Zalagala se za slobodu žena i bila neupitno lojalna Sartreu

Simone de Beauvoir (1908.-1986.) napisala je “Drugi spol”, opsežnu studiju o statusu žene u društvu, klasik koji se smatra teorijskim stupom feminizma. “Drugim spolom” Beauvoir je otvorila novu epohu feminizma. Prva je sustavno i argumentirano analizirala i definirala položaj žene kao duboko društveno nepravedan. Kad je izašla, prije gotovo 70 godina, izazvala je burne reakcije. Katolička crkva proglasila je knjigu “nepodobnom” i uvrstila je na svoj popis zabranjenih djela. Knjiga je ponovno otkrivena 70-ih, u jeku feminističke revolucije. Danas, u ovome vrlom novom 21. stoljeću, kad se položaj žena u svijetu ponovno pogoršava, mogla bi doživjeti i treće “otkrivenje” u široj javnosti. Beauvoir je bila feministica prije feminizma, a pokazuje se da je feministica i nakon feminističke revolucije koja je ženu samo napola emancipirala. Neke od osnovnih postavki njene knjige kao da su napisane jučer. “Da”, piše Beauvoir, “žene sveukupno danas jesu inferiorne muškarcima, to jest njihov im položaj otvara manje mogućnosti.”

Rastrgana i napeta

Manje mogućnosti, mantra je koju su mnoge žene ponovile poslije nje. Niža plaća za isti posao, stakleni strop ispriječen na putu prema najvišim pozicijama, nedovoljan muški angažman u obitelji, pri podizanju djece i kućanskim poslovima – sve su to prepreke na putu samoostvarenja žene. Beauvoir piše o problemima seksualnosti, neugodnosti kućanskih poslova i dvoznačnosti reprodukcije apsolutno moderno. Nevjerojatno je suvremena kad opisuje “ženu u tranziciji”.

Nova neovisna žena “rastrgana je između profesionalnih interesa i problema seksualnog života; teško je postići ravnotežu između toga dvoga; ako i uspijeva, cijena su ustupci, žrtve, akrobatika, što od nje zahtijeva trajno stanje napetosti.” Za života Simone de Beauvoir djelo nije bilo najbolje prihvaćeno. Mlađe feministkinje smatrale su ga nedovoljno radikalnim, kao da im je bilo neugodno jer Beauvoir opisuje i ženske slabosti. Drugi su kritičari njezina razmišljanja i stil nalazili preizravnim. Neopravdano, čak i danas samo bi je rijetki svrstali među najveće filozofe XX. stoljeća za razliku od Jeana Paula Sartrea, njezina intelektualnog i ljubavnog partnera, koji je za života stekao status kultnog filozofa.

Simone de Beauvoir bila je odana partnerica J. P. Sartrea a da nikad nisu podijelili ni stan ni vjenčane zavjete. Kao da je željela izbjeći sve zamke koje pred ženu postavlja društvo. Bila je intelektualka koja se usuđivala ukrstiti argumente s najvećim umovima, ponašajući se i na akademskom polju netipično za ženu. O tome i piše u Drugom spolu savjetujući mladim ženama da ne budu previše savjesne učenice koje ubijaju u sebi kritičnost i inteligenciju. Beauvoir se nikad nije udala, nije postala majka i nije žalila zbog toga. U intervjuu Paris Reviewu 1965. ona kaže: “...ja nikome ne zavidim, savršeno sam zadovoljna svojim životom, održala sam sva svoja obećanja i, posljedično, da živim svoj život ponovno, ne bih ništa uradila drugačije”. Istodobno, u odnosu sa Sartreom doimala se kao pratilja. Njegove su potrebe uvijek bile na prvom mjestu, uz njega je provela 60-e, kao opozicija De Gaulleu i alžirskom ratu. Vodili su kampanje protiv mučenja, posjećivali vođe oslobodilačkih pokreta diljem svijeta, podržali studente 1968. u Parizu. Njezina neupitna lojalnost Sartreu, njezino odbijanje da se žali zbog njegovih seksualnih ekscesa, bilo je iznimno, zbog čega je zaslužila nadimak “Notre Dame de Sartre” i “La Grande Sartreuse”.

Sartre i Beauvoir bili su filozofske zvijezde, egzistencijalisti u doba kad je egzistencijalizam bio u zenitu. Svatko je imao pravo na stav, a bitnici i na život po modelu egzistencijalističkog morala. Bilo je to vrijeme kad su se ljudi zanimali za teorijska promišljanja Beauvoir i Sartrea, ali i za praksu njihove otvorene veze. Beauvoir je održavala prolazne veze s drugim muškarcima i ljubovala s učenicama zbog čega joj je bio zabranjen rad u francuskim školama i na fakultetima. Posmrtno se o tome saznalo sve kad je objavljena njezina korespondencija sa Sartreom, kao i njezina pisma američkom piscu Nelsonu Algenu u kojeg je bila zaljubljena. Upravo ju je Algren, uz Sartrea, i nagovorio da napiše “Drugi spol” ohrabrujući je na djelo koje će omogućiti razumijevanje seksualne diskriminacije u usporedbi s rasnom diskriminacijom. Premda, izvorno, ideja o “knjizi o ženama” potekla je od njezine kolegice Colette Audry iz škole u Rouenu. Beauvoir je u to vrijeme još uvijek bila apolitična – u ratu za osobnu neovisnost tada još nije bila pobijedila ograničavajući odgoj svoje buržujske obitelji. Ali Audry je već čitala Marxa i bila je svjesna prepreka koji joj stoje na putu samo zato što je žena.

Politika nije za žene!?

Prema Deirdre Bair, biografkinji Simone de Beauvoir, Sartre je jednom rekao Audry da politika nije za žene. “Strašno me naljutio!”, kasnije se prisjećala Audry. “Rekla sam mu da ću jednog dana napisati knjigu o svojim iskustvima i da će to biti knjiga o ženama koja će izazvati skandal među muškarcima!” Jednog dana 1948. Audry je sjedila u pariškom Cafe Flore kad je došla Simone i rekla joj: “Sjećaš se one knjige o kojoj smo stalno pričale. One o ženama? Znaš, ja sam ta koja će je napisati.” Audry joj je odgovorila: “Super, savršeno.” Za nju je ta vijest značila kako je njezina prijateljica možda otkrila da nije ravnopravna svom partneru. Drugi spol bio je, kako je kasnije tvrdila Simone de Beauvoir, najlakša knjiga koju je ikad napisala. Kad je jednom razradila ideju – da žene kulturološki nisu definirane po sebi, nego kao Drugo – osjećala se manje kao autor, a više kao “zapisničarka”.

>> Tko da se bori za prava žena dok one rade ‘dvije’ smjene?

>> Konzervativci borbu za ravnopravnost žele pretvoriti u ideologiju