Učiteljica Jasna Katanić staje pred đake, uzima kredu i piše po ploči. Njezina ruka ispisuje ćirilična slova. Zbornicu dijeli s kolegicom Gordanom Lavrnić, a kada ona stane pred ploču, iza njezine krede ostaju latinična slova. Kada jednoj završni radni dan, drugoj tek počinje jer rade u suprotnim smjenama. Jasna i Gordana učiteljice su razredne nastave u OŠ Siniše Glavaševića u vukovarskome Borovu naselju.
Jedna je to od tri škole u Vukovaru koje rade po dvojezičnom programu – hrvatskome i srpskome. Razredi su, pa tako i smjene, odvojeni po “nacionalnom ključu”, a ostatak je to mirne reintegracije iz 1998., kada je ta škola i proradila. Reguliralo se tako, naime, pitanje prava na obrazovnu i kulturnu autonomiju srpske manjine na tom području. Jasna se u školi, u čijoj je knjižnici radio i legendarni Siniša Glavašević, zaposlila još prije rata – 1987. Gordana radi od 1998. i povratka iz progonstva. Iako se, praktički, mimoilaze u školi, jedna za drugu su, reći će složno, prave kolegice.
Rijetko se vidimo jer jedna smjena završava u 12.15, a druga počinje u 14 sati, no razmjenjujemo iskustva i surađujemo na projektima. Kada se nešto slavi, slavimo zajedno, između smjena, tako da svi budu uključeni – započinje Gordana.
– Kolege iz hrvatske i srpske smjene druže se međusobno, ja toliko ne, ali čestitamo si blagdane. Tako smo u Vukovaru živjeli i prije rata – kaže Jasna.
Iako hrvatskoj i srpskoj djeci zvono ne zvoni istodobno, ni među njima, uvjeravaju nas, ne postoji zid. Spaja ih, primjerice, sport. – Ne zapitkuju zašto su u razdvojenim smjenama. Doživljavaju to kao činjenicu da uče još jedan jezik i lako se tome prilagode. Jako malo ih griješi u pisanju. Uče dva pisma i to je bogatstvo. Naši jezici nisu toliko različiti, a kada dva puta učite o imenicama, bolje je nego jednom. Utvrdite gradivo – razmišlja Jasna.
– U mom je trećem razredu 17 učenika. Iako učimo na hrvatskome jeziku, među njima je četvero djece srpske nacionalnosti. Roditelji su odlučili živjeti i ostati u Hrvatskoj, a procijenili su da im je tako lakše jer u startu imaju manje sati. Svi su oni prijatelji, a kada se i potuku, potuku se kao i svaka druga djeca, iz nekakvih njihovih, dječjih razloga – navodi Gordana. Kada im mališani dođu na upis, nastavlja ona, ne pitaju ih tko su i što su.
– Najmanje nam je važna nacionalnost. Nama je najgore što građani odlaze jer nema posla – ističe.
– Svatko ima pravo školovati se na svome jeziku i pismu, u 21. stoljeću to je normalna civilizacijska tekovina. U Istri tako rade 60 godina. Nikome ne treba ništa nametati. Mi se ljudi vrlo lako dogovorimo o svemu. Civilizirano je poštovati nečije navike, ne imati predrasude, ako možemo živjeti zajedno i družiti se u Irskoj i Kanadi, zašto ne bismo i ovdje? – rezimira Jasna.
Ukupno je šest osnovnih škola u Vukovaru, tri su, dakle, dvojezične, a najveća od svih upravo je ova s imenom Siniše Glavaševića. Broje 395 učenika u 24 razredna odjeljenja – njih 174 školuje se po modelu A - na srpskome jeziku i ćiriličnom pismu – a 220 uči po modelu B, na hrvatskom jeziku. Jedno je dijete u modulu C – sluša nastavu na hrvatskom, uz dva sata tjedno njegovanja srpskoga jezika i kulture. Učenici u A modelu slušaju osam sati jezika tjedno – četiri sata srpskoga te četiri sata hrvatskoga. – Udžbenici su im identični, samo su prevedeni na srpski jezik – priča ravnateljica Slavica Mišić. Teoretski, mališani mogu i učiti zajedno, no ravnateljica kaže kako oni to ne čine.
– Učenici se susreću, nisu izolirani. Na sportska natjecanja odlaze najbolji učenici, iz obje smjene, u istome su timu. Pedagoginja i psihologinja iste su za cijelu školu, rade sa svom djecom i učiteljima. Zbornica je zajednička, ravnatelj je jedan – prikazuje ona.
Školski pjevački zbor, međutim, nije zajednički jer su, objašnjava, i dva različita učitelja. Priredbe za kraj školske godine organizira svatko svoje. Odvojene su i proslave Dana škole.
Učenicima u srpskoj smjeni predaju profesori koji su diplomirali prije rata ili kasnije u Novom Sadu i Beogradu. A baš kao što im se djeca mimoilaze u smjenama, tako im se i roditelji razilaze u mišljenjima.
– Djeca su podijeljena nevidljivim zidom, to je potpuno jasno! Taj zid nije dobar, ali mi o njemu ne odlučujemo. Struka već 20 godina propušta pozabaviti se tim pitanjem i prebacuje težinu na nas roditelje. Djeca idu jedna drugima na rođendane u kvartu, druže se kroz sport, no u školi su razdvojeni, kontakt ne postoji. Posjeti za Božić i za slave su, koliko znam, minimalni. Naravno da nisam zadovoljan takvim rješenjem. Je li to korijen nekih kasnijih sukoba? Naravno, jer postoji fizička podijeljenost od najranije dobi. Sin mi je prvi razred, još je malen, ali očekujemo pitanja u dogledno vrijeme. Nisam siguran što ću mu reći. Da postoje neki drugi ljudi? – kaže otac djeteta iz srpske smjene. Na upit kako bi on to riješio, odgovara: – Nisam kompetentan. Ne bi mu smetalo, reći će, i da svi zajedno trčkaraju učionicama i hodnicima.
– Ali to se mora definirati, ja želim da moje dijete uči srpski jezik i ćirilično pismo i pravoslavni vjeronauk. I od toga neću odustati – odlučan je.
Odškoluje li se po trenutačnom modelu, sin mu neće na fakultet u Osijek ili Zagreb, nego u Novi Sad.
– Redovan je to slijed događaja – zaključuje.
Majka koju smo susreli za ruku je vodila dvoje svojih školaraca.
Znali su me pitati zašto svi njihovi vršnjaci ne idu u istu smjenu, ali nemam pojma kako im to objasniti. Nekada i izbjegnem odgovor jer mi je glupo o tome i govoriti. Prihvaćaju da su razdvojeni, to je tako. Izvan nastave se svi druže, dosta nam je prijatelja i u miješanim brakovima. Slave zajedno rođendane i blagdane, sve dvostruko, pa su sretni što i poklone dobivaju dvaput – smješka se ona.
Irma Binec Dedić majka je, pak, prvašića iz hrvatske smjene, a sin joj je baš dan prije bio na rođendanskoj proslavi prijatelja srpske nacionalnosti.
– Podjele počinju još u vrtiću, škola je samo nastavak. Kako će kasnije zajedno živjeti, to je ovisi od osobe, ali i roditelja. Htjeli smo sina upisati u jedinstvenu školu Dunav, pa bi i išao u razred i s ostalim prijateljima, ali to još nije zaživjelo, iako je trebalo jesenas – govori ona.
– Grad nema budućnost ako su razdvojeni. Mi im doma govorimo o zajedništvu, a od vrtića ih uče kako trebaju biti razdvojeni. Da me sin pita zašto su smjene razdvojene, odgovorila bih mu da je to zato što je država tako odredila. Učim ga da ne razdvaja, a država ih odvaja – kaže Ivana Severec, majka djeteta iz hrvatske smjene. Ravnateljica Slavica Mišić, pak, odbacuje svaku pomisao da bi u takvoj školi mogao ležati korijen kasnijih međunacionalnih problema.
– Roditelj, dom i obitelj uče dijete, otkad progovori, a onda poslije i politika. Kakva je politička situacija, tako se taj val prenosi i na roditelje i na obitelj, pa onda tek i na školu. Nevidljivi zid mogu napraviti roditelji koji ih odgajaju. Škola definitivno ne podiže zid, ona odgaja i toleranciji, i razumijevanju, i poštivanju drugoga i različitoga. Samo trebamo imati podršku politike. Zaista se trudimo da sve aktivnosti, za koje ima i organizacijskoga smisla, odradimo zajedno, ali ništa na silu, pritiskom ili dekretom. Primjerice, učenici petog razreda iz obje smjene idu zajedno na Vučedol. I učitelji od početka lijepo surađuju, bez obzira na to gdje je tko zatečen pri reintegraciji. Svjesni su da smo svi na istome zadatku: da učimo i odgajamo djecu. Nas brine kako ćemo osigurati besplatni obrok za 72 učenika, a ponosni smo što su u svakoj učionici laptop, pametna ploča, projektor. Takav je model obrazovanja, pak, uvijek bio rezultat političkih odluka i ne vidim ni blizu da bi netko ukinuo takva prava koja su, na koncu, i zakonom zajamčena – navodi ravnateljica.
U Vukovaru je, inače, ove jeseni trebala zaživjeti prva interkulturalna i integrirana osnovna škola – Dunav škola, i to baš u Borovu naselju. Projekt je to Nansen dijalog centra Osijek, još iz 2003., a partner je resorno ministarstvo. Proljetos je sada bivši ministar Pavao Barišić najavljivao kako će škola od jeseni započeti s radom. To se nije dogodilo, a iz Ministarstva nam odgovaraju da osnivačka prava nad interkulturalnom školom ima Grad te da se čeka rješenje županijskog Ureda državne uprave o početku provođenja predškole za koju je zainteresirano 14 mališana. I da će upis učenika u prvi razred započeti – sljedeće školske godine.
idiotizam