'Širom svijeta osiguravamo ručak za više od 33 tisuće djece'

Humanitarna priča o 120 kuna s kojima se godinu dana može prehraniti jedno gladno dijete u Africi uvijek zvuči nevjerojatno, ma koliko god je puta čuli. A prošle je subote, na proslavi 10. obljetnice Marijinih obroka Hrvatske, zasjala u svoj svojoj punini jer se pokazalo da Hrvati omogućavaju 33.000 obroka gladnoj djeci.

– Osnovani smo 2009. i dio smo globalnog Mary’s meals projekta koji hrani više od 1,5 milijuna djece svakoga dana. Marijini obroci Hrvatska imaju 15 kuhinja za koje se brinu i u tim kuhinjama hrani se više od 11.800 djece. Nalaze se u Malaviju, Liberiji, Beninu, Ekvadoru i Zambiji. Dakle, donacije koje se prikupe u Hrvatskoj usmjeravaju se za hranu u tim kuhinjama, gdje smo dali obećanje da ćemo pružiti obroke djeci koja se tamo školuju. Višak donacija koji se prikupi također se usmjerava za obroke, unutar globalnog Mary’s meals projekta, pa se 2019. upravo Marijinim obrocima Hrvatska ukupno hrani više od 33.000 djece, ali taj bi broj trebao porasti do kraja godine – objašnjava Ivana Pudić, glavna koordinatorica Marijinih obroka Hrvatske, navodeći da je to doista lijep podatak jer govori koliko su Hrvati otvorenog srca za one koji su u potrebi.

Marijine obroke osnovao je, doslovce u baraci, Škot Magnus MacFarlane Barrow, kojega je prije nekoliko godina magazin Time uvrstio u sto najutjecajnijih ljudi u svijetu.

„Nasmijao sam se na to u Timeu jer nisam najutjecajniji ni u svome domu. Sve je, zapravo, počelo u Međugorju, koji sam posjetio kao dječak i nakon čega se potpuno promijenio moj život i život moje obitelji“, komentirao je to tada Magnus Barrow te otkrio da je s humanitarnim akcijama počeo kada je počeo rat u BiH, nastavio ih u Rumunjskoj, da bi završio u Africi.

Ured u baraci

Njegov ured i dalje je u toj istoj baraci, a iznad stola fotografija je šestero male djece koja sjede pokraj svoje umiruće majke na slamnatoj prostirci.

“Nije mi preostalo ništa drugo nego moliti se da se netko pobrine za moju djecu kad mene ne bude”, rekla je majka Emma iz Malavija Magnusu kad ju je posjetio u trenutku dok je umirala od AIDS-a.

„Njezina je tjelesna bol također bila strašna. Susjeda koja se brinula o Emmi, a koja je prevodila naš razgovor, bila je kvalificirana kućna njegovateljica i ulagala je junačke napore da ublaži Emmine patnje, ali nije joj mogla dati ni najobičnije sredstvo protiv bolova, a kamoli lijekove protiv HIV-a/AIDS-a. Ti lijekovi ionako ne bi mnogo pomogli jer, da bi bili učinkoviti, bolesnik mora imati zdravu, bogatu prehranu. Emma i njezina djeca dugo nisu imali dovoljno hrane. Njihova je kolibica bila okružena sparušenim poljima kukuruza koji te godine nije baš uspio. Trbuščić najmlađeg djeteta na prostirci, Chinsinsija, bio je vidno napuhnut od pothranjenosti“, prisjeća se Magnus, koji je tada počeo razgovor s Edwardom, najstarijim među djecom.

„Sjedio je uspravno, kao da se htio činiti višim nego što je bio. Njegova je crna majica kratkih rukava bila nekoliko brojeva prevelika za njega, no za razliku od prljavih poderanih dronjaka koje su oko pojasa nosili njegova braća i sestre, izgledala je čisto. Rekao mi je da mu je 14 godina i objasnio da većinu vremena provodi pomažući majci u poljima ili u kući. Možda sam samo očajnički tražio neku pukotinu kroz koju bi u naš sumorni razgovor prodrlo malo svjetla kada sam ga upitao kakve su njegove nade i ambicije. Svakako se nisam nadao odgovoru koji će promijeniti moj život i živote stotina tisuća drugih ljudi. ‘Htio bih imati dovoljno hrane za jelo i htio bih da jednog dana mogu ići u školu’, odgovorio je ozbiljno nakon trenutka razmišljanja. Kad je naš razgovor završio, a djeca pošla za nama van, na žareće malavijsko sunce, te jednostavne riječi, izgovorene kao odvažan san jednog tinejdžera, već su bile upisane u mom srcu“, svjedoči Magnus Barrow, koji je svojom odlukom zarazio tisuće ljudi oko sebe, pa tako i u Hrvatskoj.

„Jedna je obitelj naših osnivača poznavala Magnusa još iz dana kad je on pomagao Hrvatskoj i BiH tijekom Domovinskog rata, svidjela im se ta priča i, kako su imali povjerenja u njega i znali da pomoć koju on prikuplja pristiže onima kojima je namijenjena, odlučili su dovesti Marijine obroke u Hrvatsku. I okupilo se desetak ljudi koji su bili početak Marijinih obroka u Hrvatskoj. Priča o Marijinim obrocima ispočetka se širila po župama, školama i preko poznanstava. Tako sam se i sama priključila, jer smo obiteljski prijatelji s jednom obitelji osnivača – kaže Zrinka Prica, predsjednica Marijinih obroka Hrvatske.

Radosni i zahvalni

Ona je tijekom studija volontirala u Ekvadoru u Južnoj Americi, a prije četiri godine bila je u Beninu.

– U Ekvadoru sam bila pet mjeseci, tamo sam volontirala kao učiteljica engleskog jezika i matematike u osnovnoj školi. To nije bilo izravno organizirano preko Marijinih obroka, jer oni služe obroke u školama, ali povezala sam se preko Marijinih obroka s Ekvadorom. A volontiranje u Marijinim obrocima bilo je vezano za podnošenja izvještaja, komunikaciju s našim redovnicama koje vode tu školu i kuhinju, više je bila riječ o administraciji – objašnjava nam i dodaje da je tek po dolasku u Benin vidjela što doista znači tih 120 kuna u životima te djece.

– Dugo volontiram u Marijinim obrocima i stalno govorim o tom iznosu od 120 kuna, vjerujem u njega, da je dovoljan, no kad sam došla tamo, zapitala sam se je li doista moguće da je to dovoljno. To čovjeka podsjeti koliko je malo dovoljno da se napravi nešto dobro – kaže Zrinka Prica, objašnjavajući kako su se Marijini obroci obvezali da će 93 posto svake donacije doći izravno do djeteta te da se u svome radu pouzdaju u volontere.

– Imamo jednu osobu koja radi za Marijine obroke, ali koja također najveći dio svog vremena provodi volontirajući za ovaj projekt. Petnaest hrvatskih gradova aktivno sudjeluje u volontiranju za Marijine obroke – kaže i dodaje da je praksa da Marijini obroci Hrvatske svake dvije godine nekoga iz uprave pošalju u Benin pa je i ona tako ondje provela dva tjedna kao volonterka.

– Oduševila me i ispunila njihova radost. Mi se znamo nekako postaviti iznad njih i gledamo ih kao narod koji samo pati, gdje vladaju rat, tuga i glad. Benin nije zemlja koja je zahvaćena ratom. Ondje doista žive ljudi s iskrenim osmijesima i s radošću koja se osjeti. I zahvalnost i radost – kaže ona, opisujući kako su ih u svim školama dočekale povorke raspjevane djece, majke koje su plesale... svi su im se radovali.

– Doista su bili radosni i zahvalni što smo ondje. I jako su vrijedni. Na primjer, imate sliku majke koja nosi na glavi košaru s hranom, a na prsima dijete zamotano u maramu. Jedna mi je časna sestra objasnila da na glavi nosi košaru jer je dovoljno snažna i stabilna da može nositi cijelim tijelom, dijete stavi na prsa ili leđa da joj bude blizu srca, a ruke su joj slobodne da nešto može raditi – kaže Zrinka Prica.

U Beninu je bila i Ivana Pudić, koja svjedoči koliko je to ostavilo snažan dojam na nju.

– Gotovo četiri godine aktivna sam u Marijinim obrocima i mnogo toga sam znala, vidjela na videu i fotografijama, ali lani sam tek sve vidjela uživo i bila mi je to, kako se kaže, “točka na i”. Sve ono što sam čula u telefonskim razgovorima ili dopisujući se elektroničkom poštom doživjela sam tek uživo, od toga koliko Marijini obroci imaju utjecaja na djecu, na lokalnu zajednicu, jer većini je taj obrok jedino što će taj dan pojesti. Ti obroci njih privlače u škole. Lokalne zajednice u koje dođu Marijini obroci bilježe porast broja upisane djece u školu i porast broja djece koja završe školovanje, tako da su višestruke koristi od Marijinih obroka. S jedne se strane smanjuje glad u svijetu, a s druge strane djeca se obrazuju. Vjerujemo da će ih upravo obrazovanje izvući iz kruga gladi i siromaštva – kaže Ivana Pudić, dodajući da je najdojmljivija radost djece zbog toga obroka.

– Oni nemaju gotovo ništa, a raduju se tom obroku radošću koju je teško vidjeti kod nas i na djeci i na nama odraslima – kaže Ivana Pudić, koja je u Beninu bila u sklopu sekundarnog projekta Marijinih obroka „Projekt ruksak“, u kojem su u suradnji s hrvatskim osnovnim i srednjim školama poslali više od 3000 ruksaka djeci u Benin.

Jednostavni, hranjivi obroci

U projektu je sudjelovalo oko 40 škola iz Hrvatske, djeca su donirala svoje ruksake na kraju školske godine, a napunila su ih točno propisanim sadržajem, poput školskog pribora, higijenskih potrepština, tj. svim onim što je kod nas najnormalnije, poput olovke, ravnala, pernice, bilježnice… I osnovnim higijenskim potrepštinama kao što su sapun, četkica i pasta za zube. Od igračaka bila je samo loptica.

– Ruksake smo prikupili u Zagrebu, pripremili ih za izvoz i stigli su dan prije našeg dolaska u Benin Marijinim sestrama od čudotvorne medaljice, koje provode Marijine obroke u Beninu. Podijelili smo ih djeci koja već primaju Marijine obroke. Ondje imamo četiri otvorene škole. Djeca su se silno radovala zbog tih ruksaka, što me jako dirnulo. Ne možete zamisliti koliko bi se radovali kad bi, na primjer, iz ruksaka izvadili obično ravnalo. Bili su sretni, plesali su, pljeskali, grlili se. Teško je to uopće opisati riječima – kaže Ivana Pudić.

Ta djeca, inače, ne bi išla u školu, nego bi radila ili prosila da bi mogla sebi ili obitelji priskrbiti jelo za taj dan, a sad idu u školu jer znaju da će ondje imati dobar obrok, objašnjavaju nam Prica i Pudić. Taj obrok usmjerava dijete na školovanje jer ono mora biti u razredu i odraditi plan toga dana.

– Taj obrok važan je sam po sebi, ali istodobno upućuje na to zašto je važno da ide u školu. Hrana se kupuje najčešće od lokalnih proizvođača, čime se pokušava jačati njihovo gospodarstvo. Najčešće su to kaše, npr. u Malaviju kaša koja se zove “likuni phala”, obogaćena vitaminima i mineralima. Negdje je zastupljenija riba, negdje riža, nekoliko puta u tjednu piletina ili neko meso. Ovisi što se može nabaviti. Pažljivo se planira što će se jesti i točno se zna što je koji dan na redu. Primjerice, u Beninu ponedjeljkom djeca dobiju kuhano jaje s rižom i njima je to velika radost – kaže Ivana Pudić.

– Jednostavni su to i hranjivi obroci. Časne sestre stroge su u dobrom smislu te riječi pa npr., kad zvoni zvono za obrok, djeca stanu u red, jedno po jedno dolazi do vode i pere ruke, uzima svoju zdjelicu, smjesti se i jede. Jedu rukama. Dobili su žlicu u ruksaku, no odložili su je sa strane i nastavili jesti rukama – kažu nam i naglašavaju važnost volontera u Marijinim obrocima, kojih je oko tisuću, od Vukovara do Dubrovnika, i koji zdušno šire priču o 120 kuna kojima se godišnje može prehraniti jedno dijete u Africi, Indiji ili Južnoj Americi.