis Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike.

– Kombi su nam dali vatrogasci. Zovem ga barakuda. Mi smo ti šezdeset kilometara od institucija. Vukojebina. Nema ovdi više ni staraca, a kamoli mladih. I Bog je rek’o laku noć. Kažu da nas po popisu ima više od 3000, a nas nema ni 1500 koji ovdje kupujemo kruh i školujemo djecu. Dvije firmice, jedna pekara, nekoliko kafića... I to ti je to. S ovom se obnovom puno toga lošeg napravilo. Nije se gledalo koliku si kuću im’o, već su nove kvadrate zidali po članovima kućanstva. Ispalo je tako da je bolje proš’o onaj k’o nije im’o ništa. Ima ljudi kojima su namjesto straćara napravili kuće od milijun kuna, a oni sad i ne znaju živit’ u njima i sve su uništili – prozivajući za aljkavost u obnovi bivšu ministricu Anku Mrak Taritaš (čiji GLAS u Gunji, kako kaže, nema ni jednog člana), govori Mile.

Prisjeća se on i kakav je kaos u obnovi vladao pa kaže da je bilo slučajeva da je ljudima kuća obnovljena, a nisu dobili namještaj, dok je namještaj dan onima koji nisu imali kamo s njim jer njihov dom još nije bio došao na red za sanaciju. Ne može, a nije to jasno ni općinskom načelniku Gutiću, shvatiti kako to da je država morala “tako kvalitetno graditi kuće, istodobno kvalitetno uništavajući ovdašnje gospodarstvo”, što je u konačnici dovelo do iseljavanja, pogotovo nakon što su s radom prestale dvije tvornice namještaja – Malagić i Kurtović. Gutić kaže da je sve što se događalo, i sada se događa u Gunji, posljedica repova Vlade Zorana Milanovića. Smatra da u startu s obnovom nije bilo započeto onako kako treba, odnosno da je sve bilo “nakaradno postavljeno”. Apsurdnim drži odluku da se visina odštete – onima koji su odlučili sami obnavljati – mjerila po visini vode u kući, a ne po oštećenju stambene površine. Navodi i svoj primjer, kakvih je bilo još pet. Naime, njegova je kuća bila osigurana pa je odlučio za obnovu uzeti novac od osiguranja, a ne od države. No budući da nije uzeo državni novac, nije imao pravo ni na namještaj, boju za zidove, legalizaciju..., odnosno sve ono na što su imali pravo oni kojima je kuće obnavljala država.

Po razvijenosti na začelju

– Gunja je nekoć bila razvijena, s tvornicama koje su zapošljavale ljude. Imali smo ciglanu, stolariju, drvno-prerađivačku industriju... Onda smo u ratu tijekom privatizacije sve izgubili. I taman kad se nešto posložilo, došla je poplava nakon koje su poduzetnici dobili samo vatrogasne mjere. Posljedica toga je što je po indeksu razvijenosti Gunja na 542. mjestu. Iz nas je još samo 12 jedinica lokalne samouprave. A mi smo najgori ne samo u županiji nego u cijeloj Slavoniji i Baranji – kaže načelnik ne krijući nezadovoljstvo što je Gunja “ispala” iz vladina Projekta Slavonija, Baranja i Srijem, odnosno nisu dobili ni kune.

– Ostala su samo obećanja da će biti riješeno, a nije nas bilo ni na dnevnom redu. Obećanje ludom radovanje. Previše je novca iz tog projekta raspoređeno u samo dva grada, Vukovar i Vinkovce, eventualno Osijek. Male su općine ostale po strani. A mi bismo s 10 milijuna riješili komunalnu infrastrukturu za našu poslovnu zonu, što bi oživilo kraj. Više ne možemo čekati i krećemo sami u financiranje. Zainteresiranih ulagača ima, dolazili su i s Tajvana, iz Italije... – kaže Anto Gutić objašnjavajući da bi se u poslovnoj zoni po iskazanim interesima nalazili energana, betonska galanterija, prerada drveta, solarni paneli...

Općina je, dodaje, pokrenula razne pakete pomoći, ne bi li zadržala ljude u Gunji. Stimulirat će proizvodne djelatnosti, zapošljavanje, s 15.000 kuna poticati kupnju nekretnine, za novorođenče isplaćivati 2000 kuna... Nada se da će to sve rezultirati da se Gunja izdigne sa začelja ljestvice indeksa razvijenosti i da će se zaustaviti iseljavanje. Nadaju se i oni koji se sude s državom da će se raspetljati pravosudna zavrzlama u kojoj su se zatekli i da će naposljetku i oni biti obeštećeni za imovinu stradalu u poplavi u županjskoj Posavini 17. svibnja 2014. godine. Govore nam Gunjanci da je obnovljeno oko 95 posto kuća i da je isti slučaj i s legalizacijom – država je pri samom kraju posustala. Na njihovu štetu.