Da u opskrbi tržišta benzinom i dizelskim gorivom u Hrvatskoj postoji neka ozbiljna nelogičnost, može uočiti svaki putnik na autocesti od Rijeke prema Zagrebu, osobito ponedjeljkom. Tada se na svakih par kilometara susreće kamion cisterna koja iz Kostrene i Bakra hita prema unutrašnjosti. Zašto se do glavnoga tržišta, onog u središnjoj Hrvatskoj s velikim gradovima, gorivo prevozi cestom, mogao bi se zapitati zbunjeni putnik, kad u Sisku postoji rafinerija koja bi to tržište mogla opskrbljivati s manje udaljenosti, a do rafinerije se sirova nafta može dovesti postojećim cjevovodom? Svakog razboritog promatrača hrvatskog tržišta naftnih derivata dodatno će zbuniti i Državni zavod za statistiku. U njegovim će izvješćima, naime, saznati da je Hrvatska, unatoč tome što ima čak dvije, u „vlastitim“ rafinerijama 2014. godine proizvela milijun i 48 tisuća tona dizelskog goriva, a čak milijun i 20 tisuća tona je – uvezla! Prošloga tjedna, međutim, zagonetka je postala komplicirana do bezumlja: ne samo da se sisačka rafinerija ne opskrbljuje naftovodom s obale nego se i domaća nafta sa slavonskih i moslavačkih naftnih nalazišta, umjesto u Sisak, vozi na preradu željezničkim vagonima u riječku rafineriju! Čemu odjednom i taj postupak, inače krajnje neuobičajen u naftnoj industriji? Je li to jasan dokaz da vlasnik, hrvatska vertikalno integrirana naftna kompanija Ina, pod upravom mađarskoga MOL-a, gasi i zatvara sisačku rafineriju da bi zaposlio riječku, a možda i neke druge? Ako da, što to znači za opskrbu hrvatskog tržišta naftnim derivatima? Je li to ekonomski, sigurnosno i socijalno dobro ili loše za ljude koji žive i rade u Hrvatskoj?
Dvije rafinerije u Hrvatskoj nisu građene slučajno, sisačka u središtu proizvodnje sirove nafte i potrošnje derivata, na sjecištu prometnih putova i u području blage klime, a riječka na obali do koje se sirova nafta iz svijeta može dovoziti brodovima, najjeftinijim i najučinkovitijim načinom transporta.
Nezavidna situacija
– Te dvije rafinerije koncipirane su i rade kao jedna rafinerija na dvije lokacije – kaže Zvonimir Mikloš, glavni povjerenik podružnice Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala u Rafineriji nafte Sisak.
– Jedna drugu su podržavale i dopunjavale, garantirajući potrošačima sigurnost opskrbe i kada je cestu i prugu preko Gorskog kotara zameo snijeg – dodaje. Isto tako nisu slučajno te dvije lokacije povezane cjevovodom. Ali, situacija je danas, u odnosu na vrijeme kada su riječka i sisačka rafinerija koncipirane i građene, bitno drukčija. Hrvatska više ne vadi 3,5 milijuna tona nafte godišnje, nego samo 553 tisuće tona ili sedam puta manje. Hrvatska su naftonosna polja prosječno u eksploataciji 39 godina, i već su izrazito „zavodnjena“: od sedam litara tekućine koja se crpi, šest litara je vode. Energetska bilanca je sve lošija: na dobivanje energije u obliku nafte potrebno je sve više energije ulagati. Prije globalne velike recesije koja je 2009. pokosila i našu zemlju, Hrvatska je 2007. prema Ministarstvu financija potrošila 967,5 milijuna litara benzina, a 2014. godine 733,4 milijuna litara.
– Ni transportni troškovi kod derivata više nisu značajni kao nekada – kaže profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Ljubo Jurčić. Također, „teži se ekonomiji obujma, danas se grade ogromne i tehnološki moderne rafinerije, tako da male i zastarjele rafinerije više nemaju šanse“. I doista: dok obje hrvatske rafinerije mogu maksimalno preraditi 138 tisuća barela sirove nafte na dan, svaka od tri nove rafinerije na Bliskom istoku – Ruwais, Yanbu i Jubail – može preraditi po 400 tisuća barela na dan.
– To, i činjenica da su i Amerikanci u zadnjih pet godina počeli u Europu izvoziti naftne derivate, a do tada su ih uvozili, dovelo je do toga da je u zadnjih pet godina u Europi zatvoreno 20-ak rafinerija – kaže Jurčić. Preciznije, ugašeni su kapaciteti za preradu milijun i pol barela na dan (kao jedanaest riječkih i sisačkih zajedno), a u opasnosti da bude zatvorena još je prerada milijuna i pol do dva milijuna barela na dan. Sisačka rafinerija već je dulje vrijeme u nezavidnoj situaciji. Po dva mjeseca ona riječnim tankerima i cjevovodima prikuplja sirovu naftu da bi je 45 dana prerađivala, kaže sindikalni vođa Zvonimir Mikloš, a u njoj je stalno zaposleno oko 800 radnika, plus 120 iz kooperantskih tvrtki, plus oko 170 iz Inine tvrtke-kćeri STSI za održavanje postrojenja. I dok ne prerađuje naftu, u sisačkoj rafineriji moraju raditi svi prateći i pomoćni pogoni za paru, struju, tehnološku vodu, zrak. Da apsurd bude veći, u sisačku je rafineriju u zadnjih desetak godina uloženo puno novca. Još 2007. u rad je pušteno postrojenje Klaus za izdvajanje sumpora iz proizvodnje derivata, vrijedno 26 milijuna eura. Zahvaljujući njemu u rafineriji i njezinoj okolici nema smrada, otrovnih plinova i kiselih kiša kao u Bosanskom Brodu, a rafinerija ima i dodatnu zaradu od čistog sumpora koji proizvodi. Klaus ne utječe na proizvodnju derivata, ali i u nju je puno investirano. Prije otprilike osam godina proradilo je i postrojenje za hidrodesulfurizaciju benzina vrijedno 26 milijuna eura, a prije pet godina i postrojenje za izomerizaciju vrijedno oko 28 milijuna eura. Njihovim radom upravlja se uz pomoć najsuvremenijeg softvera. U sklopu remonta rafinerije 2014. zamijenjene su i koksne komore.
Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL
„Rafinerija nafte Sisak“, potpisuje u zadnjem Ininom godišnjem izvješću izvršni direktor rafinerija i marketinga Bengt Oldsberg, „ima mogućnost proizvodnje ‘euro 5’ dizela i motornog benzina, plinskih ulja, mlaznog goriva, primarnog benzina, benzen koncentrata, loživog ulja za grijanje, nekoliko gradacija loživih ulja, bitumena te zelenog naftnog koksa.“ Za neupućene, norma ‘euro 5’ znači manje od jednog dijela sumpora na milijun dijelova goriva, dok je u ne tako davnoj povijesti u sisačkom benzinu bilo i 50 puta više sumpora. No, za potpunu modernizaciju sisačke rafinerije bilo bi potrebno provesti i „drugu fazu“. Ona predviđa dodatnu preradu takozvanih srednjih derivata iz atmosferske destilacije ili hidrokreking, te njihovu desulfurizaciju. Za izvlačenje zadnjih kapi visokovrijednih goriva iz „crnog“ ostatka destilacije planirana je i gradnja novog koking postrojenja. Naime, veliki ostatak lož-ulja iz prerade nafte koji se nekoć, baš kao i u Rijeci, koristio za proizvodnju struje u obližnjoj termoelektrani, sada je čisti višak kojemu je cijena na tržištu niža i od cijene sirove nafte. Lož-ulje je u međuvremenu postalo ekološki neprihvatljivo pa je elektrana prerađena za pogon na prirodni plin. Financijski pokazatelji poslovanja sisačke rafinerije javnosti su nedostupni, no s isprekidanim radom od po 45 dana samo pet-šest puta u godini, s plaćama za 1100 ljudi i stalnim održavanjem spremnosti pogona – sigurno ne mogu biti sjajni. Ali, to ne bi trebalo biti tako, uvjerava nas sindikalni povjerenik Mikloš.
– Kad bi rafinerija barem šest mjeseci u godini radila bez prekida, ‘u komadu’, vidjelo bi se da može biti profitabilna, dok je ‘na pozitivnoj nuli’ već s dva mjeseca neprekidnog rada – dokazuju Mikloš i njegovi kolege svima koji ih žele saslušati, od nadležnog „tehničkog“ ministra, preko predsjedničina savjetnika za ekonomiju Marka Jurčića, do televizijskih voditelja i novinara Večernjeg lista. Velika je prednost Siska, naime, što on može prerađivati sve vrste nafte, domaće i uvozne, pa i onu s visokim udjelom sumpora, radeći s minimalnim kapacitetom. Također, domaća nafta koju Ina crpi na moslavačkim i slavonskim poljima, zahvaljujući također i jeftinoj dopremi, ne stoji rafineriju više od 20 dolara po barelu, tvrdi Mikloš.
Puno nade Mikloš polaže i u „sedam bušotina za koje Ina čeka uporabnu dozvolu i s kojima bi se domaća proizvodnja sirove nafte za 15 godina ponovno mogla podići na milijun i pol tona na godinu“.
A glavni razlog zašto Sisak nema više posla i zašto od 2011. nije kupio i preradio nijedan barel inozemne nafte, uvjereni su čelnici sindikata koji djeluju u Ini, jest taj da MOL želi punim kapacitetom zaposliti svoje dvije najsuvremenije i najučinkovitije rafinerije, dok obje hrvatske rafinerije namjerava postupno i tiho potpuno – ugasiti.
Vrijeme ne možemo vratiti
Prva je na redu sisačka, i upravo je zato Ina prošloga tjedna vlakom od 12 vagona cisterni iskušala prijevoz 600 tona nafte iz Siska u Rijeku, što je i najavila u godišnjem izvješću za 2015. Za prijevoz sve hrvatske kopnene nafte i plinskih kondenzata u Rijeku Ini bi trebalo godišnje oko tisuću takvih kompozicija ili desetak tjedno, što nije neostvarivo. Istovremeno MOL s proizvodima iz rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj osvaja hrvatsko i susjedna tržišta naftnih derivata, tvrdi Zvonimir Mikloš, „preko svojih ‘satelita’, preprodavača goriva…“ Za „efikasno upravljanje kapacitetima (eng. handling of assets), jačanje tržišnog položaja i povećanje stručnosti zaposlenika“ MOL je prošloga tjedna od analitičke kuće Petroleum Economist dobio veliko priznanje „downstream Company“ 2016. godine. „Downstream“ doslovno znači „nizvodno“, a odnosi se na rafinerijski i petrokemijski dio poslovanja vertikalno integrirane naftne kompanije. „S okončanjem ‘Novog downstream programa’ u 2014., MOL je ustanovio da se njegov downstream biznis i dalje suočava s niskom profitabilnošću i visokim troškovima preživljavanja. U okruženju povećane konkurencije, stagnirajuće potražnje i bitno prevelikih kapaciteta“, izvijestio je Petroleum Economist svoje klijente, „MOL je izradio strategiju jačanja profitabilnosti i konkurentnosti, i lansirao ‘Next downstream program 2015.-2017.’ (NxDSP)“. Kao MOL-ove „projekte za rast, koji su također prošli važne miljokaze“, Petroleum Economist je istaknuo „preuzimanje prodajnih mreža ENI-ja i Lukoila u pet država srednje i istočne Europe sa 453 benzinske postaje, transformaciju rafinerije u Mantovi u novi logistički i trgovinski hub koji opslužuje cijelu Italiju, novu tvornicu butadiena u Mađarskoj, te povećanje kapaciteta, učinkovitosti i diversifikacije novog LOPE postrojenja rafinerije u Bratislavi“.
„Naravno, uspješno MOL-ovo ‘upravljanje kapacitetima’ počelo je 2009., kada je Sanader predao upravljanje Inom Mađarima pa im je bilo lako zatvoriti Sisak, zapuniti do vrha kapacitete u Bratislavi i Százhalombatti, i u tim uvjetima ostvariti optimalne rezultate“, gorko je nagradu Petroleum Economista MOL-u komentirao svjetski veteran rafinerijske i petrokemijske tehnologije, hrvatskog podrijetla, koji je želio ostati anoniman. No, mogu li se ti odnosi promijeniti, može li sisačka rafinerija vratiti svoj nekadašnji tržišni i strateški položaj i staru slavu? Ljubo Jurčić tvrdi da ne može.
– Prošlo vrijeme ne može se vratiti. Nakon jamstava koje je dala za ceste i brodogradnju, hrvatska politika je oklijevala dati jamstva Ini da se može zadužiti i modernizirati svoje rafinerije kad su za to još postojale povoljne okolnosti. A 2008. se sve promijenilo. MOL se danas ponaša racionalno. I sindikati se ponašaju racionalno kada ne žele ostati bez radnih mjesta i plaća. Neracionalno je jedino ponašanje hrvatske Vlade koja ne shvaća da industrije koje se ne mogu održati mora zamijeniti novim industrijama – kaže Jurčić i podsjeća na prijedloge koje je na Vladi iznosio kao ministar gospodarstva kada je u pitanje došao i opstanak sisačke željezare. „Rekao sam, hajdemo željezaru zadržati još pet godina“, prisjeća se Jurčić, „a za to vrijeme ćemo otvoriti 20-ak novih firmi sa po 50-ak zaposlenih. Ali, to se nije dogodilo...“ Ako se iz svega nešto može zaključiti, to je da sisačka rafinerija ima vrlo slabe ekonomske i tehnološke izglede za opstanak. Čak i kad ne bi bila pod MOL-ovom upravom, teško bi se nosila s konkurencijom. Granice su otvorene, benzin može svatko kupovati posvuda, voziti i prodavati po cijeloj EU. Jedini čvrsti razlozi za zadržavanje i daljnju modernizaciju sisačke rafinerije su strateški, dakle politički. Hrvatska može odlučiti održati rafineriju u Sisku i boriti se da ona poveća prodaju radi sigurnosti vlastite opskrbe derivatima, osobito u eventualnim kriznim okolnostima. Ali, za procjenu bi li ona ikako mogla poslovati bez gubitaka i da ne dovede u pitanje opstanak riječke rafinerije, trebalo bi raspolagati s puno više vjerodostojnih podataka nego što ih je sada dostupno javnosti.
>> Pod okriljem noći 12 vagona sirove nafte umjesto u sisačku prevezli u riječku rafineriju