‘Silovao sam je i ubio jer mi njezin otac nije htio pokloniti bicikl’

Stravičan zločin u Palovcu, malom mjestu pokraj Čakovca, u kojem je ubijena Jasmina Dominić, čije je tijelo bilo u zamrzivaču punih 19 godina i za čiju je smrt osumnjičena njezina sestra Smiljana Srnec, nakon početnog šoka nameće pitanje zašto se to sve dogodilo. Kako se u mirnoj obitelji o kojoj poznanici i susjedi imaju samo riječi hvale može dogoditi nešto toliko monstruozno?

Svaki se slučaj, naravno, razlikuje, a kad je riječ o ovakvim obiteljskim tragedijama, dr. med. i subspecijalistica forenzične psihijatrije Sanja Hrastić kaže da je među osobama koje su bliske moguće da je neka od njih dulje vrijeme trpjela snažne frustracije, kumulirala negativne emocije, kontrolirala se, a onda je u jednom trenutku došlo do porasta potisnute agresivnosti koju više nije mogla svladati te je uslijedila agresivna reakcija (tzv. reakcija kapi koja je prelila čašu).

VIDEO Pogreb Jasmine Dominić

Video: Matija Habljak/PIXSELL

O monstruoznom zločinu govorit će se još godinama, a Palovec će zasigurno ostati obilježen na karti Međimurske županije. No na listi ubojica s ovih prostora ima i onih za koje biste pomislili da su dobronamjerni ljudi iz susjedstva kojima biste s punim povjerenjem otvorili svoja vrata, a počinitelji su ubojstava koja lede krv u žilama.

Nož, sjekira, pištolj, kod njih sredstvo egzekucije nije bitno; kad im se pomrači um, ono što naume, to i naprave; bilo to ubojstvo iz koristi, strasti, a kod nekih čak i dosade ili zabave. O krvavim detaljima koje većina njih mirno iznosi na suđenjima čitamo s nevjericom.

Mladić koji je sa 16 godina osvojio titulu juniorskog prvaka u hrvanju nije nam ostao u sjećanju po sportskim uspjesima, jer u kolektivno sjećanje urezala se slika na kojoj leži bez majice dok ga specijalac drži koljenom prikliještena na cesti. Riječ je o Srđanu Mlađanu, višestrukom ubojici koji je 1998. puškom koju je njegov otac donio iz rata izrešetao gimnazijalku Elizabetu Šubić bez ikakva povoda, baš kao i umirovljenika Petra Jančića.

Elizabeta se jednostavno našla na putu. „Da nije ona, naišao bi netko drugi“, bez ikakvih je emocija rekao Mlađan na sudu koji mu je odredio deset godina izdržavanja kazne u Požegi. Zbog dobrog vladanja u veljači 2002. bio je pušten na slobodan vikend koji je također završio krvavo. Najprije je opljačkao poslovnicu Sisačke banke, oteo obitelj Kosović, ubio policajca Miljenka Vrankovića Kinga te se nakon nekoliko sati pregovora predao. Sam za sebe kaže da mu je jedino rješenje „metak u čelo“.

VIDEO Palovec: Pretres kuće obitelji Dominić

Video: Ivica Beti

Posljednja smrtna kazna u Hrvatskoj zabilježena je 29. siječnja 1987., strijeljan je Dušan Kosić, osuđen za hladnokrvno ubojstvo obitelji Matijević, supružnika Čede i Slavice i njihove malodobne djece Dragane i Snježane 1983. Nakon što se Matijević pet dana nije pojavio na poslu vozača kamiona, policija je pokucala na vrata njegove obiteljske kuće u predgrađu Karlovca.

Kako nitko nije otvarao, a nisu se čuli ni glasovi, morali su provaliti. Dočekao ih je stravičan prizor – Čedomirovo tijelo bilo je na podu u kuhinji. Oko glave mu je bila lokva krvi, a i zidovi su bili poprskani njome. Snježana, osmomjesečna beba, bila je u krevetiću u spavaćoj sobi, a na drugom kraju sobe ležala je druga kći, dvogodišnja Dragana.

U obližnjoj šupi pronađeno je i tijelo Čedomirove supruge Slavice. Policija je odmah posumnjala na Matijevićeva kolegu Kosića koji je mnogima dugovao novac pa tako i njemu. Uhitili su ga, a on je odmah priznao svoj stravičan zločin te rekao da je Čedomiru otišao da bi posudio nešto novca. Dao mu je 2000 njemačkih maraka, a ostatak je spremio u ormar.

Dušan se vratio u njegovu kuću jer je znao da njegova kolege neće biti tamo. Pričekao je da Slavica ode u šupu i ukrao ostatak novca. Bojeći se da će otkriti tko ih je opljačkao, odlučio ih je ubiti. Krenuo je za Slavicom u šupu, uzeo željeznu šipku i udario je nekoliko puta po glavi. Malenu Draganu je zadavio, a bebu tukao pepeljarom po zatiljku. Uhvatila ga je panika te je počeo brisati krv i kvake zbog otisaka. Pronašao je sjekiru, sjeo u kuhinju i čekao Čedomira.

Na televiziji je gledao prijenos finala Košarkaškog kupa Jugoslavije – Cibona protiv Rabotničkog. Kad je Matijević konačno došao, Kosić ga je udarao sjekirom dok god je u njemu bilo života.

‘Mrtva usta ne govore’

Makedonija ima svog Raskoljnikova – Viktor Karamarkov iz Skoplja 2009. ubio je u 10 dana četiri žene koje su imale između 69 i 83 godine. Nadimak je dobio jer ih je ubio na isti način kao glavni lik romana “Zločin i kazna” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog kojim je bio inspiriran, a mnogi primjerci knjige kasnije su pronađeni u njegovu stanu. Karamarkov je dolazio na vrata žrtava tražeći novac za navodno bolesnu majku, a potom bi žrtvu ubio udarcem kratke sjekire u desnu stranu lubanje i uzeo nakit.

VIDEO Policija otkriva detalje o slučaju Jasmine Dominić

Video: Ivica Beti

– Ne znam koliko sam žena napao do sada, no kada vidim nakit, ja izgubim kontrolu – rekao je Karamarkov tijekom istrage. Nakon zadnjeg ubojstva, 25. listopada, otišao je u crkvu i ispovjedio se. Sud u Skoplju osudio ga je na doživotni zatvor.

Djetinjstvo Antuna Stankovića bilo je problematično zbog oca koji je tukao i njegovu majku i njega, a teška situacija u obitelji pridonijela je da već s 14 godina postane delinkvent i kriminalac. Dr. Hrastić ističe da je, kad je riječ o ovakvim slučajevima, tijekom psihološkog razvoja vrlo važan odnos dijete – roditelj – sredina pa psihičke traume u djetinjstvu, gubitak ili rastava roditelja, njihovi mentalni problemi, alkoholizam i nasilje također predstavljaju bitan faktor u razvoju ličnosti.

Kao u filmu „Beogradski davitelj“ harao je Zagrebom ‘80-ih. Žrtva je bila njegova teta koju je nakon udarca tupim dijelom sjekire u potiljak zadavio krpom i rukama. Rekao je da je osjetio zadovoljstvo kao i godinu dana prije kad je na Badnjak, predstavivši se kao inkasator za struju, ubio ljekarnicu Ludmilu Brolich.

Nju je također zadavio te je, iako je bio zbunjen, rekao da mu je čin oduzimanja života pružio ugodu. Obadvjema je odnio zlatninu, novac i druge vrijedne predmete iz stana. Ukradene su ga dragocjenosti, nakon što ih je preprodao u Varaždinu, i odvele u ruke policije. Antun je izjavio da mu ni najmanje nije žao žrtava.

Josip Miroslavić bio je poznat po silovanju starijih žena. No, jednog dana otišao je korak dalje i 1998. u kukuruzištu pokraj Velike Gorice zadavio je 74-godišnju Milku Podlesak. Iz mjesta na kojem je upravo oduzeo život izišao je trljajući ruke što je vidio susjed koji je odmah posumnjao da nešto nije u redu te je nakon kraćeg razgovora s Miroslavićem krenuo pogledati područje iz kojeg je ovaj došao. Zateklo ga je mrtvo Milkino tijelo. Odmah je prijavio policiji potencijalnog ubojicu koji je priveden, a ubojstvo je priznao. Osuđen je na 25 godina zatvora.

– Mrtva usta ne govore – ponavljao je Ilija Vujić zvan Bumbar u sebi kad je sumornog prvog dana prosinca 1993. u podne krenuo u novobeogradsku Pohorsku ulicu noseći pištolj s prigušivačem. Ilija i njegov prijatelj Darko Lončarić krenuli su opljačkati obitelj Židić, vjerujući da u stanu imaju pola milijuna njemačkih maraka. Darko je pozvonio na vrata koja je otvorila Vera Židić – svoju kobnu grešku uvidjela je shvativši da Ilija drži pištolj. Krenula je prema kuhinji da bi zaštitila 13-godišnjeg sina Davora, no Ilija ju je zaustavio hicem u leđa. Dječaku je ispalio metak u srce

. Shvativši da novca nema, Ilija puca Veri u vrat te s Darkom bježi. Policiji nije trebalo dugo da otkrije tko je ubio ženu i dječaka jer se Bumbar hvalio po kafićima. Peteročlano sudsko vijeće osudilo ga je na smrt. „Ilija Vujić je osoba bez morala i osjećanja kajanja, a njegov jedini cilj bila je korist. Boravak na ratištu nije utjecao na njegovu uračunljivost“, utvrdili su psihijatri i psiholozi. Unatoč velikom protivljenju, 2002. pomilovao ga je predsjednik Srbije Milan Milutinović i preinačio mu kaznu u 40 godina zatvora.

– Počinitelji kaznenih djela najčešće boluju od disocijalnog poremećaja ličnosti, imaju manjak odgovornosti, ne poštuju socijalne norme, zanemaruju osjećaje drugih, nemaju razvijenu empatiju, niske su tolerancije na frustracije, nemaju razvijen osjećaj krivnje, ne uče na iskustvu, često okrivljuju druge za svoje ponašanje ili imaju emocionalno nestabilan poremećaj ličnosti – govori Hrastić o zločinima.

Posljednja smrtna kazna u Srbiji obavljena je 14. veljače 1992. u Somboru, kada je strijeljan Johan Drozdek kojemu je 1988. izrečena presuda zbog silovanja i ubojstva šestogodišnje Ivane Salijević iz Karavukova. Bio je prijatelj njezine obitelji, a prema riječima Džemaila, oca ubijene, njihova svađa počela je kad je Johan tražio da mu Džemail pokloni svoj bicikl. Pošto je ovaj to odbio, Drozdek mu je zaprijetio da će ga zapamtiti. Susjedi su mu uskoro rekli da su vidjeli da Johan na biciklu vozi djevojčicu prema groblju.

Pozvali su policiju i krenuli u potragu koja nije dugo trajala. Na nogama beživotnog djevojčičina tijela bili su tragovi krvi, a najveća crvena mrlja prekrivala je čelo. Forenzičari su odmah vidjeli ciglu pokraj Ivane te su ustvrdili da je monstrum dijete koje se otimalo usmrtio te potom silovao. Drozdek je pobjegao u Sombor u kojem se rano ujutro sam javio policiji. Kao motiv istaknuo je da mu Džemail nije htio dati bicikl, a da ga je djevojčica nervirala plakanjem i moljenjem da je vrati kući.

‘Majke su upirale prstom’

– Životni cilj bio mi je da budem oficir ili policajac; bio sam odličan učenik, sportaš, išao sam u vojnu školu u Zagrebu, majke su upirale prstom u mene u autobusu i govorile sinovima: “Budi poput ovog momka sa šapkom”. Bio sam Titov pitomac, akademac, tko bi rekao da ću završiti kao ubojica s najvećom zatvorskom kaznom na Balkanu – 54 godine. Riječi su to Ediba Buljubašića, najpoznatijeg bh. serijskog ubojice. Kad je lani gostovao na OBN-u, rekao je da se ne smatra „klasičnim kriminalcem“. Zalizan, u elegantnom odijelu, rekao je da mu zatvorska uprava pomaže da izdrži kaznu. Da iza njega u studiju nisu bila dva pravosudna policajca, pomislili biste da je riječ o talk-showu s nekom bosanskom zvijezdom.

– Bio je sklon impulzivnim reakcijama, imao je nejasne predodžbe o sebi, o svojim ciljevima, takve osobe kronično osjećaju prazninu, dosadu, ulaze u intenzivne i nestabilne odnose te su vrlo osjetljive na odbacivanje – kaže psihijatrica Hrastić.

A riječ je o čovjeku koji je 1989. ubio oca koji je navodno maltretirao njega i majku. Uzeo je zakon u svoje ruke i smaknuo oca, govori na televiziji, no ne spominje da je najprije ubio portira Milana Mašića da bi se domogao oružja. Nakon nekoliko godina dobrog vladanja pušten je na slobodan vikend. Tada je ponovno ubio, i to suprugu zbog glasina da ga vara s bratom te bratovu suprugu Našu. Sam se predao policiji. Sud ga je osudio na 34 godine zatvora i još mu dodao prvih 20 godina kazne, a sudi mu se i za ratne zločine.

Prvi zločin Buljubašić je uz pomoć književnika Abdulaha Sidrana opisao u dvije knjige “Zašto sam ubio oca”, dok u trećoj pod naslovom “Zatvorski bjegunac” opisuje svoj krvavi pohod i dane u bijegu provedene u Hrvatskoj vojsci i HOS-u. Razmišlja i što će nakon izlaska koji bi se, po njegovu mišljenju, trebao dogoditi za otprilike 14 godina; volio bi otputovati u Švedsku ili Australiju i početi ispočetka.