Rasprava o tome imaju li državni službenici i namještenici pravo na povećanje osnovice za plaće od šest posto ili ne, fokusirala se na tehničko pitanje – treba li bruto domaći proizvod računati na prvu, drugu ili četvrtu decimalu. Umjesto toga, pažnja javnosti trebala bi se usmjeriti na sadržajno pitanje – treba li buduća vlada, kad se jednom konstituira, provesti štetan dogovor otprije deset godina bez obzira na sve što se dogodilo u međuvremenu.
Postoji nekoliko dobrih razloga zašto to ne bi trebala učiniti.
Prvo, dogovor kojim se plaće državnih službenika trebaju povećati za danas nezamislivih 18 posto, postignut je davne 2006. godine s vladom tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Ideja je bila da se to u tri sljedeće godine (2007., 2008. i 2009.) provede sukcesivnim povećanjima od po šest posto. Sindikati su to povećanje zahtijevali, žaleći se da im plaće zaostaju za plaćama – zaposlenih u javnim službama i tvrtkama u državnom vlasništvu! Zahtjev im je prošao u političkoj klimi u kojoj je tadašnji premijer Sanader kupovao vjernost interesnih skupina novcem poreznih obveznika, a ekonomski rast od 4 ili 5 posto godinu za godinom tu je rastrošnost prikrivao.
Drugo, za to povećanje plaća koje bi hrvatske porezne obveznike koštalo dodatnih 1,8 milijardi kuna svake godine, danas jednostavno nema novca. Javne su financije u katastrofalnom stanju, javni dug je na opasnim razinama, a deficit proračuna koji je svih ovih kriznih godina bio iznad pet posto mora se u sklopu dogovora s Europskom komisijom smanjiti na tri posto BDP-a. To znači da će prvi posao sljedeće vlade biti pronaći oko tri milijarde kuna ušteda u proračunu. Dodatni trošak povećanja plaća učinio bi tu zadaću nemogućom misijom.
Treće, promijenila se društvena klima. Ako je prije deset godina bilo normalno da sindikati odlučno zahtijevaju povišice bez razgovora o učincima rada, to danas više nije moguće. Deseci raznih istraživanja upućuju na jednu te istu stvar – naš javni sektor je velik, skup i neefikasan, i žarište je svih problema koje imamo. Reforma javne uprave postavljanjem jasnih ciljeva, mjerenje rezultata i uvođenje sustava nagrađivanja prema rezultatima rada imperativ je sljedeće vlade, i svaki razgovor o plaćama mora se vezati uz priču o povećanju produktivnosti.
Četvrto, javni službenici nisu najgore prošli u krizi. Iako im plaće nisu rasle koliko bi oni htjeli, nisu ni padale u ekonomiji koja je 13 posto manja od one iz posljednje pretkrizne godine. U tih sedam godina izgubljeno je oko 200 tisuća radnih mjesta, a plaće onih koji su zadržali posao znatno su manje nego prije krize. Istraživanje Ekonomskog instituta iz 2014. godine pokazuje da su javni službenici i dalje znatno bolje plaćeni (i to za posao koji je sigurniji, lakši i manje stresan) nego oni koji porezima i doprinosima financiraju njihove plaće.
Zbog svega toga, buduća će vlada morati sjesti za pregovarački stol sa sindikatima i izvući se iz tog nemogućeg Sanaderova dogovora.
Kakvih 1,6 ili koliko milijardi...Pa 2/3 plaće pojedu razna davanja, porezi na plaće i iz plaća, PDV, trošarine, punjenje fondova mirovinskog, zdravstvenog...Daklem, plaće za državu nisu toliki trošak koliko oni računarju. Bruto plaća za državu nije mjerilo troška jer, kako sam reklo veći dio te plaće vraća se državi! Dakle, čista floskula koja se beskrajno ponavlja od pseudoanalitičara, agit-novinara, pseudonovinara, čitača vladina blesimetra itd! S druge strane, u privredi je drugačija situacija. Privatniku je bruto plaća stvarni, realni trošak! Za državu, ponavljam to nije!!!