Šime i Rajko Vidaković, blizanci s klupe

Kada su košarkaši Jollyja i Zadra gostovali u Zagrebu zbog polufinalnih utakmica s Cedevitom i Cibonom, duhovitom Cedevitinu team-manageru Mati Skelinu pala je na pamet sljedeća ideja, donosi sportski tjednik Max!:

– Neka Jollyjev pomoćni trener Šime Vidaković prespava u Zagrebu i neka sutra vodi i Zadar protiv Cibone.

Ideja zvuči suludo samo dok ne vidite Zadrova trenera Rajka Vidakovića i sličnost s kolegom s Jollyjeve klupe. Zapravo, njih dvojica su blizanci, a sličnost među ovim 37-godišnjim Zadranima takva je da će samo oni koji ih vrlo dobro poznaju primijetiti razliku.

– Ljudi koji nas poznaju površno često nas mijenjaju i to nam se svakodnevno događa, no nama se često ne da objašnjavati da su nas zamijenili pa prihvatimo priču jer znamo puno jedan o drugome – priča nam deset minuta stariji blizanac Šime.

S obzirom na to da su nam tekvondaške blizanke Zaninović pričale kako su izvodile sitne prevare u osnovnoj školi, pitali smo Vidakoviće jesu li oni možda odgovarali jedan za drugoga, no Šime je u odgovoru bio zagonetan.

– Još je rano priznati, o tome zasad ne smijemo. Možda za jedno 10 godina.

Ipak, prisjetio se anegdote s KIF-a na kojem su zajedno studirali, u istoj grupi.

– Jedan profesor nas je postrojio i rekao da će nas od tog trenutka razlikovati, ali uz uvjet da mu zajedno izađemo na ispit. Kada sam ja pak brata nazvao svojim imenom, on nas je pogledao, odmahnuo rukom i rekao da se više neće truditi. Na koncu smo, na inzistiranje profesora Metikoša, istodobno i diplomirali.

Kao klinci, kako to biva kod braće, uvijek su jedan drugome bili konkurencija.

– Na sve smo išli zajedno i jedan drugoga doživljavali kao konkurenciju. Tek kada sam ja krenuo u građevinsku školu, a Rajko u srednju ekonomsku, tu je nestala ta konkurentnost i počelo povezivanje.

I Rajko nam je objasnio zašto u osnovnoj školi nisu varali na račun sličnosti.

– Bili smo strahovito kompetitivni, svaki sport smo igrali na pobjedu, a to činimo i danas. Recimo 29. kolovoza 1998. započeli smo igrati basket i to smo se dogovorili da igramo do 100 pobjeda, a ja trenutačno vodim 78:69. U stolnom tenisu smo završili ciklus od 100 i Šime ga je dobio 100:97, a u arkadnoj videoigrici Pocket Tanks De Luxe, koju igramo već 25 godina i u kojoj svake godine izađe 20 novih oružja, dobio me 100:93.

Jesu li se utrkivali i oko cura?

– To nismo, no Šime se prvi ženi i to doktoricom znanosti, a ja ću mu biti vjenčani kum. On je u tom dijelu života ozbiljniji od mene, ja lakše ulazim, ali i lakše izlazim iz veza.

Trima starijim sestrama bili smo ljubimci u djetinjstvu, a u sport nas je usmjerio stric

A je li pala oklada oko toga tko će prvi postati trener prvoligaške momčadi?

– Šime je prvi preuzeo Jolly, ali samo na dvije utakmice, a moglo se dogoditi da istog dana i ja budem imenovan za trenera Zadra. Naime, kada je odlazio Zadrov trener Vlašić, postojala je ideja da ja kao njegov pomoćnik odmah preuzmem prvu momčad, no to se ipak dogodilo dva mjeseca poslije kada pak Šime više nije bio prvi trener Jollyja.

A Rajko za time žali, da mu vrati za onaj jedini poraz u međusobnim trenerskim ogledima.

– Na kadetskom all-staru Šime je birao prvi i izabrao bolje igrače koji su pobijedili moje sa zvukom sirene i zbog toga će me zezati do kraja života. Zato sam se nadao da će ostati trener Jollyja da povedem s 2:1.

Koliko god bili fizički slični, među braćom postoje karakterne razlike.

– Šime je beskompromisniji i uporniji, a ja sam talentiraniji, lakše se nametnem kao vođa. No, ja znam biti u oblacima, a on je čvrsto na zemlji, glas razuma – kaže Zadrov trener.

Razlikuju se i u shvaćanju košarke:

– Naći ćemo se na parketu pa ćemo vidjeti čiji je koncept bolji. Šime smatra da je psihologija vrlo važna i da je bitna svaka rečenica koju trener igračima kaže. Ja pak više vjerujem u ono što se utrenira na treningu, u ono što se prođe u praksi, dok on više pažnje poklanja okolnim stvarima.

Rajko će otvoreno priznati ovo:

– Šime ima jako veliko teoretsko znanje. S obzirom na to da je bio prvi suradnik profesora Slavka Trninića u pisanju njegovih knjiga i radova, on je teoretski educiraniji od mene, a ja bih rekao da sam bolji u praksi. Bio sam pet godina trener u A-2 ligi, prošao sam više kao glavni trener.

Rajko je glavni trener bio u Voštarnici, a jednu sezonu igrač mu je bio i Šime.

– Prije toga, Šime je bio trener juniora Cibone, a ja sam mu bio pomoćnik.

Obojica su radila i u ženskom košarkaškom klubu Zadar.

– I Šimi i meni bila je čast biti pomoćnicima prvoj trenerici Mariji Maziji, djevojci koja više razumije košarku od 90 posto muških trenera i nepravda je što nikad nije dobila priliku voditi reprezentativnu selekciju.

Za razliku od Rajka koji nije napuštao trenerske vode, Šime je imao odmak od tri i pol godine.

– Zaposlio sam se u Domu za odgoj djece i mladež i bio odgojitelj na intenzivnom tretmanu s djecom s poremećajem u razvoju, odnosno poremećajem ličnosti. Nakon mjesec dana htio sam dati otkaz, no izdržao sam i počeo raditi taj posao.

Šimi je to bilo najsnažnije iskustvo:

– To iskustvo ne bih mijenjao ni za što, promijenilo me kao osobu. Ta djeca i mladež, od 9 do 21 godine, više su obogatili mene nego ja njih, a za ljude koji ondje rade mogu reći da su heroji društva jer rade u teškim uvjetima. Na tom poslu shvatio sam važnost odgojne komponente u sportu, koliko su važni međuljudski odnosi, pa ako rezultat i ne dođe, uvijek će nam ostati dobar odgoj.