U sjeni borbi koje već gotovo dvije godine bjesne u Siriji, gotovo se redovito događaju i nezamislivi zločini islamista nad kršćanima koji u ovoj zemlji čine otprilike 10 posto stanovništva. Oni su, podjednako kao i pripadnici Assadovih trupa, omiljena meta napada članova Al-Qa’ide i islamskih radikala koji su se već duboko ukorijenili u nekima od postrojbi Slobodne sirijske vojske.
Časna sestra Agnes-Mariam de la Croix ustvrdila je prije nekoliko dana, nakon što se izvukla iz pakla Sirije, kako su pobunjenici odrezali glavu sirijskom kršćaninu Andreiu Abasheu, a njegovo tijelo izrezali na komade i bacili divljim psima. Ubili su ga samo zato što je netom prije ustvrdio kako se borci protiv režima u Damasku ponašaju kao banditi. Drugi pak svjedok koji je na Youtubeu objavio svoju poruku ustvrdio je da je osobno vidio zapovjednika Brigade Al-Bara u Alepu kako injekcijom u žilu ubrizgava dizelsko gorivo jednom čovjeku govoreći: “Umri polako, kršćansko pseto!” Ovo su samo neka od svjedočanstava cijelog niza zvjerstava koje džihadisti i radikali unutar pobunjeničkih redova provode nad kršćanima od izbijanja revolucije.
Sukob s islamistima
– Nažalost, kršćani u Siriji danas doživljavaju istu sudbinu kao i veliki broj kršćanskih mučenika koji su u XIX. stoljeću svoju vjeru posvjedočili krvlju, kaže za Večernji list jedan od najuglednijih katoličkih svećenika na Bliskom istoku, otac Elias Zahlawi, pastir crkve Gospe od Damaska.
– Ono što se kršćanima događa u Homsu, Alepu i ostalim dijelovima Sirije podsjeća na pokolj koji je u kršćanskoj četvrti Damaska 10. srpnja 1860. izvela fanatična masa druza i sunita, željna krvi i pljačkanja. Predvođeni turskim vojnicima pobili su 6000 kršćana, među njima i 30 svećenika te tri biskupa. Život su u Damasku tada izgubili i američki i danski konzul. Tada je od još većeg krvoprolića kršćane spasio emir Abd-el-Kadera, koji je primio kršćane u tvrđavu Damaska, kaže otac Zahlawi. Do revolucije u Siriji je živjelo više od milijun i pol kršćana, a danas je ta brojka prepolovljena. Osim u glavnom gradu Damasku, gdje kršćani još žive relativno zaštićeno, u gradovima koji su poprišta velikih i žestokih borbi, i u koje su uz postrojbe Slobodne sirijske vojske ušli i džihadisti, kršćana više gotovo i nema. Najbolji primjer za to je grad Homs, u kojem je od predratnih 165 tisuća ostalo samo tisuću kršćana.
– Obitelj mi je živjela u Homsu, a iselila se nekoliko mjeseci nakon izbijanja sukoba. Kada se moja obitelj vratila u Homs da pokupi neke stvari koje su nam ostale, morali smo tražiti dopuštenje i jedne i druge strane. Istina je da ih nitko nije dirao, no činjenica je da su među pobunjenicima ekstremisti. A ako Sirija nakon svega ovog bude pretvorena u islamsku državu, ako bude pretvorena u ono u što se danas pretvara Egipat, doista ne znam što će se dogoditi, kaže Najib Nasim, sirijski kršćanin koji već godinama živi u Zagrebu. Naravno, nije cijela Sirijska slobodna vojska sastavljena od islamskih militanata. Neki od istaknutih članova Nacionalnog sirijskog vijeća koje kontrolira pobunjeničke snage i sami su kršćani poput Georga Sabre, istaknutog sirijskog intelektualca i vođe ustanka. Upravo su on i akademik Michel Kilo na početku revolucije uspjeli uključiti dobar dio kršćana u pobunu protiv težima. Sve se ipak promijenilo kada su u Siriju stigli džihadisti koji su kršćane smatrali većim neprijateljima od vojnika pod kontrolom režima. Zbog sve većih i glasnijih sukoba, kršćani su se definitivno okrenuli Assadu i vratili se na njegovu stranu.
– Sirija nikada neće biti Irak. Ostat ćemo živjeti i umrijeti u Siriji. To je naša domovina, a mi smo kršćani, preci Isusa Krista. Nećemo dozvoliti ekstremistima koji su došli iz različitih islamskih zemalja da nam otmu jedinu domovinu. Poručujem radikalistima da Sirija nikada neće postati islamska država. Sirijci su bili među prvim narodima koji su prihvatili kršćanstvo. U Siriji je niz velikih kršćanskih katedrala, crkvi i samostana i to je naša vjera koju ne napuštamo, kaže otac Elias Zahlawa. Do izbijanja pobune, iako su bili u manjini, kršćani su bili integrirani u svim segmentima društva i itekako su utjecali na politiku u Siriji.
Katastrofa u Alepu
Iako je Sirija ustavom propisana sekularna država, nijedna odluka nije mogla proći bez njihove suglasnosti. Brojni su kršćani aktivno bili uključeni u javnom i privatnom sektoru, bili su menadžeri i direktori. Neki od kršćana bili su u Siriji i lokalni dužnosnici, zastupnici u parlamentu ili ministri u vladi. Ujedno, veliki je broj i kršćana časnika u oružanim snagama pa je tako i nedavno ubijeni zapovjednik sirijske vojske Dawoud Rajha bio je kršćanin.
U ovome trenutku možda su u najtežoj situaciji kršćani u Alepu. Pojavili su se izvještaji kako je nekoliko tisuća kršćana u tom gradu i okolici u potpunoj izolaciji. Najteže je u četvrtima Syriaan al-Jadida i Syriaan al-Qadima, gdje su ostali bez vode i struje. Svaki dan džihadisti preko razglasa uzvikuju “Allahu Akbar”. “Smrt nevjernicima, smrt kršćanima, stići ćemo mi do vas i Alahova pravda će pobijediti!” One kršćane koji pokušaju izići na ulicu džihadisti ubiju ili uhite, a ako i izbjegnu islamiste, otmu ih lokalni kriminalci koji za njih traže velike otkupnine.
>>RH priznala sirijsku oporbu kao legitimnog predstavnika naroda
>>Eksplozije na sveučilištu u Aleppu: 80 mrtvih, 150 ranjenih
Jedan moj susjed,krajem sedamdesetih je išao poslovno preko firme u Irak i Siriju.Prije puta nije imao nikakva saznanja o tim državama.Kad se vratio pričao je kako je bio iznenađen što tamo ima kršćana,da imaju crkve i da ih nitko ne maltretira.Sve će to nestati pod naletom novovjekih barbara cionista i njihovih saveznika džihadista.