Vlade diljem Europe, pa i hrvatska Vlada, proteklih su dana učinile nešto što je malo tko zamišljao da će ikad biti u stanju učiniti: isplaćivati (dio) plaće radnicima privatnih poduzeća.
Definicija socijalne države preko noći je proširena, i još se širi, do nezabilježenih razmjera. Hoće li to biti dovoljno? Vjerojatno neće. Hoće li, posebno nas zanima, biti dovoljne mjere koje je hrvatska Vlada predstavila u prvom valu pokušaja spašavanja gospodarstva od pada s litice koronavirusa? Gotovo je sigurno da neće. Ali to ne umanjuje prvu činjenicu - da se događa jedan veliki pomak u razmišljanju država o tome kako pomoći radniku i privatniku, i da je to vjerojatno tek početak.
VIDEO: Premijer Andrej Plenković o gospodarskim mjerama
Panične, u startu negativne i nerealno maksimalističke reakcije na takve mjere mogu više odmoći nego pomoći u ovoj situaciji. Jedna od reakcija koje se čuju je negodovanje zbog činjenice da država nudi odgodu plaćanja poreza i doprinosa, a ne potpuni oprost plaćanja.
Premda, ako proučite mjere u drugim državama, od Slovenije do Danske, od Bugarske do Velike Britanije, nećete naći nijednu koja je išla do te mjere da je u ovoj fazi dala oprost plaćanja poreza. Sve su dale odgodu plaćanja. Zajedničko svim kritikama hrvatskih mjera je da u pravilu završavaju zaključkom da su u drugim zemljama izvanredne mjere puno bolje, drukčije. Ali rijetko gdje se navodi konkretan primjer o tome gdje su i kako točno bolje. Ne govorimo o mjerama koje neke države imaju uvedene još od prije, poput sustava “kurzarbeit” u Njemačkoj. Ne govorimo, naravno, ni o iznosu kojim država pomaže gospodarstvu, jer to ipak ovisi o bogatstvu države.
Govorimo o naravi izvanrednih mjera. Spominje se, primjerice, da u Nizozemskoj država pokriva 90 posto iznosa plaće, ali kad pogledate objašnjenje nizozemske vlade vidite da pokriva 90 posto onima kojima je promet pao za 100 posto, dakle na nulu, dok ostalima pokriva ili 22,5 ili 45 posto. I to je Nizozemska, s kreditnim rejtingom AAA i svim drugim pokazateljima s kojima se Hrvatska ne može uspoređivati. No, možemo se uspoređivati u sličnosti tih mjera po njihovoj naravi, a to je državna isplata dijela privatnih plaća u sljedeća tri mjeseca, produljeno za tri ako bude trebalo… (a trebat će, mnogima će trebati).
Slovenija, nama bliži primjer, kaže da radnicima koji ostanu zaposleni u ovim najtežim vremenima jamči 80 posto prosječne plaće, ali ima jedno “ali” koje vam dežurni kritičari hrvatskih i ovlašni promicatelji primjera izvanrednih mjera iz ostalih država neće spomenuti: unutar tog iznosa (80 posto plaće) od poslodavca se očekuje da pokrije 60 posto, a država će pokriti 40 posto. Poanta je da nijedna od ovih izvanrednih mjera nije idealna, premda (nije nikakvo čudo) jest bolja u bogatijim nego u siromašnijim zemljama.
Nijedna sama po sebi ne jamči da će spasiti sve najugroženije, ali svim je mjerama zajedničko da idu dalje nego što su sve te države ikad išle u stvaranju sigurnosne socijalne mreže za građane. I svima je zajedničko da su skrojene ne samo s isključivim ciljem da spase nokautirane igrače na tržištu, nego, možda još važnije, da pošalju poruku tržištu da su i države spremne učiniti sve što je potrebno.
Poruku tržištu da se, ako svi zapnu, ova kriza može preživjeti. Razumljivo je da će mnogi reći da poruka nije dovoljna. Ali ponekad je poruka – praćena djelima naravno, ne isprazna – ta koja smiruje paniku, a smirivanje panike je ključno za pronalaženje svjetla na kraju tunela. I o panici ovisi hoće li stopa zaraženih u gospodarstvu rasti eksponencijalno ili kontrolirano, umjerenije. I poduzetnici trebaju poći od činjenice da Vlada čini nešto što nije nikad. Je li to velik pomak? Jest. Je li to dovoljno? Nije.
Ali je bolje nego potpuno nečinjenje. I može biti još bolje ako se kontra zahtjevi i dodatni zahtjevi drže u okvirima realnog, a ne u okvirima tlapnji koje, zasad, ne postoje nigdje; ili postoje samo u neusporedivo bogatijim zemljama koje, nažalost, nismo u stanju pratiti ni u mirnijim, a kamoli u ovim najnemirnijim vremenima. To ne znači da treba staviti ključ u bravu. Ali znači da, isto kao što država mora izvući tešku (fiskalnu) artiljeriju kojom će pomoći građanima i gospodarstvu, i svaki pojedinac na tržištu mora učiniti sve, ali baš sve, da preživi ova teška vremena.
Kao što sam već komentirao na sličnom članku - situacija je delikatna, a mjere koje su donesene sigurno u cilju imaju pomoć gospodarstvenicima. Treba razmišljati dugoročno, a mislim da bi bilo pogrešno odmah dovesti gospodarstvo na koljena. Za slučaj da se situacija pogorša, mjere sekundarnog, tercijarnog itd vala su spremne.