Sudan se nalazi na vrlo opasnoj prekretnici. Zemlja s 40 milijuna stanovnika, koja je u 60 godina postojanja doživjela pet vojnih udara i dva građanska rata, suočava se s daljnjom eskalacijom političke i sigurnosne situacije. Naime, samo dva mjeseca nakon svrgavanja s vlasti dugogodišnjeg predsjednika Omara al Bashira, nakon što je opozicija odbila ponuđene bezuvjetne razgovore o političkoj tranziciji s privremenom vojnom vlašću a njihove su snage ubile više od stotinu prosvjednika koji su zahtijevali civilnu vlast i potpunu demokratizaciju, zemlja je potonula u potpuni kaos i nitko ne može predvidjeti rasplet situacije s obzirom na to da je zbog geopolitičkog položaja na tromeđi sukoba.
Neuspjelo “Arapsko proljeće”
S jedne strane nalaze se SAD i Izrael, s druge strane Iran te s treće strane zemlje koje se bore za premoć između dviju ideologija. To su Saudijska Arabija koja prakticira vehabijsko-selefijsku ideologiju uz koju su UAE i Egipat, te Katar i Turska koji prakticiraju ideologiju Muslimanskog bratstva.
Građani Sudana pokrenuli su prosvjede zbog loše ekonomske situacije u toj zemlji, koji su rezultirali svrgavanjem s vlasti predsjednika Omara al-Bashira 11. travnja, koji je tom zemljom vladao puna tri desetljeća. Sudan, koji je 1956. godine stekao nezavisnost, oduvijek je prilično nestabilna politička scena.
Nakon dugogodišnje ekonomske krize u zemlji, Omar al-Bashir je vojnim pučem 1989. godine preuzeo vlast, zatim se postavio na čelo Revolucionarnog vijeća nacionalnog spasa, koje je držalo sve ovlasti u zemlji. Omar al-Bashir uspio je prebroditi Arapsko proljeće iako su svi analitičari vjerovali da je on sljedeći nakon rušenja egipatskog predsjednika Housnija Mubaraka početkom 2011.godine.
Predsjednika Omara al-Bashira i vladu u Kartumu pokušali su svrgnuti po modelu Arapskog proljeća. Naime, nakon što je mladi farmaceut Salah Sanhouri ubijen 27. rujna 2013. i po uzoru na Mohameda Bouazizija u Tunisu postao “simbolom revolucije”, počeli su prosvjedi udruge “Sudan Change Now” koja je imala podršku američkih i međunarodnih organizacija Amnesty International i Freedom House. Scenarij koji se dogodio u Egiptu kada je Muslimansko bratstvo preuzelo vlast, trebao se ponoviti i u Sudanu.
“Revolucija” kojom se Sudan trebao “demokratizirati” nije dala željene rezultate i Omar al-Bashir uspio ju je ugušiti. Omar al-Bashir, koji se u zadnje vrijeme približio iranskoj Revolucionarnoj gardi, postao je velika prijetnja SAD-u i Izraelu. Nakon proglašenja neovisnosti Južnog Sudana 9. srpnja 2011. i podjele zemlje, ušlo se u fazu prividnog mira.
Zbog rata u Siriji, gotovo sve naoružanje koje je išlo libanonskom Hezbollahu i palestinskim militantnim skupinama, išlo je preko Sudana. Izraelske vlasti čak su tvrdile da u Sudanu postoje tvornice koje proizvode oružje za Iran i da se to oružje dostavlja Hezbollahu i palestinskim militantnim skupinama, a u listopadu 2012. izraelske zračne snage bombardirale su neke vojne ciljeve u Kartumu, glavnom gradu Sudana, tvrdeći da su ciljevi bile tvornice oružja koje proizvode naoružanje za libanonski Hezbollah i palestinske militantne skupine. Danas Sudan najviše destabiliziraju sukobi za premoć između dviju suprotnih muslimanskih ideologija.
Madani Abas Madani, vođa opozicijske alijanse, predvodnik je ideologije Muslimanskog bratstva u Sudanu, a ima veliku podršku Katara i Turske. S druge strane, Saudijska Arabija, koja pod svaku cijenu želi spriječiti dolazak Muslimanskog bratstva na vlast u Sudanu, podržava i financijski podupire vladajuće sudansko vijeće na čelu s general-poručnikom Abdelom Fattahom al-Burhanom.
Uz Saudijsku Arabiju uvijek su i UAE i Egipat koji strahuju da bi dolazak Muslimanskog bratstva na vlast u Sudanu mogao dodatno destabilizirati Egipat. U prilog tome ide financijska pomoć od tri milijarde dolara Sudanu koju su dali Saudijska Arabija i UAE. Pomoć stiže u obliku pologa od 500 milijuna dolara u Sudanskoj središnjoj banci i iznosa od 2,5 milijardi dolara za potrebe sudanskog naroda u hrani, lijekovima i naftnim prerađevinama.
Divlje paravojne snage
Vlast u Sudanu je nakon svrgavanja predsjednika Omara al-Bashira preuzelo sedmeročlano Prijelazno vojno vijeće i na njegovo čelo nakon povlačenja drugog generala, Awada Ibn Aufa, kojem Sudanci ne vjeruju s obzirom nato da je bio zapovjednik sudanskim snagama koje su sudjelovale u arapskoj koaliciji predvođenoj Saudijskom Arabijom u Jemenu koja je odgovorna za najveću humanitarnu katastrofu u povijesti čovječanstva. Nakon samo dva dana došao je upravo general-poručnik Abdel Fatah al-Burhan. Analitičari su uvjereni da Ibn Auf nije sam dao ostavku nego zbog pritisaka međunarodne zajednice jer je okrvavio ruke te bio čelnik vojne obavještajne službe tijekom sukoba u Darfuru 2000-ih zbog čega mu je SAD 2007. nametnuo sankcije.
Sudanu je veliki problem što su osim vojske u toj zemlji još aktivne i paravojne snage kao što su ozloglašene Snage za brzu podršku koje su nastale 2013. iz nemilosrdnih milicija Janjavid koje su ratovale u Darfuru i drugim područjima. One su počinile stravične zločine na današnjem teritoriju Južnog Sudana i danas su prisutne i na ulicama Kartuma s teško naoružanim džipovima i oklopnim vozilima. Sudan je primjer zemlje čija bogatstva iskorištavaju vanjske sile i zato su u toj zemlji stalni sukobi, a narod umire od gladi.
Nekad najveća afrička zemlja i jedna od ljepših destinacija na Crnom kontinentu postala je područje visokog rizika. Sudan je država u sjeveroistočnoj Africi, površine 1,8 milijuna četvornih kilometara. Zajedno s teritorijem Južnog Sudana (620 tisuća četvornih kilometara) koji je u srpnju 2011. proglasio nezavisnost, bila je površinom najveća zemlja Crnog kontinenta. Izlazi na Crveno more, a graniči s Egiptom na sjeveru, Libijom na sjeverozapadu, Čadom na zapadu, Srednjoafričkom Republikom na jugozapadu, Južnim Sudanom na jugu te Etiopijom i Eritrejom na istoku. Geografski i klimatski, Sudan je vrlo kontrastna zemlja: na sjeveru su pustinje, na jugu savane i tropske močvare, a na istoku, zapadu i jugu planine. Sudan je zemlja s puno etničkih i plemenskih skupina. Većina stanovnika živi uz obale Bijelog i Plavog Nila.
Glavni grad Sudana Kartum leži na utoku tih dviju rijeka u Nil. Zbog odličnog geografskog položaja, egipatski paša osnovao ga je početkom 19. stoljeća kao glavni trgovački centar regije.
U zemlji se uglavnom jede janjetina, u kombinaciji s raznim povrćem i voćem. Sudanci su poznati po pijenju kave i čaja, a konzumacija alkohola u većini je države zabranjena.
Sudan leži na bogatstvu, ali zbog stalnih oružanih sukoba u toj zemlji multinacionalne korporacije crpe njegova bogatstva i resurse. Prema službenim podacima iz 2004., dok zemlja još nije bila podijeljena na dvije države, uz velika nalazišta nafte sudansko se gospodarstvo velikim dijelom temeljilo na poljoprivredi. BDP po stanovniku iznosio je 1900 USD.
U Sudanu se počelo ratovati godinu dana prije stjecanja neovisnosti 1956. godine i ti sukobi nisu prestali sve do danas. Ostat će zapamćeno da su međunarodna zajednica i svjetske sile zbog svojih interesa dopustile i mirno gledale genocid koji se dogodio tijekom rata u Darfuru od 2003. do 2010. koji su počinile sudanske paravojne formacije i u kojem je zbog oružanih sukoba i gladi život izgubilo milijun ljudi, a više od tri milijuna ih je trajno raseljeno.
izraelci su u sudanu razorili tvornice lijekova. ne oružja. pitajte ljude koji su tamo. najlakše je u tekstu staviti 'oružje'. ispada da je sasvim ok napasti nekog ako radi nešto što tebe ugrožava.. al to znači da onda svatko, ne samo odabrani, imaju to pravo preventive!