Odvozio bi svoju turu – bila je svakoga dana ista. Čekao bi da mu u kamion ukrcaju povrće, a onda bi ga dostavio na tržnice i u supermarkete po Münchenu. Nije to uzbudljiv posao. Monoton i dosadan, obavljao bi ga tek zato da stavi neki novac u džep. Dan za danom se vukao, ali nekako bi izdržao. Jer, mislio je, uskoro će pasti noć.
Prvu žrtvu napao 2005.
A noć je, za danas 41-godišnjeg Pavu Pavkovića, nadoknadila sve frustracije sobom, životom i nahranila mu patološke nagone. Noću je grad bio njegov, mislio je. I sve žene u njemu. Slijedio bi ih, to ga je jako uzbuđivalo. Vrhunac je bio kad bi im se prišuljao straga, napao i silovao. Pet je godina trajao predatorski pohod vozača podrijetlom iz Đakova po bavarskoj prijestolnici, dok ga policija lani nije napokon uhvatila. Napao je 17 žena, četiri je silovao. Jučer mu je sud odredio kaznu – šest godina zatvora.
– Vrlo je inteligentan, zato je policiji i trebalo toliko dugo da ga pronađu – započinje priču njemački novinar Eberhard Unfried. Šest godina prati priču o münchenskom fantomu, sve otkako je Pavo prvu žrtvu spazio još davne 2005. Taman je započelo ljeto, bio je kraj lipnja. Vrtio se po postajama podzemne željeznice, hodao, vozio koju postaju dalje pa opet izašao. Dok, negdje nakon 1 sat poslije ponoći, kad je i grad opustio, nije spazio nju.
Je li ona postala model po kojem će napadati žene, teško je reći. No bilo je metode u njegovoj ludosti: sve žrtve su bile vrlo mlade žene i sve su bile plavuše. Nije napadao odmah. Volio ih je slijediti, uhoditi ih, možda čak i danima.
Prvu je ugledao na postaji podzemne željeznice, ali tamo je bilo previše svjetla, a tu i tamo bi ipak netko prošao. No, lov je započeo. Slijedio ju je dugo. Sve dok nesretnica nije zamakla u prolaz, bez ljudi i bez svjetla. Prišao joj je s leđa. Nije ga ni opazila dok je nije prislonio uza se i čvrsto joj rukom začepio usta. Tako je napao svih 17 žena. Vjerojatno još koju, no to mu nisu mogli dokazati.
– Srušio bi ih na pod i dirao po grudima. Četiri je silovao, nad ostalima se samozadovoljavao. Toliko je bilo žrtvi, no ni jedna mu nije vidjela lice. Nosio je kapu, dobro je pazio da ga poslije ne mogu prepoznati. Nakon napada bi otrčao. Policija je godinama tapkala u mraku – kaže Unfried.
Samosažalijevanje
I tko zna koliko bi se vrtjeli u mjestu da kod posljednje žrtve nisu pronašli trag. Kad je lani 12. kolovoza napao i silovao 22-godišnju studenticu, ostavio je pod njezinim noktima djeliće kože iz kojih su izdvojili DNK.
Dok je žrtva dobivala pomoć od liječnika, Pavo je mirno otišao na posao, kao da se ništa nije dogodilo. No bio je u krivu.
Napokon su znali tko je fantom. Dva su ga policajca dugo slijedila. A onda je jedne noći, u listopadu prošle godine, krenuo na još jedan lov. Tren prije napada, uhitili su ga.
– Časni sude, moje je djetinjstvo bilo teško i nesretno – zavapio je Pavo na sudu i započeo lamentaciju. Samosažalijevao se. On je, kaže, bio jadnik kojega je mama maltretirala, tata je stalno bio pijan.
Djevojka pratila suđenje
– Nisam imao ni četkicu za zube – opravdanje je koje su čule njegove žrtve, svih 17.
Sjedio je u sudnici, u elegantnom sakou, malo tužan i potišten, malo nasmijan. Snuždio bi se kad bi pričao o svojoj tužnoj sudbini sa ženama.
Prva žena, razvod, druga žena, još gori razvod. I da, ona je kriva. Nema on jednostavno sreće sa ženama, žalio se. Priznao je sva nedjela. Ali...
– Napadi nisu bili motivirani seksom. Želio sam uzbuđenje, bijeg od dosade i osjećaj moći. Želio sam ih zaplašiti i poniziti – izdeklamirao je svoje opravdanje te se okrenuo prema mladoj ženi koja je sjedila u sudnici. Namignuo joj je, nasmijao se i mahnuo. Ona mu je uzvratila. To je njegova djevojka. Bez obzira na gnusne napade, ona je cijelo vrijeme uz njega. I čekat će ga dok ne odsluži kaznu.
Podsjeća na norveškog ubojicu Brevika: inteligentan, nije psihički poremećen nego zao. Beskonačno, nezamislivo zao. Brevik je ubijao djecu, ovaj je sačekivao žene i uživao u njihovom strahu. Nije poremećen nego zao, i tako ga treba tretirati, doživotni zatvor, a po mogućnosti i kastracija.