Şerwan, irački Kurd u tridesetima, sjedi za stolom i pokušava shvatiti razliku između književnoga njemačkog i švapskog. Na tzv. visokom njemačkom jeziku "hochdeutsch", na primjer, za kuću se kaže "Haus", dok švapski dijalekt preferira izraz "Häusle" – kućica. Na švapskom riječi često dobiju nastavak "le", pa i zemlja nije "Land" nego je "Ländle". Şerwan nema nigdje nikoga, barem ne na ovom kontinentu. Sam je prevalio put od Erbila u Iraku do Stuttgarta u Njemačkoj. Nema ni kučeta ni mačeta, ni kućicu ni zemljicu, ali ima – privatnog učitelja njemačkog jezika koji s njime toliko predano radi da su sad, evo, zapeli na sitnim razlikama između književnog njemačkog i dijalekta spomenutoga grada.
Njegov učitelj je volonter, stariji Nijemac koji je odlučio osobno pomoći izbjeglicama koji masovno stižu u Njemačku. Şerwan je jedan od tih tražitelja azila, a učionica u kojoj se odvija ova scena je zapravo svojevrsna kuća na kraju puta. Za mnoge neregularne migrante koji se kreću gorkom rijekom ljudi s Bliskog istoka ili sjevera Afrike prema EU i Njemačkoj ovako možda izgleda fatamorgana, ako im se ona dogodi na isrcpljujućem putu. Ali, ovo nije fatamorgana već stvarnost u Stuttgartu, jednom od najuspješnijih njemačkih gradova po učinkovitosti u zbrinjavanju i integraciji doseljenika svih vrsta, kako regularnih gastarbajtera tako i izbjeglica bez dokumenata. Nije fatamorgana, već uredna, nova jednokatnica žarke žute i kremaste bijele boje. Pored nje je još jedna takva, samo u crvenoj umjesto žutoj nijansi. Grad Stuttgart potrošio je 1,8 milijuna eura da bi sagradio te dvije zgrade. Žuta je puna, od otvaranja u svibnju do danas u nju su smještena 74 tražitelja azila. Deset različitih nacionalnosti pod jednim krovom. Druga, crvena, počinje se puniti sljedeći tjedan. Puno ovakvih zgrada niče diljem Stuttgarta, ali politika lokalnih vlasti je da ih se ne grupira sve na jednome mjestu, već da budu po cijelom gradu. Izbjeglice sada u Stuttgartu žive u 80-ak različitih objekata diljem grada. Tako se potiče bolja integracija azilanata jer, umjesto u getu, žive u običnim ulicama, među kućama i zgradama u kojima žive starosjedioci Stuttgarta. Ako takvi uopće postoje... U gradu u kojem 45 posto stanovništva čine doseljenici ili djeca doseljenika, teško je naći starosjedioca. I šef ureda za integraciju u gradskoj upravi Stuttgarta je sin doseljenika, jednog hrvatskog gastarbajtera.
– U Stuttgartu integracija nije teška jer imamo manjak radne snage – kaže Gari Pavković, koji je u uredu gradonačelnika zadužen za politiku integracije migranata još od 2001. godine. Ovih dana, kad traje najveća izbjeglička kriza nakon 2. svjetskog rata, Stuttgart pokazuje čuvenu njemačku pragmatičnost u rješavanju problema. I Stuttgart je, kao i mnogi drugi njemački gradovi, pod pritiskom kakav nitko nije očekivao, ali Gari Pavković kaže da Stuttgart nema pravo reći da ne želi zbrinuti i integrirati dio izbjeglica koji mu, po unutarnjim njemačkim kvotama, pripada.
– Ne možemo mi na gradskoj razini odrediti gornju granicu iznad koje više nećemo primati tražitelje azila. Pravo na azil je temeljno pravo. Ne možete reći da nećete u tome sudjelovati. Morate! A na našoj je kreativnosti da odgovorimo na pitanje kako ćemo u tome sudjelovati – kaže Gari Pavković.
Mogućnost zapošljavanja
Od ukupnog broja izbjeglica i neregularnih migranata koji dođu do Njemačke, pokrajina Baden-Würtemmberg mora zbrinuti njih 12,97 posto. Unutar te pokrajinske kvote, grad Stuttgart ima svoju gradsku kvotu od 6,45 posto ljudi. Dosad je ove godine to značilo 6708 ljudi. Dok čeka azil, svaki od njih dobiva novčanu pomoć od 359 eura mjesečno.
– Ovog ljeta procjene su bile da ćemo mjesečno morati zbrinjavati 500-600 ljudi, ali već sada je ta brojka 1250 ljudi mjesečno. Neke ljude hvata i panika jer se pitaju gdje je kraj tom velikom priljevu ljudi – kaže Gari Pavković. – Kad je tijekom 1990-ih godina stizao veliki val izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bilo je drukčije jer je bilo jasno da se radi o humanitarnom prihvatu i da će se izbjeglice vratiti jednog dana u svoju domovinu. Sada je, međutim, procjena savezne vlade da je ovo dugoročno zbrinjavanje ljudi, da će ova situacija trajati godinama. Osim toga, prije izbjeglice nisu imali mogućnost zapošljavanja 12 mjeseci jer je politika polazila od pretpostavke da će ljudi doći u većem broju ako ih čeka prilika za zapošljavanje. Trenutačno dolaze ljudi koji nemaju što izgubiti, možete ih tući na granicama ili ne znam što im činiti, ali će svejedno doći i ostat će ovdje godinama. Tako da se sad na saveznoj razini usvaja inicijativa da se mogu odmah zaposliti. Trenutačno, ne mogu se zaposliti prva tri mjeseca – objašnjava Pavković.
Izbjeglice koji su zbog ratova bježali iz bivše Jugoslavije nisu imali pravo ni na tečajeve njemačkog jezika o trošku države, a sada se uvodi savezni propis koji to omogućuje izbjeglicama iz Sirije i drugih zemalja. Gradske vlasti u Stuttgartu takav propis su uvele na lokalnoj razini i već 10 godina nude tražiteljima azila besplatne tečajeve jezika.
– Želimo što prije uključiti ljude u društvo, a jezik, škola i posao su tri glavne stvari. Bez toga ljudi ostanu marginalizirani – kaže Gari Pavković.
Şerwan, irački Kurd s početka priče koji čeka na rješavanje svoga zahtjeva za azil, ima privatne satove njemačkog jezika jer su socijalni radnici u kući u kojoj je smješten procijenili da je obrazovan i talentiran te da zaslužuje pravo na satove nasamo s učiteljem. Inače su satovi u grupama. Ali ovakav "luksuz" kao što su individualni satovi Stuttgart si može priušiti i zbog toga što se javlja gomila volontera koji žele pomoći.
– Imamo šest tisuća izbjeglica i tri tisuće volontera. Svaki dan nazivaju me ljudi i govore da bi željeli pomoći i pitaju kako – kaže Gari Pavković. U ovom dijelu Njemačke angažman pojedinca za dobrobit zajednice više je izražen nego u nekim drugim dijelovima gdje ljudi više očekuju od države da rješava zajedničke probleme. Ovdje je doprinos zajednici jedna od najvećih vrlina. Postoji lokalna izreka da nije sramota biti bogat, ali je sramota umrijeti bogat.
U Baden-Würtemmbergu, saveznoj pokrajini u kojoj je Stuttgart glavni grad, prema podacima iz 2014. živi više od 80 tisuća Hrvata, koji su se desetljećima doseljavali kao gastarbajteri. Kakvi su njihovi stavovi prema novom valu doseljenika?
– Slično kao i Nijemci, i oni se brinu hoće li to funkcionirati na duge staze s većim brojem izbjeglica, hoćemo li zbog toga ostati bez posla. Ja sam u kontaktu s našom zajednicom pa često ljudima kažem da su prije 25 godina također morali bježati i bili su zahvalni što ih je netko primio. Njemačka je bezuvjetno primila 100 tisuća Hrvata, očekujem da imaju neku vrstu solidarnosti s ovim valom – kaže Gari Pavković, koji je u Njemačku došao kad je imao 10 godina. Otac mu je bio gastarbajter i 1969. se preselio s obitelji iz Mostara u Stuttgart.
Hrvati u Welcome Center
Danas Hrvati imaju pravo kao građani Europske unije raditi u Njemačkoj bez radnih dozvola, pod istim uvjetima kao i Nijemci. Od 1. srpnja ove godine i mnogi hrvatski državljani dolaze u Stuttgart u potrazi za poslom. Ta potraga često ih dovede u Welcome Center, centar dobrodošlice koji su grad i regija otvorili upravo s ciljem da budu prva adresa za pomoć u integraciji došljaka.
– Dosad smo imali oko 3500 savjetovanja, a među ljudima koji nam dolaze najviše je Talijana (12 %), Hrvata (9 %), Španjolaca (7 %), Grka (5 %), Rumunja (5 %) i Sirijaca (4 %) – kaže Suzana Hofmann, zaposlenica gradske uprave koja vodi Welcome Center. Sirijci koji dolaze u taj ured u potrazi za savjetom zapravo su oni kojima je već odobren status azilanata i imaju pravo na rad.
Hrvati dolaze kao građani EU, dakle u bitno drukčijem pravnom statusu. Ali svejedno, na ovoj prvoj točki integracije došljaka u Stuttgart miješaju se, dakle, i Hrvati i Sirijci. Srećom, grad u kojem proizvodnju imaju i takvi divovi njemačke industrije kao što su Mercedes, Porsche i Bosch nudi dovoljno prilika za svakoga. Prema podacima Eurostata, u 2014. stopa nezaposlenosti u Stuttgartu bila je 3,1 posto.
Možda se neće svaki došljak osjećati ako Nijemac – neki hrvatski gastarbajteri ne smatraju se Nijemcima ni nakon više desetljeća provedenih u Njemačkoj – ali ono što grad Stuttgart pokušava postići je da se došljaci od prvog (radnog) dana osjećaju kao Štutgarđani.
To pokušava postići i s izbjeglicama iz Sirije i drugih zemalja iz kojih se kreću veliki migrantski valovi prema Njemačkoj. Şerwan, tražitelj azila s početka priče koji uči finese švapskog dijalekta, svakim danom postaje sve više Štutgarđanin. U toj kući za azilante, koju smo posjetili ovaj tjedan, nedavno su bili i policajci kako bi održali kratki tečaj o integraciji u njemački pravni sustav. Na predavanju su neke od budućih Štutgarđana upoznavali i s takvim naizgled samorazumljivim činjenicama kao što su: nije dopušteno krasti u dućanu, treba čekati zeleno svjetlo na semaforu, nije dopušteno tući djecu pa makar bila i vaša...
– To predavanje imalo je i svrhu da se ljudi, u čijim domovinama policijska uniforma možda izaziva strah, ne prestraše kad vide uniformu na ulici. Nego da shvate da je njemačka policija prijateljski raspoložena – kaže Johannes Engelhardt, socijalni radnik koji svakodnevno boravi u ovom domu za tražitelje azila i koji im pomaže u pitanjima od toga kako održavati kuću čistom i urednom do toga što ih čeka u procesu dobivanja azila, a što ako dobiju rješenje o odbijanju azila i deportaciji. Njemački zakon kaže da po jedan socijalni radnik dolazi na 68 izbjeglica. Zakon također kaže da objekti za smještaj moraju imati po jednu kuhinju na 24 izbjeglice, po jedan tuš na njih 12, po 7 četvornih metara za svaku osobu u sobi u kojoj je smještena. Njemački sustav zbrinjavanja i integracije izbjeglica krasi pedantnost, ali krasi ga i ljudskost, vidljiva kroz osobni angažman bezbrojnih ljudi, od Garija Pavkovića do svakog volontera.
– Možda ste čitali o tome da u Njemačkoj ima ljudi koji prosvjeduju, čak i napadaju izbjeglice, ali istodobno Njemačka ima nevjerojatno mnogo volontera koji pomažu u toj "willkommenskulturi" – kaže socijalni radnik Johannes Engelhardt koristeći njemački pojam koji označava kulturu dobrodošlice. Kuća poput ove, u kojoj J. Engelhardt radi, savršen je primjer kako se izbjeglice integriraju u njemačko društvo. – Nije problem dati im krov nad glavom i nahraniti ih, nego je pravi izazov kako ih integrirati – kaže Engelhardt. Stuttgart ima odgovor na taj izazov.
Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza
"Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko juda." A. G. Matoš