Sezonci se vraćaju u Njemačku: 'Naši radnici mogu mjesečno zaraditi do 2.500 eura'

U Njemačkoj uskoro počinje sezona šparoga. Većina sezonskih radnika na poljima dolazi s istoka Europe. Oni u doba pandemiji žive i rade po strogim higijenskim propisima. Na imanju obitelji Hensgens u Selfkantu, mjestu u blizini njemačko-nizozemske granici, još uvijek vlada zatišje. Vjetar se „igra“ s crnom folijom koja je razvučena i pričvršćena preko zemlje u kojoj rastu šparoge. A odmah pored šparoga su polja s jagodama, također su i one prekrivene zbog zaštite od mraza. Folija se presijava i kada se gleda iz daljine, djeluje pomalo kao da su polja u stvari nepregledno vodeno prostranstvo.

Nekoliko je radnika ispred imanja, proljetni radovi su u tijeku. „Ovdje trenutno imamo samo 15 ljudi", kaže Chris Hensgens, „ali u špici sezone ovdje bude i po 150 radnika“. Chris se brine oko farme zajedno sa svojim bratom Arneom i njihovim ocem. Ovisno o vremenskim uvjetima, berba šparoga počinje koncem ožujka ili početkom travnja. A onda kreće sezona jagoda, pa borovnice, luka, krumpira, šećerne repe, pšenice i kukuruza, piše DW.

Za poljoprivrednike je ovo već druga sezona u pandemiji. Iako su se ovaj put dobro pripremili, ipak su, kaže Chris, „malo nervozni“ zbog predstojeće sezone. „Ove godine možda malo više znamo što možemo očekivati“, oprezan je ovaj 32-godišnji farmer. „Prošle godine u ožujku nismo znali ništa. Selfkant je u okrugu Heinsberg, a to je bilo prvo žarište korone u Njemačkoj. Nakon što je izbila epidemija, troje od deset sezonskih radnika koji su u to vrijeme već bili na farmi odmah su sjeli u automobil i vratili se kući, u Rumunjsku.“

Nakon toga je uveden lockdown, pa sezonski radnici više nisu mogli ni doći u Nemačku. Kasnije se i to promijenilo, farmerima je bilo dozvoljeno dovesti radnike, i to o svom trošku. Obitelj Hensgens su karte za radnike koštale 10.000 eura. „Neke su i propale, jer radnici iz Rumunjske nisu znali gdje je aerodrom, a ni kako da do njega dođu. Obično ih mini-busevi pokupe kod njihovih kuća i dovezu ovamo“, kaže Chris Hensgens.

Studenti na ekskurziji

Farma šparoga u vlasništvu obitelji Hensgens je druga po veličini u ovoj regiji na krajnjem zapadu Njemačke. Bez sezonskih radnika, tih 250 hektara ne bi mogli ni obrađivati. Većina sezonskih radnika je iz Rumunjske, a od srpnja do rujna tu su i ukrajinski studenti. Ona su stari između 18 i 25 godina i angažirani su u Ukrajini uz obećanje da će se, nakon radnog vremena, moći malo i provesti u Njemačkoj.

„Prije pandemije, studenti su vikendom odlazili u Aachen, Köln ili Amsterdam“, kaže Chris Hensgens. „Ne možemo ih zaključavati, ali oni bi sad trebali ostati ovdje i, ako je moguće, držati se podalje jedni od drugih."

Ali u praksi je to najčešće nemoguće: „To ponekad izgleda kao da su na ekskurziji. Popiju piće nakon posla, a nakon dva piva teško je pridržavati se pravila uvedenih zbog korone".

Pun pansion

Pridržavanje strogih higijenskih pravila je logistički izazov za sve na farmi. U svakoj kući u kojoj stanuju sezonski radnici nalaze se četverokrevetne sobe, zajednička kuhinja, dnevni boravak i sanitarni čvorovi. Ali u njih se sada može smjestiti samo jedan dio radnika, najviše dvoje po sobi. Za ostale su iznajmljeni kontejneri s dodatnim sanitarnim prostorijama. To košta 30.000 eura. Još 9.000 eura mora se platiti osoblju za čišćenje koje redovito dezinficira toalete, hodnike i kuhinje.

S obzirom na to da radnici više ne bi smjeli sami odlaziti u kupovinu, a i zbog pravila da maksimalno sedam osoba može istovremeno biti u kuhinji, odnosno blagovaonici, Hensgenovi su „centralizirali“ ručak. „Kuhar, koji inače radi u našem restoranu, sada kuha za cijeli tim“, kaže Arne Hensgens. A radnici onda uzmu ručak i jedu u svojoj sobi.

Dolazak samo uz negativni test

I ove godine radnici bi trebali biti podijeljeni u skupine, odnosno grupe koje rade i žive zajedno, i međusobno se ne miješaju. Pojedine skupine odlaze i vraćaju se s polja po određenom rasporedu, a na putevima kojima se kreću, odnosno u hodnicima postavljene su prepreke kako ne bi došli u kontakt. „Pomaže ako se što manje ljudi susreće po tim stazama“, kaže 25-godišnji Arne, inače inženjer poljoprivrede. Također, radnici prilikom ulaska u Njemačku moraju predočiti negativan test na koronu, a nekoliko dana kasnije ponovno se testiraju na farmi.

Braća Hensgens svjesni su da će ove godine morati redovito (i često) testirati radnike, vjerojatno o vlastitom trošku. Kada se prošle godine na plantažama jagoda u Bavarskoj pojavila korona, i u Selfkantu su testirali sve radnike. To ih je koštalo 7.000 eura. „Jedan od naših radnika bio je pozitivan", kaže Chris Hensgens. Srećom, on je živio sam u jednom kontejneru i tamo je ostao u karanteni 14 dana: „To smo platili mi, a troškove je trebala nadoknaditi država. Ali, taj novac do danas nismo dobili."

Osiguranje za sezonske radnike

Što bi se dogodilo ako bi se neki sezonski radnik ozbiljno razbolio? „Onda bi bio prebačen u bolnicu, jer smo za sve naše ljude sklopili privatno zdravstveno osiguranje“, kaže Arne Hensgens. Ali to je izuzetak, poljoprivredni sezonski radnici, koji u Njemačkoj ne rade više od 70 dana godišnje, izuzeti su od sklapanja obaveznog osiguranja. U tom razdoblju ni radnik ni poslodavac ne moraju plaćati inače obavezne doprinose za zdravstveno, mirovinsko i osiguranje u slučaju nezaposlenosti.

U 2020. godini to je razdoblje produženo na čak 115 dana, tako da su se sezonci rjeđe morali „smjenjivati”. Farmeri bi voljeli da to tako bude i ove godine, ali Ministarstvo rada u Berlinu to blokira. „Pri svakom produženju rokova, čak i privremenom, moraju se plaćati socijalna osiguranja“, potvrdilo je Ministarstvo na upit DW-a.

Uvjeti rada

Odluku Ministarstva podržava i Sindikat radnika zaposlenih u sektoru građevinarstva, poljoprivrede i zaštite okoliša. Oni zahtijevaju da sezonski radnici u poljoprivredi budu zaposleni od prvog dana, i da moraju uplaćivati doprinose za socijalno osiguranje. Veliki broj od oko 350.000 sezonskih radnika u poljoprivredi širom Njemačke angažiran je pod lošim uvjetima. Sindikat naglašava da su posebno istočnoeuropski radnici suočeni s „nepodnošljivim uvjetima“, da često moraju raditi i po 13 sati dnevno te da primaju „loše plaće”.

Na farmi šparoga obitelji Hensgens radni dan traje između osam i devet sati, a plaćeni su po (zakonom propisanom) minimalcu od 9,50 eura na sat, plus bonus koji ovisi od količine šparoga odnosno jagoda koje uberu. Radnik od toga plaća 200 eura za povratnu kartu kući, a za smještaj još devet eura dnevno. „Ovisno od učinka, naši ljudi mogu mjesečno zaraditi i do 2.500 eura“, kaže Arne Hensgens. „Obično se kaže da svatko može brati jagode. Ali to nije istina. Kod nas dolaze ljudi koji to stvarno znaju raditi i mi puno toga poduzimamo kako bi ih doveli ovamo, a i kako bismo ih ovdje zadržali."