Ne može pred njihovom kućom zastati ni jedan automobil, a da Ankica i Branko Capak ne provire kroz prozor nadajući se da se njihov jedinac vratio. Iščekuju već punih dvanaest godina da Tomica, kojeg su posljednji put vidjeli i čuli 30. prosinca 2000. godine, otvori vrata njihova doma u zagrebačkim Gajnicama. Ali, Tomice nema, kao da je u zemlju propao i on i očev golf jedinica kojim je tog jutra otišao na posao u mesnicu na Dolcu.
– Poslije posla otišao je s prijateljima na piće u Zaprešić. Kasnije su nam dečki kazali da je prvi ustao od stola i rekao da ide doma jer ujutro radi. S njim sam se tu večer čula oko 21.30 sati. Rekao mi je da stiže doma za desetak minuta i da mu pripremim večeru. To je bio naš posljednji razgovor – priča Ankica Capak.
Privatna potraga
Isprva su mislili da je ostao negdje s društvom, kod nekog prespavao pa da ga zato nema doma. Izjutra su se majka i otac dali u potragu za Tomicom. Branko je krenuo “prevrtati” svaki komad zemlje, Ankica se dohvatila telefona, tražila sina po bolnicama, zvala policiju i ispitivala je li se dogodila kakva nesreća... Ništa nisu našli:
– Bilo je to na Staru godinu, a dečki u postaji na Črnomercu slavili su kad smo mi predvečer došli prijaviti da je naš sin nestao. Najprije su nam, kad su čuli da je Tomici 20 godina, rekli da je on punoljetan, da je možda otišao s nekom mačkom i da će se vratiti. Ali mi smo ostali sjediti u hodniku i čekati da nas netko primi. Izgledalo je kao da se policajci nadaju da ćemo nakon nekog vremena ustati i otići. Nismo se dali, bili smo strpljivi – pričaju supruzi Capak. Je li policija odmah unijela u svoj sustav da se Tomicu Capaka traži ili su to učinili nekoliko dana poslije, mladićevi roditelji ne znaju. Znaju samo da je bilo jako važno to učiniti odmah jer bi u tom slučaju, da ga se negdje legitimiralo, odmah znalo da je on osoba za kojom se traga:
– Samo smo preko HT-a uspjeli doznati da je Tomičin mobitel posljednji put lociran na području Rijeke. Nabavili smo ispis njegovih telefonskih poziva i po tim brojevima doznali tko su im vlasnici pa smo išli od vrata do vrata tih ljudi i pitali za Tomicu. Ništa nismo doznali ništa što bi koristilo u potrazi za njim. Tri su mjeseca u prošla, a postaja na Črnomercu, koja je vodila istragu o nestanku našeg sina, nije njegovu fotografiju i podatke stavila na Interpolovu listu nestalih osoba pa sam ja išla u upravu tražiti da to učine. Tada je predmet o nestanku mog sina s Črnomerca premješten u Heinzelovu – govori majka. U potrazi za jedincem ona i suprug obratili su se za pomoć raznim vidovnjacima, svi su ih uvjeravali da je živ. I to naplaćivali ne nudeći nikakve konkretne dokaze. A onda je došla 2006. godina i iznenadni poziv iz Njemačke:
– Čovjek koji je dosta teško govorio dao mi je broj koji sam trebala nazvati u Njemačkoj. Rekao je da ću tamo doznati gdje je moj sin – priča Ankica Capak. Suprug Branko nazvao je broj 00491711023133:
– Pitao sam za Tomicu, a taj čovjek, koji je govorio hrvatskim jezikom, tražio je da opišem svog sina. Rekao mi je da su tom dečku o kojem govorim roditelji poginuli, uzvratio sam da to nije istina, da sam mu ja tata. Zatim je kazao da nazovem kasnije. Ali, poslije se više nitko nije javljao, broj nije bio u funkciji – priča Branko Capak. Angažirali su supruzi tada detektivsku agenciju iz Zagreba, platili im 50.000 kuna i nakon nekog vremena dobili izvješće da nisu uspjeli provjeriti taj broj i doznati gdje je Tomica.
Kao Dosje X
– Iz Heinzelove je spis vraćen u Črnomerec. Policija kaže da bi potraga za njim bila jača da je imao kakve veze s kriminalom. A Tomica, odlikaš u srednjoj, nije ni pušio ni pio. Vjerujem da je moj sin živ, da ga je netko nasilu odveo. Ovo je pravi Dosje X – kaže majka.
– Možda je nešto planirao pa se to dogodilo ranije no što je mislio – razmišlja otac pa se pita zašto se na televiziji prije vijesti ne vrte fotografije nestalih. Možda bi im se javio netko tko zna nešto o sudbini njihova jedinca.
>> Jeste li ih vidjeli? Nestalo osam osoba, od kojih tri maloljetne
Svijet je pun nevjerojatnih sudbina.