'Shale gas' revolucija u SAD-u spašava Europu 
od Rusije

Prije pet godina političko-energetski spor Moskve i Kijeva doveo je do prekida isporuke ruskog plina Ukrajini i, posljedično, do poremećaja u opskrbi plinom u čak 12 zemalja Europske unije. Nova kriza u odnosima između Rusije i Ukrajine, koja je dovela do ruske aneksije Krima, ipak nije stvorila opasnost da veći broj zemalja EU osjeti poremećaje u opskrbi plinom. Zašto? Što se promijenilo u posljednjih pet godina? Carlos Pascual, najviše rangirani američki diplomat zadužen za međunarodna energetska pitanja, ovih je dana u Bruxellesu objasnio zbog čega u plinskom biznisu ništa nije kao 2009. godine. Njegovo objašnjenje pokazuje da Europa ipak sustavno radi na smanjenju ovisnosti o ruskom plinu i da takav sustavan rad, ma koliko se ponekad činio sporim, daje rezultate. Dogodile su se “neke radikalne promjene” u energetskoj politici Europe, kaže Carlos Pascual.

– Stvorene su mjere protiv monopola tako da više ne možete istodobno biti vlasnici plina, vlasnici plinovoda i vlasnici distribucijskih sustava. Uvedeni su jednostavni mehanizmi poput uklanjanja ugovorne odredbe o destinaciji, tako da sada, kad Njemačka kupi plin od Rusije i kad taj plin stigne u Njemačku, taj je ruski plin vlasništvo Njemačke. I ako ga Njemačka želi prodati, može. Ako ga želi isporučiti Ukrajini, može – kaže Carlos Pascual, koji je o ovoj temi govorio prošle subote na konferenciji Brussels Forum. Jedna od mjera kojima je EU reagirao na krizu 2009. bilo je i uvođenje zakonske obveze ugradnje interkonektora kako bi plinovodi između država članica EU imali mogućnost protoka u oba smjera.

– To je program gradnje infrastrukture koji vam sada omogućuje da šaljete plin sa zapada na istok, sjevera na jug, juga na sjever, tako da je sada moguće da zemlja poput Slovačke kupi plin od Norveške, isporuči ga u Njemačku, a ruski plin koji je stigao plinovodom Sjeverni tok u Njemačku može biti zamijenjen, poslan natrag u Slovačku i, uz još malo promjena u energetskoj politici, tako isporučen plin može završiti u Ukrajini – kaže Carlos Pascual.

Plinovod Sjeverni tok, koji podmorski povezuje Rusiju i Njemačku, postao je operativan 2012., a plinovod Južni tok, koji bi trebao povezivati Rusiju, Bugarsku, Srbiju, Mađarsku, Sloveniju, Austriju i Italiju (s odvojkom iz Srbije u Hrvatsku), trebao bi proraditi 2016. godine. No nije još sasvim sigurno je li taj projekt usklađen s europskim zakonom koji propisuje da nitko (u ovom slučaju Gazprom) ne može biti istovremeno i vlasnik plinovoda i vlasnik plina koji njime teče.

I Sjeverni tok i Južni tok zapravo povećavaju ovisnost Europe o ruskom plinu iako oba rješavaju problem koji je uočen u ukrajinsko-ruskoj krizi 2009., a to je da zaobilaze Ukrajinu ili Bjelorusiju kao tranzitne zemlje.No postoji još jedna bitna razlika između današnjeg stanja i 2009., a ta razlika ne ide u korist ruskom plinu. Za tu razliku zaslužna je Amerika pa Carlos Pascual objašnjava kakve su posljedice te, kako kaže, “fenomenalne” razlike:

– Zahvaljujući novoj tehnologiji proizvodnje plina iz škriljevca (metodom hidrauličnog drobljenja, nap. a.), SAD je povećao proizvodnju plina za 35 posto u posljednjih pet godina. Posljedica je toga da SAD ne uvozi ukapljeni plin (LNG). Mi smo očekivali da ćemo u ovo doba uvoziti 80 milijardi kubičnih metara plina godišnje, a sada zapravo uvozimo pet milijardi, iz Kanade. Posljedica je svega toga preraspodjela: plin iz Katara, Trinidada i Tobaga ili Nigerije umjesto u SAD-u završava, među ostalim, u Europi – kaže Carlos Pascual.

Zbog svega toga – fascinantnog američkog uspjeha u proizvodnji plina te europskih mjera protiv monopola – svaka od 20-ak vodeći plinskih kompanija u zapadnoj Europi uspjela je ponovno ispregovarati svoje ugovore s ruskim Gazpromom kako bi smanjila cijenu i olakšala druge financijske uvjete. Norveški Statoil, kaže Carlos Pascual, prodao je 2012. veću količinu plina na europskom tržištu nego ruski Gazprom.

– To je snaga tržišta koja je stvorena većom konkurentnošću. Američki plin uopće se ne izvozi, no uzrok je što na svjetskom tržištu postoji veća količina plina – kaže Pascual. Stvaranje Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP), o kojem se upravo vode pregovori između EU i SAD-a, omogućilo bi lakši izvoz američkog plina u Europu. No već je sada Washington odobrio šest izvoznih dozvola koje će do 2017. ili do 2019. dovesti SAD u situaciju da izvozi 89 milijardi kubičnih metara plina. Za usporedbu, ruski Gazprom u 2013. izvezao je 161,5 milijardi kubičnih metara plina u Europu.

– Energija je očigledno u središtu naše pozornosti – rekao je američki predsjednik Barack Obama na konferenciji za novinare nakon summita EU – SAD u srijedu u Bruxellesu.

– Europa treba sagledati kako može unijeti raznolikost među svoje izvore energije. SAD je blagoslovljen dodatnim izvorima energije koji su razvijeni zahvaljujući novim tehnologijama i već smo izdali dozvole i odobrili izvoz količine plina koju Europa potroši svaki dan. No to ide na otvoreno tržište, nije izravno ciljano. Dozvole idu privatnim kompanijama koje same odlučuju na svjetskom tržištu o tome gdje će prodati tu energiju – dodao je Obama. Amerika, drugim riječima, nema namjeru izravno i ciljano slati plin Europi kao oblik pomoći u smanjenju europske ovisnosti o ruskom plinu, no kao što je revolucija s drobljenjem škriljevca u Americi ojačala globalno tržište, od čega su koristi imali i Europljani, tako se i od izvoza američkog plina na globalno tržište očekuje da još više pomogne Europi.

– Potpuno smo posvećeni ubrzanju procesa diverzifikacije europske opskrbe energijom jer mislimo da je to dobro za Europu i dobro je za SAD. To nije nešto što će se dogoditi preko noći, ali ova nam je kriza pokazala da moramo brzo djelovati – kaže Obama. No u nekoliko rečenica na konferenciji za novinare u Bruxellesu Obama je dao do znanja Europljanima da se ne mogu potpuno osloniti na jeftiniji američki plin, stvoren praktički preko noći zahvaljujući novootkrivenoj tehnologiji, već moraju i sami biti otvoreni za nove tehnologije. Zbog straha od mogućih štetnih posljedica za okoliš i zbog kompliciranih propisa, proizvodnja plina iz škriljevca metodom hidrauličkog drobljenja zabranjena je u mnogim zemljama EU, uključujući i Francusku i Njemačku.

– Bilo bi korisno da Europa razmotri vlastite energetske kapacitete. Ne postoje savršeni, besplatni, idealni i jeftiniji izvori energije. Svaki mogući izvor energije nosi sa sobom neke neugodne aspekte. U Americi smo odabrali neke putove energetskog razvoja noseći će s izazovima i teškoćama koje ti putovi nose. I Europa će morati također proći kroz takve odabire – rekao je predsjednik Obama.