Ljudi rade punom parom. U današnje vrijeme – to je vijest. Tvornica Meditex, jedina u Hrvatskoj koja proizvodi bolničku medicinsku konfekciju, sada je ključna u borbi s ovim nevidljivim neprijateljem. Alenka, Vlasta, Daliborka, Tanja, Darinka... stotinjak žena tu u Zaboku, između Tifona i Konzuma, radi u dvije smjene, šest dana tjedno. Najviše što mogu. U trenucima u kojima je gotovo sve stalo, to je mjesto u kojem nema odmora. Jer da njih nema na poslu, Hrvati se ne bi imali čime zaštititi od koronavirusa...
– Zeleni i plavi bolnički kombinezoni, posteljina za jednokratnu upotrebu, ogrtači, kape, kute, kaljače za cipele, trljačice za pranje pacijenata, brisači, navlake za uređaje, operacijski setovi – za operacije glave, abdomena, srca... proizvodimo ovdje više od tri tisuće različitih artikala – kažu zaposlenici Meditexa.
Nismo povisili cijene
Odijelo koje štiti od koronavirusa stoji 98 kuna. Od glave do pete, od kape do navlake za cipele, štiti naše liječnike. Stotinjak zaposlenika radi u Zaboku, a trenutačno čekaju pošiljku novog materijala za proizvodnju antivirusnih odijela.
– Skafander-kapa, maska, plastične naočale, ogrtač, visoke navlake za cipele i nekoliko pari nitril-rukavica. Sve u plavoj boji – govore radnici pa dodaju: – To je antivirusni komplet koji stoji 98 kuna. I njega smo šivali prvih mjesec dana ove krize dok smo imali tog materijala. Sada šivamo antibakterijski komplet, on stoji 50 kuna i također je dobra zaštita jer je namijenjen za operacijsku dvoranu, a svojstva su mu da je i alkoholnoodbojan i vodoodbojan. Virus je u promjeru deset puta manji od bakterije. Višeslojna tkanina mora imati foliju, odnosno monolitičku membranu, koja ipak propušta vlagu tijela, a ne propušta virus ili bakterije. Logično bi bilo staviti najlon na sebe, on ne propušta, ali i ne diše. Od bala materijala do CNC stroja, a zatim do radionice gdje krojačicama stižu izrezani dijelovi medicinskih tkanina koje potom šivaju i ultrazvučnim zavarivanjem spajaju u proizvode. Zatim se sve stavlja u pakete, pakira u kutije i ide na cestu. U kombije pa u bolnice.
– Županijska bolnica Zabok, KBC Zagreb, Infektivna, Vinogradska, Dubrava, Sveti Duh KBC Split, KBC Rijeka, Opća bolnica Pula, Varaždin... sve. Radimo sa svim našim bolnicama – govori Robert Črnjević (50), prvi čovjek Meditexa. Tvrtke koja radi dok većina ostalih stoji.
– Nisam sretan. Što znači to da ja jedan radim, a ostalih 99 ne? To ni za mene na kraju neće završiti dobro. No, trudimo se, nema stajanja – govori Črnjević.
U mjesec dana prodali su – dva milijuna maski. Zalihu koja je trebala trajati mjesecima. Sve je otišlo bolnicama i onima na prvoj liniji obrane. No, cijenu u Zagorju nisu dizali.
– Godinama prodajem maske, istim kupcima po istoj cijeni. I sad smo sve zalihe prodali. Otprilike je cijena maske 35 lipa u veleprodaji. Mogao sam povisiti cijenu na pet kuna po maski, ali to ne bi bilo u redu. Pa godinama radimo po istom dogovoru! Eto, zvao me rođak iz Kanade i rekao mi: “Bingo! Pogodio si, sad je trenutak, diži cijene.” Ali ja to nisam htio.
Ekonomski, rođak je, globalno, u pravu. Nisam iskoristio trenutak, ali imam izraženu socijalnu notu, humanu, više nego oni koji žele zaraditi preko noći ne gledajući druge faktore. Više od 20 godina podižem tvrtku, okrenut sam dugoročnosti i moja mi moralna uvjerenja nisu dopustila da se kratkoročno okoristim. Za neke sam budala, za druge korektan poslovni partner.
Maske se proizvode u Kini?
– Tako je, 90 posto maski je iz Kine, zbog niske cijene proizvodnje kojoj mi drugi nismo mogli konkurirati. Ali što se sad dogodilo
– Kinezi su vrtoglavo povisili cijene! Počeli su prije nekoliko dana ponovo izvoziti. I stigla mi je ponuda za maske, ali 12 puta viša nego dosad! Ne dva-tri puta viša cijena, nego 12 puta viša! Odgovorio sam kineskim dobavljačima: “Surađivali smo godinama, više od desetljeća, a i dalje mislimo surađivati, i kad ova situacija prođe. Možete li korigirati cijenu?” A odgovor koji smo dobili od Kineza bio je: “Cijena je sada takva. Kada prođe kriza, maske će opet pojeftiniti. Ako vam nije prihvatljivo, javit ćemo vam kada će maske opet biti po staroj cijeni.” Globalna tržišna ekonomija je takva, maske se sad traže svuda, cijene će biti i veće. Radimo prekovremeno, i subotom, morao sam povisiti i cijenu sata radnicima, zaposliti i neke nove, a zatim im dao i dodatke na plaću. Možda ću i ja, na kraju, trebati povisiti cijene, za 10 ili 20 posto, ali još to nisam napravio...
Stotinu poziva dnevno
Zašto se maske ne proizvode u Europi?
– Kina je s godinama dostigla i masovnost i kvalitetu. A nama proizvoditi maske nije bilo isplativo. To je proizvod koji smo trebali imati u asortimanu, ali na njemu se nije moglo zaraditi. Evo, recimo da prodajem 250.000 maski mjesečno. Veleprodajno po 35 lipa. To je 87.500 kuna prometa. Ali prometa, ne i zarade. Zarada je nekoliko tisuća kuna, a u postotku je to par lipa po maski. Morao bih kao tvrtka trgovati milijunima da isplatim proizvodnju. Da ih idemo proizvoditi, bile bi po 80 ili 90 lipa. Zato su dolazile do Kine. Pa isti je primjer i sa šibicama. Drava iz Osijeka radila je šibice. Imate stroj, drvo, ali se ne isplati. Ne rade ih više jer tri puta jeftinije stižu s Dalekog istoka.
Što bi bilo da vaša tvrtka ne radi u ovom kriznom trenutku?
– Bolnice bi bile bez adekvatne jednokratne odjeće. Protokol je da oni koji rade sa zaraženim bolesnicima moraju tu odjeću baciti nakon kontakta. I to se brzo troši. Kad je počela kriza, svaka je država ostavila zalihe sebi. Meditex je za Hrvatsku nastavio proizvoditi. Svi kojima šaljemo kažu da im je premalo, ali mi radimo i radimo... Jedva stižemo nekako, dajemo sve od sebe – govori prvi čovjek tvrtke. Mobitel mu posljednjih tjedana neprestano zvoni.
– Ponedjeljak je bio rekordan. Imao sam sto poslovnih poziva. I na sve sam se javio. Zovu sa svih strana, radimo sa svim bolnicama u Hrvatskoj, zavodima, policijom... Ako nekoga ne uspijem čuti, odmah ga zovem, želim pomoći svakome. Već u podne baterija mobitela mi se ispraznila. To mi se nikad nije dogodilo. Stvari se u Zaboku, na mjestu koje je postalo linija obrane ljudi od koronavirusa, kompliciraju i s materijalom, sve ga je manje.
– Roba koju smo naručili u siječnju, stigla je, uredno, u ožujku. No kada smo naručili novu pošiljku, rekli su nam da će je isporučiti – u kolovozu! Srećom, materijale za proizvodnju naručio sam iz još jednog izvora, da ne bude problema, da proizvodnja ide dalje. U Zaboku rade većinom žene. Imate šeficu ureda, šeficu prodaje, šeficu proizvodnje, gospođe koje šivaju... Čak je i u skladištu šefica – gospođa Brigita.
– Ima i muškaraca, ne brini te se. Eto, dečki rade u prodaji, ima ih i u krojačnici i u skladištu. Imamo barem deset muškaraca – kažu smijući se u Zaboku te dodaju: – Šefu je nedavno bio okrugli, 50. rođendan. A pravilo je da je tada gablec za prste polizati. Slavili smo kratko, možda desetak minuta, pojeli piletinu u špeku, pržene lignje, ćevapčiće... I natrag na posao. Nekad, na prijašnjim slavljima, to se znalo otegnuti, a sada smo se svi brzo vratili u pogon. Bit će rođendana...
U Europi postoje velike tvrtke koje proizvode jednokratnu medicinsku konfekciju. Najpoznatije su Paul Hartmann, Lohmann & Rauscher, Mölnlycke… U Sjevernoj Americi je to 3M. No, u Hrvatskoj, za naše bolnice, liječnike i bolesnike, Meditex je ključan. Jedini u zemlji, uz tvornicu Lola Ribar iz Karlovca koja je proizvođač sanitetskog materijala, proizvodi gaze, flastere...
Zašto nema više takvih tvrtki?
– Nema velikog profita. Mi smo prerađivačka industrija, meni i mojoj obitelji trebalo je 26 godina da dođemo do 110 zaposlenih. To je dugo vrijeme u biznisu. Istina, sad smo prilično velika tvrtka, ali trebale su za to godine – govori Črnjević.
Priča o jedinoj našoj takvoj tvornici počela je u – dnevnoj sobi. Nekoliko stotina metara dalje od današnje tvornice.
– Tata Dragutin bio je krojač, mama Nada ekonomistica, brat Dražen na studiju, a ja srednjoškolac iz Končara. I trebalo je novca. I jedan dan, dakle potkraj osamdesetih, posjetio nas je tatin školski prijatelj. I ispričao roditeljima kako se nešto sitno može zaraditi šivajući za zagrebačke butike. I krenuli smo, ja sam kao klinac gledao roditelje kako zimi šivaju kapute, a ljeti košulje, koje su se zatim prodavale u buticima u Vlaškoj, Preradovićevoj... Bio je to sitan novac, ali nama važan. I tada se u meni javio poduzetnički duh.
Golfom do Berlina
Tako da ste od košulja i kaputa došli do medicinske kape?
– Roditelji, koji su radili u Regeneraciji Zabok, već su otišli u mirovinu, a tvornica je tih dana napuštala proizvodnju medicinske opreme. Okrenuli su se u Regeneraciji tehničkom tekstilu za građevinsku industriju, autoindustriju, obućarsku industriju... U tom trenutku, početkom devedesetih, medicinsku opremu u Hrvatskoj toga tipa nitko nije radio. Kao student sam otvorio firmu. A ozbiljno smo počeli raditi 1994. Počeli smo šivati mama, tata, brat i ja. Sami. Pa nam je počela pomagati i šogorica Višnja. Prvo u našoj obiteljskoj kući, u jednoj sobi. Pa smo dozidali prvu radionicu, u njoj se krojilo i šivalo. Zatim smo zaposlili još jednog čovjeka, pa dvoje, troje... Danas je hala na 2000 kvadrata i imamo 110 zaposlenih. Ali, kažem, nema u tome novca preko noći. Trajalo je to više od 20 godina, a uskoro ćemo otvoriti još jednu halu od 2000 kvadrata. Trebala je biti gotova ovaj mjesec, ali sve je stalo...
VIDEO: Pogledajte što predviđaju naši znanstvenici: Koliko bi mogla trajati pandemija?
Danas je teško nabaviti materijale s obzirom na krizu, a kako je bilo početkom devedesetih?
– Nije bilo interneta. Samo telefon. Tražio sam... Sjećam se kako sam kao student FER–a išao u Medulićevu ulicu, u Veleposlanstvo Talijanske Republike. Tražio sam ih da mi daju popis, bazu podataka, proizvođača netkanog tekstila u Italiji. I zapisao sam brojeve telefona. Lijevi bočni s FIS bodovima Uzeo sam zatim kod kuće autokartu i napravio potez od Trsta do Milana gdje su bile tri tvornice medicinske tkanine i najavio se telefonski. Sjeo sam u tatin bijeli Golf II i otišao na put. Međutim, samo sam u jednoj tvornici našao odgovarajući materijal, ali kada su čuli da ga želim kupiti samo za dvije tisuće maraka, odnosno dva milijuna lira, shvatili su da sam – mali kupac. Podigao sam cijenu na deset tisuća maraka, ali za tvornicu je i to bilo premalo, ne bi im se isplatilo. Izgubili bi samo vrijeme. Jer, materijal se ne kupuje sa skladišta, sve se radi po narudžbi kupca. Gramatura, širina, boja, koliko metara... Tvornici se za tako mali novac jednostavno nije isplatilo raditi. Jer i oni dok sve slože gube vrijeme, materijal... I ponudili su mi tako visoku cijenu, četiri puta višu od tržišne, da sam morao dići ruke. Namjerno su me željeli odgovoriti.
I kako ste se snašli?
– Našao sam tvrtku Gizeh Spuntec u Berlinu. Sjeo opet u tatin Golf i na put. Krenuo sam predvečer kako bih drugo jutro u 10 sati bio na sastanku u Berlinu. I ondje sam dogovorio isporuku robe po normalnoj, tržišnoj cijeni. Prvu narudžbu. Sjećam se da su mi, nakon tolikog puta, ponudili kavu i coca-colu. Bio je to moj prvi susret s poslovnim svijetom. Kod Nijemaca tada nije bilo topline. Što je njih bilo briga što sam ja vozio cijelu noć... Kod nas bi vas ponudili s ručkom. No, obavio sam posao, to je bilo važno, i vratio se ponosno natrag u Zagorje. To su bili moji počeci. Imao sam 24 godine i iskustvo samo – popravljanja liftova u Končaru, što mi je bio prvi posao nakon škole – priča šef Meditexa pa pokazuje na Sljeme.
– Skijanje mi je strast. Nastupio sam pokraj siječnja na FIS Masters kupu i osvojio prve bodove! To mi je važno. Bila mi je to prva službena utrka u životu, s 50 godina. Da sam počeo ranije, možda bih se proslavio na skijama... Gledam Crveni spust svako jutro s prozora, živim i dalje u Zaboku, obitelj mi je najvažnija na svijetu, moja Ružica i djeca Lucija i Marko.
A nogomet?
– Donedavno sam igrao za veterane zabočke Mladosti. Bio sam desni bočni igrač. Golovi? – Zabijao sam, kako ne. U Trgovišću, Klanjcu, Zlatar Bistrici... Jedino nikad nisam zabio gol u Krapini. Ti su vječno prvi... Što će biti dalje? – Kriza će proći. Mora. A mi nastavljamo, radit ćemo, kao i prije. Jedini smo u zemlji. Moramo...•
Bravo, samo naprijed.