Američki predsjednik Barack Obama u svom je obraćanju naciji u povodu uvođenja programa za smanjenje globalnog zatopljenja, koje planira postići smanjenjem onečišćenja iz tvornica na tlu svoje države, naveo i jedan vrlo zanimljiv podatak. – National Geographic je zbog ubrzanog topljenja ledenih površina napravio najveće promjene na svojim zemljovidima još od raspada Sovjetskog Saveza, rekao je Obama u tom govoru početkom kolovoza.
U interesnoj igri pet nacija
Bilo je to sasvim točno, jer deseto je izdanje National Geographicova svjetskog atlasa izdanog potkraj prošle godine donijelo zemljovid Arktika dramatično drukčiji od onoga u atlasu objavljenom prije 15 godina. Topljenje arktičkog leda uočeno je još sedamdesetih, a računa se da se topi tempom od 12 posto svakog desetljeća. U tom globalno poznatom časopisu, starom više od stotinu godina, pišu kako vijesti o tome slušamo svaki dan, ali da nas to ni približno ne može šokirati kao kad uzmemo dva zemljovida i usporedimo ih. I nije to jedino što će Obama učiniti u povodug lobalnog zatopljenja i njegovih posljedica. Već ovaj mjesec postat će prvi američki predsjednik koji će osobno posjetiti Arktik, odmah nakon što završi dvotjedni odmor u Martha's Vineyardu, tradicionalnom odmorištu svih američkih predsjednika.
– Idem tamo jer su Aljaščani na prvoj crti obrane prema najvećem izazovu ovog stoljeća – klimatskim promjenama – rekao je u prigodnoj izjavi Obama. No, ne čini se da je američki predsjednik posve vjerodostojan, niti je sasvim jasno o kojem dijelu Arktika on točno govori. Bitka oko toga tko zapravo posjeduje najsjeverniju Zemljinu točku dugogodišnja je, a intenzivirala se otkako je početkom kolovoza Rusija ponovno predala UN-u teritorijalni zahtjev prema dijelovima Arktika. Rusi traže još 1,2 milijuna četvornih kilometara morskog dna u blizini Sjevernog pola. Na jedan dio istog teritorija zahtjeve polaže i Danska, očekuje se da će i Kanada predati sličan zahtjev.
To im omogućuje Konvencija Ujedinjenih naroda o Zakonu mora ili UNCLOS, koja je na snagu stupila 1994., a koja teritorijalne zahtjeve povezuje s podmorskom geologijom. Taj zakon daje svakoj obalnoj naciji kontrolu nad ekskluzivnom ekonomskom zonom, EEZ (ZERP), koja se proširuje na 370 kilometara od njezine obale. Ali, ako nacija može dokazati da se njezin kontinentalni rub proteže i nakon zaštićene EEZ zone, onda može proširiti svoja traženja za još 278 kilometara. Tako su, primjerice, Australija i Novi Zeland svoj teritorij, kada mu se pribroji podmorje, proširili za oko 50 posto. Sada to isto na Arktiku čini pet nacija, uz Rusiju, Dansku i Kanadu još i SAD te Norveška. O svemu će, očito, odlučiti UN. Sve to, pak, Rusija čini osam godina nakon što je doslovno postavila svoju zastavu na dno Arktičkog mora spuštajući je iz podmornice.
Svakome tko iole pozornije prati zbivanja jasno je da to nije učinila jer je zabrinuta zbog globalnog zagrijavanja. Procjenjuje se da teritorij na koji Rusija polaže pravo sadrži oko pet milijardi tona zaliha nafte i prirodnog plina. Kako se led topi, pristup većem dijelu kopna ispod kojeg leži oko 13 posto do sada neotkrivenih svjetskih zaliha nafte te trećine plina, zajedno između 22 i 30 posto, ovisno o procjenama, sve je veći. Ali, većina tih bogatstava, čak 84 posto od procijenjenih 90 milijardi barela nafte te 47,3 milijardi kubičnih metara plina, nalazi se ispod mora. Kada tome pribrojimo i zlato, platinu, dijamante, ugljen pa onda željeznu, bakrenu, kobaltnu i kositrenu rudu, jasno je odakle takav interes. Normalno, i Rusi „spinaju" pa tako tvrde kako se zbog povećanja aktivnosti na Arktiku smanjuje sigurnost sve većeg broja plovila i ostalih transportnih sredstava, koje onda treba i osiguravati. Vrlo logično, jer topljenje leda ima još jedan učinak. Arktički Sjeverozapadni prolaz topljenjem leda postaje sve prohodniji pa raste i mogućnost da Arktik postane prvorazredna trgovačka ruta. I prema tome je očito da Rusi Arktik vide kao dugoročnu sferu svojih interesa, od kojih neće tako lako odustati.
U tom smislu je još važnija direktiva premijera Dmitrija Medvedjeva po kojoj on odobrava organizaciju Sjevernomorske rute kojoj će povećati kapacitet sa sadašnjih četiri na 80 milijuna tona tijekom sljedećih 15 godina. Još je prošle godine Vladimir Putin najavio osnivanje posebne flote bojnih brodova i podmornica najnovije generacije koje će stalno biti stacionirane na Arktiku. Rusi nisu gubili vrijeme pa su s eksploatacijom nafte na području koje im pripada počeli već 2013., a takve aktivnosti namjeravaju i proširiti ako UN potvrdi njihova traženja, pogotovo u Lomonosovljevu tjesnacu.
Putin se, naravno, ne šali pa je tako organizirao "vojne igre" u kojima je sudjelovalo oko 38.000 vojnika, 50 brodova i 110 aviona. U kratkoročnom razdoblju Rusi namjeravaju sagraditi 13 novih vojnih aerodroma i deset radarskih stanica. Za njih je Arktik očito zona od posebnog interesa. Opća je procjena vojnih stručnjaka koja se iznosi u zapadnim medijima da su Rusi znatno pripremljeniji za obranu u još dubokom arktičkom ledu. Raspolažu s više od 40 ledolomaca, daleko najviše na svijetu, uključujući i jedine na nuklearni pogon. K tome, najavljeno je i da će u Arktičko more pustiti prvi svjetski plutajući nuklearni reaktor "Akademik Lomonosov", snage 70 megavata, čija je konstrukcija počela 2007. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su Rusi praktično cijeli hladni rat proveli ispod arktičkog leda te ga dobro poznaju, dok Amerikanci, zapravo, i nemaju luku dubokoga gaza na tom prostoru.
Shell osigurava obalna straža
No, bitku za Arktik Zapad ti neće voditi kroz službene jedinice mornarice ili zračnih snaga. Glavni ruski takmac na Arktiku jedna je korporacija. Shell je proces dobivanja prava na traženje i eksploataciju nafte u arktičkom krugu započeo još 2005., da bi na aukciji 2008. godine potrošio 2,1 milijardu dolara na prava za više od dva milijuna jutara arktičkog podmorja. Upravo je u ponedjeljak Obamina adminstracija izdala i formalnu dozvolu naftnoj megakorporaciji da započne s bušenjem u području Arktika koje pripada Sjedinjenim Državama. Iz navedenih brojki jasno je zašto se Shell odlučio na ove investicije, ali vrijedi spomenuti i rezerve za koje američka vlada misli da ih ima uz obale Aljaske. U području od 800 milja kod Anchoragea navodno leži 15 milijuna barela nafte, dok prema istoku ispod Beaufortova mora leži još 11 milijuna barela. Sve u svemu, tu je 13 posto od neotkrivenih svjetskih naftnih rezervi, 30 posto prirodnog plina, zajedno s još 22 posto tekućeg plina što je energetski ekvivalent 400 milijardi barela nafte – deset puta više nego što je nafte i plina izvađeno iz Sjevernog mora. Dovoljno da Ameriku opskrbljuje cijelo desetljeće.
Moguće je da su ta naftna polja toliko velika da višestruko nadmašuju najveća polja u američkom dijelu Meksičkog zaljeva. Do sada je Shell na arktičke operacije potrošio oko sedam milijardi dolara, dakle oko milijardu godišnje. Prva bušotina u moru Chukchi, koja bi s radom trebala početi do kraja ljeta, mogla bi postati najskupljom svih vremena. A još nije izvadila ni decilitar sirove nafte. Ovaj mjesec su u more iznad sjeverne Aljaske poslali flotu od 25 brodova za istraživanje koje će umjesto ratne mornarice, koja nema kapaciteta, osiguravati Obalna straža. To je izazvalo određenu zabrinutost u njezinu zapovjedništvu jer su u operaciju čuvanja Shellovih brodova uključena i plovila čiji je osnovni zadatak razbijanje lanaca šverca kokainom među kojima je i "Waesche", 127 metara dug brod koji bi inače plovio Meksičkim zaljevom i Karipskim morem. Jasno, ti su brodovi opremljeni naprednim sonarima pa će usput prikupljati i obavještajne podatke.
Nikad dosta energije
No, od samog odnosa snaga u arktičkom krugu zanimljivija je osoba koja vodi Shell u njegove opasne vode. Riječ je o Ann Pickard, gospođi koja je na čelu Shellovih arktičkih operacija. Ona ima odgovor zašto megakorporaciju toliko zanima opasno bušenje nafte čija je cijena u ovom trenutku nevelikih 50 dolara za barel. – Globalna će populacija narasti sa sadašnjih sedam na devet milijardi ljudi do 2050., a ukupna će se potreba za energijom gotovo udvostručiti. Ugljikovodici će biti traženi još dugo – iznosi Shellove procjene Ann Pickard dodajući kako su lako dostupnu naftu već pokupile lokalne vlade.
Shellova arktička avantura do sada je bila potresana nezgodama bez ikakvih rezultata, ali to neće spriječiti Shell da nastavi. Najhrabrija naftašica, kako zovu Ann Pickard, ima iskustva s opasnih mjesta, poput Nigerije gdje se suočavala s krađama izravno iz naftovoda, oružanim napadima, ali i optužbama da surađuje u brutalnim vladama koje je pomagala desecima milijuna dolara kako bi svojim snagama zaštitile naftovode. Uz tu suradnju Shell je u Nigeriji pod vodstvom Ann Pickard potrošio oko 500 milijuna dolara između 2007. i 2009. na zaštitu svojih postrojenja stvorivši praktično vlastite snage sigurnosti. Uz to je imao i vlastitu obavještajnu mrežu koja mu je prenosila sve, od pokreta pobunjenika do predsjednikova zdravlja. Možda će mu takvo što trebati i na Arktiku pa nije čudo da cijelu stvar vodi upravo Ann Pickard koja je od svih zainteresiranih strana u Nigeriji označavana kao ključna osoba, "iskusan politički operativac u naftnom biznisu".
Na Arktiku se već susrela s nečim što ju je u Nigeriji stajalo 100 milijuna dolara – havarijama, koje bi na Arktiku mogle značiti dugotrajno oštećenje ekosustava. Mjere očuvanja okoliša na Arktiku dodatno su pooštrene 2012., nakon dvije gotovo fatalne nesreće Shellovih plovila, pri čemu je skupa platforma za bušenje gotovo udarila u aljašku obalu. Jedna od posljednjih studija o Arktiku navodi kako su šanse da se dogodi teže izlijevanje nafte, ne manje od tisuću ispuštenih barela, u sljedećih 77 godina vrlo visokih 75 posto. Dodatni je problem u takvom scenariju što bi izlivena nafta ostala na mjestu i nakon 30 dana, da ne spominjemo kako je tek neznatan postotak prolivene nafte počišćen nakon najvećih havarija koje su se dogodile u novijoj povijesti. Ne treba zaboraviti ni da se ispod arktičkog leda nalaze ogromne zalihe metana, koji bi u slučaju naglog oslobađanja mogao izazvati snažno globalno zagrijavanje.
Iznimno osjetljiv ekosustav
Odmah je jasno da je vrijeme reagiranja u području koje je još okovano ledom (prvo ljeto bez leda predviđa se za 2040.), prema nekim istraživanjima, znatno veće nego kada se radi o toplijim predjelima poput Meksičkog zaljeva, a sustave koji se inače primjenjuju u takvim situacijama na Arktiku bi bilo gotovo nemoguće koristiti. Tako gledajući, podatak da je samo Deepwater Horizon od 15.000 off-shore američkih bušotina završio katastrofično nije pretjerano ohrabrujući. Kada se izlije nafta iz tankera govorimo o količinama od 250.000 barela. Procjenjuje se da bi, dođe li do katastrofe na nekoj od budućih arktičkih bušotina, svakodnevna količina izlivene nafte bila 25.000 barela. Za Arktik i njegov ekosustav nimalo ohrabrujuće.
>>Shell ne istražuje naftu u Jadranu jer će bušiti u BiH tik uz našu granicu
>>Royall Shell potvrdio interes za istraživanje nafte i plina u Jadranu