Sinkopa - pojam koji je obilježio 2017.

Sinkopa je pojam za koji je zasigurno malo tko znao što točno znači dok se na sceni nije pojavio Tomislav Horvatinčić. Zagrebački poduzetnik kojeg mediji uglavnom opisuju kao kontroverznog “slavu” je stekao svojim višegodišnjim neodgovornim ponašanjem u prometu te činjenicom da je vozeći što po kopnu što po moru tijekom godina skrivio nekoliko nesreća sa smrtnim ishodom.

Posljednja takva Horvatinčićeva nesreća dogodila se u kolovozu 2011. kada je u moru kod Šibenika skrivio nesreću u kojoj je poginuo talijanski bračni par Salpietro. Zbog smrti talijanskog bračnog para Horvatinčić je na optuženičkoj klupi završio dvaput. Prvi je put uvjetno osuđen, a drugi put oslobođen, za sada nepravomoćno, i to zbog sinkope. I tako je sinkopa, riječ grčkog porijekla, koja znači skraćivanje, a upotrebljava se u glazbi i medicini, postala u Hrvatskoj općepoznat pojam, ali i simbol svenarodnog bijesa. Taj je bijes bio i još uvijek jest usmjeren ne samo prema Horvatinčiću, čovjeku koji rijetko plaća za svoje greške, čak kad se one broje i u mrtvim tijelima, već i prema sutkinji Maji Šupe koja ga je nepravomoćno oslobodila povjerovavši u njegovu bajku o sinkopi. Ili kratkotrajnom gubitku svijesti, zbog čega je, tvrdili su on i njegova obrana, skrivio nesreću u kojoj je usmrtio talijanske supružnike. Bijes javnosti tim je bio veći jer se teorija o sinkopi pojavila tek na drugom suđenju, a sud je u te Horvatinčićeve navode povjerovao iako je on nakon nesreće crtao skicu događaja, što po logici stvari ne bi mogao napraviti da je privremeno ostao bez svijesti i sjećanja. No dok se 2011. Horvatinčić odmah nakon nesreće svega sjećao, 2017. sjećanja mu je prekrila sinkopa. Gledajući kako medicinski nedokaziva teorija od zatvora spašava čovjeka koji je višestruki prometni recidivist te kako sinkopa postaje još jedan od simbola nesposobnosti pravosuđa, građanima Hrvatske ne preostaje ništa drugo do da kolektivno obole od te iste sinkope odnosno da i oni, barem nakratko, izgube sjećanje.

Hibridni rat
Svakako jedan od najkontroverznijih pojmova, hibridni rat najčešće se spominjao u posljednjem kvartalu odlazeće godine. No, ujedno je to i pojam koji je javnosti možda i najteže objasniti. Možda je i pretjerano reći kako se radi o ratu, prije bi možda ‘djelovanje’ bilo adekvatniji izraz, jer naprosto nema sukoba, odnosno teško se može prepoznati o čijem se djelovanju radi. Možda bi najtočnije bilo reći kako je hibridni rat ili djelovanje kombinacija specijalnog rata i korištenja svih informacijskih resursa u svrhu stvaranja utjecaja na nekom području ili postizanja što veće kontrole nad gospodarskim ili političkim procesima u konkretnoj zemlji. Usmjerene dezinformacije, hakerski napadi, fake news dio su te strategije. Kao mogući izvori takvog djelovanja prema destabilizaciji EU spominju se Rusija i ISIL. Što se Hrvatske tiče, nakon što je hibridni rat bio vrućom temom, stvari su se smirile tvrdnjama kako protiv nas takav rat – ne vodi nitko. (Zoran VItas)

Iseljavanje
Uz popularne brojače hrvatskog javnog duga svoje su mjesto unatrag koju godinicu dobili i brojači ili ljudi koji su ostali u Hrvatskoj ili onih koji su se iz nje iselili. Zaista, iseljavanje je pojam koji je ove godine tek kulminirao u medijskoj i društvenoj pojavnosti, a prisutan je i vruće polemiziran još odavno. Nedavno je za Večernji list irska ambasadorica u Republici Hrvatskoj iznijela brojku kako se u Irsku odselilo 17.000 Hrvata. Prema podacima Ministarstva uprave u samo je godinu dana broj birača u dijaspori narastao za 33.295. Sve je jasno, iseljavanje je jedna od najvažnijih tema u nas. Pogotovo zato jer je ono u nas ušlo u drugu fazu. Prema nedavnom istraživanju iz Hrvatske sada iseljavaju i oni koji imaju posao. Iako u drugim zemljama rade i poslove ispod njihova obrazovanja, velikom većinom hrvatski iseljenici iskazuju zadovoljstvo novim životom. A teško razočaranje i bijes prema državnim strukturama u domovini. (Zoran Vitas)

Uhljeb
Riječ koja se odavno uvriježila u svakodnevnom govoru u Hrvatskoj i koja će vjerojatno uskoro biti uvrštena i u službeni rječnik hrvatskog jezika. Sa svakom promjenom vlasti u Lijepoj Našoj upotreba te riječi intenzivira se jer svaka nova vlast ima svoje uhljebe, pa je tako uhljeba u Hrvatskoj sve više i više. A uhljeb bi se moglo definirati kao osobu koja je povezana stranački, rodbinski, kumski ili prijateljski s nekim tko je na vlasti i ta je osoba onda zaposlena u državnoj ili lokalnoj instituciji ili tvrtki zahvaljujući tim vezama. Pri tome nema potrebne kvalifikacije i uvjete za to radno mjesto. Ili ih ipak ima, ali je uhljeb dobio prednost pred onima koji nemaju “vezu”. Koliko su se uhljebi i uhljebljivanje razgranali u Hrvatskoj svjedoče titule kojima mediji časte takve osobe kad ih razotkriju. Poput uhljeba godine, najvećeg uhljeba... Ove je godine najviše pozornosti privukao uhljeb Mladen Jozinović, kum koprivničko-križevačkog župana Darka Korena koji ga je postavio za direktora tvrtke Piškornica, a Jozinović si je potom odredio plaću od 18.500 kuna, naknadu od 10.000 kuna u drugoj tvrtki te bonus od – milijun kuna. Preteča svih uhljeba u Hrvatskoj je pak povratnik iz Australije Rade Buljubašić koji je primao plaću od HEP-a, a radio je u središnjici HDZ-a. (Josip Bohutinski)

Lex Agrokor
Sve što je više od dva desetljeća gradio, Ivica Todorić 7. travnja 2017. godine predao je hrvatskoj državi! Kao dan je jasno da to nije bila dobrovoljna predaja, niti se država iz čistog hira uplela u raspetljavanje zamršenih dužničko-vjerovničkih odnosa teških desetke milijardi kuna. Lex Agrokor pravni je presedan i za međunarodne, a ne samo hrvatske okvire. Domaća javnost manje spori motive zbog kojih je zakon navrat-nanos donesen, a više joj smeta što ni danas ne znamo tko ga je točno pisao i je li se već u startu pogodovalo raznim interesnim skupinama i sumnjivim vjerovnicima. Kako se Agrokor počeo rušiti kao kula od karata tik pred lokalne izbore, s lex Agrokor državna je administracija reagirala začuđujuće brzo i efikasno, razvlastila Todorića i njegovu menadžersku ekipu, instalirala prinudnu upravu, zaustavila paniku i stampedo stečajeva, a tek će idući mjeseci pokazati kome je i koliko jednogodišnje kupovanje vremena stvarno pomoglo. Prvi hrvatski tajkun u međuvremenu se sklonio u London te pišući blog ratuje s premijerom, njegovom zamjenicom i državnim povjerenikom. Lex Agrokor iznio je na svjetlo dana i preplaćene Todorićeve menadžere koji godinama nisu radili svoj posao nego su poslušno kimali glavom, ali i svu bijedu države koja prva ne vjeruje u svoje pravosuđe. (Ljubica Gatarić)

Atraktivni požari
Dalmacijom su i ljetos harali požari, ali je ove godine jedan od njih bio poprilično opasan jer je došao do samoga predgrađa Splita. U javnosti se stoga povela velika rasprava o tome funkcionira li vatrogasni sustav u Hrvatskoj iako je vatra, srećom, zaustavljena bez ijedne žrtve. No nakon što je vatra ugašena, javnost se počela baviti onim što je o tom požaru rekao premijer Andrej Plenković, koji je, naravno, branio tezu da sustav gašenja požara kod nas funkcionira. Plenković je tako kazao da je taj požar “interesantan i stoga što je došao praktički do grada Splita i zahvatio i odlagalište otpada Karepovac. Kazao je i da je požar postao “atraktivan jer je sam Split u pitanju” te da je” medijski interesantan jer je rijetkost da on dođe do samih predgrađa Splita”. Zbog tog “atraktivnog i interesantnog požara” premijera je zapljusnuo val kritika u javnosti, pa su tako mnogi počeli koristiti izraze “atraktivno” i “interesantno” kako bi mu se narugali. Za očekivati je da će tako biti još izvjesno vrijeme. (Josip Bohutinski)

Rekonfiguracija/preslaganje
HDZ-ova potraga za partnerom koji će mu omogućiti većinu kojom će upravljati Hrvatskom obilježila je posljednje dvije godine. Dok je 2016. godine, nakon “prekida” s Mostom, HDZ mjesecima javnost uvjeravao da ima novog partnera s kojim će presložiti vladajuću većinu, da bi se na koncu ispostavilo da od toga neće biti ništa i da se ide na prijevremene parlamentarne izbore, ove je godine HDZ bio malo uspješniji. Scenarij sličan, otprilike pola godine nakon što su sastavili Vladu, Most i HDZ su ponovno shvatili da to partnerstvo ne funkcionira, pa je HDZ krenuo u preslaganje većine. Da bi zadržao poziciju premijera, Andrej Plenković trebao je u Saboru imati minimalno 76 ruku odnosno zastupnika (od ukupno 151) koji će podržavati Vladu i njezine zakone. Iako je u prvim danima “prekida” s Mostom tvrdio da već ima novu većinu, pokazalo se da je potraga potrajala nekoliko tjedana dok mu se nije priklonio HNS, točnije dio zastupnika te stranke koji nisu vidjeli ništa sporno u braku s HDZ-om. Tjednima se tako govorilo o preslaganju većine, ali je premijer Plenković radije baratao terminom “rekonfiguracija”, a recimo da bi najtočniji pojam za to bio rekonstrukcija Vlade, s obzirom na to da se mijenjao samo dio ministara. To preslaganje dugo će se pamtiti, kako po svakodnevnim lažima čelnika HNS-a Ivana Vrdoljaka da nikada ne bi otišao HDZ-u, tako i po činjenici da HDZ-ovu većinu na životu drži nekoć najbliži suradnik Zorana Milanovića, ali i čovjek protiv kojeg je podignuta optužnica – Tomislav Saucha. (Tea Romić)

UZP
To je pojam koji se pojavljivao i prije i ostavljao duboke tragove, ali ove godine zacementiran je kao nikad dosad u posljednjim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju prije njegova zatvaranja 31. prosinca. Pojam je udruženi zločinački pothvat ili, skraćeno, UZP. U posljednjoj, drugostupanjskoj presudi, tribunal u Haagu rekao je da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i politički i vojni vrh Republike Hrvatske sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja dijela teritorija Bosne i Hercegovine. I prijašnje presude Haaškog suda pojedinim bosanskohercegovačkim Hrvatima sadržavale su tezu o UZP-u i međunarodnom karakteru hrvatsko-bošnjačkog sukoba, ali nijedna prijašnja presuda nije kao ova u predmetu Prlić i ostali tako eksplicitno, i na toliko puno mjesta, ostavljala za povijest zapisan sud o UZP-u provedenom uime Hrvata i Hrvatske na područjima u BiH. U posljednjoj prvostupanjskoj presudi, onoj Ratku Mladiću, tribunal u Haagu rekao je da nitko iz političkog i vojnog vrha Srbije i tadašnje Jugoslavije nije sudjelovao u UZP-u za koji je osuđen Mladić. Ni Slobodan Milošević, ni itko drugi iz Srbije u toj presudi nije povezan sa zločinima koje su Srbi počinili u BiH. To je, u najkraćim crtama, ta perverzija povijesti koju za sobom ostavlja upravo ugasli ad hoc tribunal u Haagu. A tako nakaradna ostavština postignuta je upravo selektivnim i politički manipulativnim korištenjem doktrine UZP-a, o čemu je ovih dana ubojito preciznu analizu dala Nena Tromp, bivša istražiteljica u haaškom tužiteljstvu i predavačica na sveučilištu u Amsterdamu. UZP ili udruženi zločinački pothvat pojam je koji je obilježio ovu godinu, ali reperkusije tog pojma zapisanog u haaškim presudama osjećat ćemo godinama. (Tomislav Krasnec)

Arbitraža
Korumpirani sudac, slovenska agentica, tajni sastanci i predaja – iz ruke u ruku – dokumenta za ubacivanje u sudski spis. Večere sa zadatkom, uz hranu i piće nagovoriti suce da prijeđu na slovensku stranu. Razotkrivanje makinacija, izlazak Hrvatske iz sporazuma, nastavak rada suda, odluka, a sada i slovenska provedba na terenu te upozorenje Europske komisije da se boji incidenata. Elementi su to političko-pravosudnog trilera, ili čak krimića, pod nazivom arbitraža. I dok se bavimo posljedicama u kontekstu arbitraže oko granice Hrvatske i Slovenije, pravo značenje pojma arbitraže pomalo se gubi. Arbitraža je (u principu) vrlo koristan način rješavanja sporova izvan državnih sudova. Stranke svoj predmet spora iznose pred jednu ili više osoba – arbitre – koji ovlaštenje za rješavanje spora crpe iz sporazuma stranaka. Ukratko: arbitri donose odluke onako kako je to propisano sporazumom između stranaka, u konkretnom slučaju arbitražnim sporazumom. Hrvatska je htjela spor riješiti na međunarodnom sudu, ali Slovenija to nije prihvatila zato što je inzistirala da se arbitri pri odluci vode načelom pravičnosti, a ne samo međunarodnog prava. Razlika između arbitraže i međunarodnog suda je i u provedbi odluke. Čak su i presude međunarodnih sudova prepuštene provedbi samim strankama. Međutim, ako jedna stranka nije zadovoljna, može se obratiti Vijeću sigurnosti koje bi mehanizmom moglo osigurati provođenje presude. No kod arbitraža takav mehanizam jednostavno ne postoji. Arbitražni sudovi oslanjaju se na premisu da će stranke prihvatiti njihove odluke. A kako je Hrvatska izišla iz sporazuma i postupka, slovenskom provedbom počinje novi čin te drame. (Sandra Veljković)

Despacito
Ove godine nije bilo traženije pjesme. Ljetni latino hit Despacito zavodljivim je ritmom i seksi videom prešao granice Portorika i osvojio svijet. U kratkom je roku postao najgledaniji video na YouTubeu ostvarivši tri milijarde pregleda u kolovozu, a do danas je prešao i 4,5 milijardi. Plesačica iz spota Zuleyka Rivera (30) postala je odmah planetarno poznata, i to puno više nego kada je 2006. godine postala Miss Universe. Despacito-groznica osjetila se i u Hrvatskoj pa smo doživjeli više zabavnih domaćih prepjeva koji su oduševljavali internet. A i Google je otkrio da je Despacito ove godine po traženosti bio drugi pojam iz Hrvatske. Seksi latinoritmove u tom je pogledu, začudo, nadmašio samo – DIP (Državno izborno povjerenstvo, nap. a.). Toliki interes stvarao je i prezasićenost jer se pjesma stalno vrtjela na radiju, no njezina zaraznost dugo se nastavila. Jedino je izostao finale u zagrebačkoj Areni – koncert se trebao održati 26. studenoga, ali je iznenada otkazan nekoliko dana ranije. Despacito inače znači – polako: “Želim polako uživati u svakom trenutku”, jedan je od stihova te pjesme. (Danijel Lijović)