'Siromašni' šute o razmetnom Jovanoviću

Naravno da ni za govor mržnje zatvor nije adekvatna kazna jer nikad nitko u Hrvatskoj nije tako sankcioniran zbog izgovorene riječi. Zdravka Mamića trebalo bi edukativno tretirati kako je on svoga igrača Domagoja Vidu. Dakako, uzimajući u obzir težinu Mamićeva grijeha prema Vidinu ispijenom pivu za koje je ovaj Dinamu platio kaznu od sto tisuća eura. Mamić je tom sankcijom poslao snažnu poruku svim igračima: država može tretirati pivo kao hranu; nogomet pa i reprezentacija mogu se simbolički vezati uz pivsku industriju, ali, dečki, to ne znači da vi u klupskom autobusu možete ispijati taj hranjivi napitak.

Sada bi Mamić trebao simbolički poslužiti kako bi se poručilo da država može tolerirati govor mržnje, osobito na sportskim terenima, ministar Jovanović pa i premijer Milanović mogu vrijeđati hadezeovce, vjernike, desničare, učitelje, povjesničare, novinare ili žitelje Špičkovine i Vukovine, ali, dečki, to ne znači da vi smijete prebrojavati krvna zrnca. Biti sportaš ili dijelom sporta obvezuje na određeno ponašanje.

Zbog toga je svojedobno sudac Marin Mrčela drakonski kaznio s dvije godine zatvora osvajača olimpijskog zlata koji je ne izgovorivši ni riječi “samo” poslužio kao ilustracija pri utjerivanju duga. Upravo to – noblesse oblige! – jedna je od snažnijih poruka koju je u povodu Mamićeva ispada poslao Davor Šuker tražeći respekt za sebe i HNS, svjestan da ga tek treba zaslužiti. I na slučaju Mamić vidjet ćemo jesu li Šuker i HNS na putu da zasluže poštovanje. Jednako obvezuje i biti ministar. Šuker je u pravu kad Jovanoviću spočitava retoriku nedostojnu ministra od kojeg se radi vjerodostojnosti očekuje da suspregne egzaltirane reakcije i borbene pokliče te se usredotoči na akciju jednako prema svima i u skladu sa zakonom.

I biti sportaš je obveza. Osvojiti olimpijsku ili svjetsku medalju, to je kao dobiti plemićku titulu. To je čast, ali i moralna obveza. Kako to da se onda među osvajačima olimpijskih i svjetskih medalja nije našao baš nitko u toj mjeri plemenit da se pobuni protiv izmjena Zakona o športu kojima se ukida imovinski cenzus i smanjuje dobna granica za dobivanje trajne novčane naknade!? Zar baš nikog od sportskih milijunaša nisu dirnule ispovijesti izgladnjelih radnika Diokija, Kamenskog i inih, pa i državnih tvrtki!? Je li moguće da se baš nitko među osvajačima odličja nije našao tko bi digao svoj glas protiv Jovanovićeva razmetljivog i socijalno neosjetljivog prijedloga u ovim vremenima nezaposlenosti i siromaštva!?

Zašto Jovanović tako nije stimulirao nastavnike čiji učenici kasnije postižu izvrsne karijere ili sve one mlade stručnjake koji nam odlaze u inozemstvo. Dok Vlada prijeti da ćemo morati raditi do 67. godine, sportašima se trajno nudi da, radili ili bili zavaljeni u fotelju, a zahvaljujući premijeru, i poštovali zakone ili ne, već u 45. uzmu trajnu naknadu, pa i petstotinjak kuna veću od plaće učitelja. Tu mogućnost imaju čak i oni koji su se u poreznom smislu odrekli Hrvatske! Zar Šuker i vatreni koji su slavu stekli u sportu siromaha nemaju baš ništa za reći!? Kako im nije neugodno šutke otrpjeti što i oni, iako imaju osiguranu budućnost, u 45. godini, ako žele, mogu dobiti trajnu naknadu za što se izdvaja i od plaće 60-godišnjeg građevinara ili nešto mlađe tekstilne radnice. Ima li sportske pravde i časti u tomu da se tako parazitski naplaćuje sportski ugled? Kamo je nestao fair play? Kakav je to sportski duh!?