Kao da je prošlo milijun godina, a istodobno kao da je to bilo još jučer: sredinom 1991. godine Mašička Šagovina za koju su mnogi pripadnici HV-a znali još i reći da je to „prokleta utvrda“ bila je jedna od najboljih strateških točaka toga kraja i zato su svi vojni stratezi bili svjesni činjenice da „držati“ ovo mjesto znači i kontrolirati cijelo novogradiško područje. Iz „proklete utvrde“ Srbi su tenkovima, topovima i minobacačima granatirali okolna hrvatska naselja i Novu Gradišku, piše magazin Oluja.
- Tu noć kada je počela akcija (krenuli smo oko 4 iz Cerničke Šagovine jer do Mašićke Šagovine ima oko 5,5 kilometara puta kroz brda i šumu) a bio je 19. prosinac 1991. godine – prisjeća se Dubravko Slović, pripadnik Diverzantsko izviđačkog voda i autor knjige „Dva dana žalosti“. - temperatura zraka bila je niža od 15 ispod ništice. Naravno, nismo bili sami – u akciju su krenuli i Druga satnija iz 2. bojne (121.brigada), izviđači iz 2. bojne („Šagovački mališani“), Samostalna satnija 121. brigade HV, Inženjerijski vod 121. brigade HV, Treća i četvrta satnija iz 3. bojne 121. HV-a. Za artiljerijsku pripremu zadužena je bila 108. slavonsko – brodska brigada.
Četnici su pekli odojka
U knjizi „Dva dana žalosti“ koja prati ratni put diverzantsko izviđačkog voda iz Zagreba (točnije Peščenica) između ostalog, postoji sjećanje Josipa Batinića.
- Sjećam se, bio je 18.12.1991. godine oko 19 sati i iz naše baze u Batrini krenuli smo na koordinaciju koja se održavala u podrumu zgrade MUP-a Nove Gradiške – prisjetio se Josip Batinić. - Tu je još bio Marko Rašić i Đuka Korelac. Tamo su se okupili svi zapovjednici, zamjenici i predstavnici postrojbi kao i obično. Koordinaciju je vodio Vinko Štefanek koji je zajedno s Josipom Mikšićem zapovijedao tim područjem. Kada je koordinacija završena Vinko Štefanek je tražio od nas nekolicine da ostanemo u sali za sastanke a stražaru je zapovjeđeno da nas nitko ne ometa. „Gospodo, noćas napadamo Mašićku Šagovinu i ona sutra mora biti oslobođena“ – izjavio je smireno i odlučno Vinko Štefanek. U sobi za sastanke vladala je tišina. Svima je bilo jasno da Mašička Šagovina s jedne i Gorice s druge strane drže Novu Gradišku pod kontrolom i nadzorom neprijatelja. Dogovor je bio slijedeći: mi kao DIV s obzirom na naše iskustvo s Banije napadnemo s vrlo teške točke, sa pravca sjeveroistoka iz šume koja je bila minirana. Iza šume su bili rovovi. Za ovu zadaću DIV-u je pridodano 9 izviđača iz 121. brigade, pod vodstvom Pere Jelančića. Tu večer u posjeti su nam bili Stjepan Horvat i Laci Martinec, jako drag i senzibilan čovjek koji se divio našoj odlučnosti jer je znao da neke od nas vidi posljednji put. Sastanak je bio u garaži obiteljske kuće pored crkve i od tamo smo krenuli pješice kroz šumsku cestu prema Mašićkoj Šagovini. Dugo smo hodali po smrznutom i zavojitom putu a na jednoj dionici (iz naših redova) ispaljen je svijetleći metak.
To nije neznačajan detalj jer je tom pogreškom dovedena cijela akcija u pitanje. Ispaljen je, dakle, svijetleći metak koji je mogao upozoriti neprijatelja i preokrenuti cijeli ishod. Ovaj „incident“ ovako je vidio autor „Dva dana žalosti“ Dubravko Slović:
- Muk. Što sada? Kratk dogovor Josipa Batinića i Pere Jelančića (zapovjednik izviđača 121. brigade HV). Joža je bio uvjeren da je izdaja a Jelančić slučajnost! Ipak smo krenuli dalje a ostat će vječna tajna što se zapravo dogodilo tog praskozorja. Kako sam se osjećao? Možda je izdaja i možda krećemo u „klaonicu“? Tko se ne boji, ili laže ili je mrtav.. stigli smo neprimijećeni do početnog položaja za napad.
Kasnije – tvrdi Batinić ispostavilo se da je to bilo slučajno. Nakon podužeg hoda na jednoj dionici skrenuli smo s ceste u šumu a dio pripadnika 121. brigade koje je vodio Mihanović, ostao je na cesti. Nama teren nije bio poznat pa su nas izviđači usmjeravali. Bojna od Mihanovića bila je udaljena manje od jednog kilometra od Mašićke Šagovine. Čekali su da oslobodimo selo tako da oni mogu zauzeti položaje i odbiti kontra - napad. Šoljić je sa svojom satnijom već bio na poziciji a njih je vodio kao vodič Zvonko Butina (zvani Zvone). Polako smo se kretali kroz šumu tražeći najbolju poziciju za napad a najviše nas je brinulo minsko polje koje smo morali razminirati. U osvit zore potezne mine uočio je Zlatko Krčmar i napravio je prolaz kroz njih.
- Neprijatelj je pucao po našim položajima s dva tenka T-55 i oklopnim transporterom – piše u knjizi Dubravko Slović. – Zlatko Krčmar potpuno je sam uništio dva neprijateljska rova i tada smo krenuli u borbu. Naša vojska još uvijek je bila na svojim položajima i nije kretala za nama.
Josip Batinić ovako „vidi“ nastavak akcije:
Rasplamsala se borba. Neprijatelj je bio u rovovima i prvo je njih trebalo osvojiti. Na sreću, neki od njih (rovova) bili su prazni. Napokon, ušli smo u selo. Iz strojnica, tenka i transportera otvorili su vatru po nama. Mi smo uzvratili te su neprijateljski vojnici počeli bježati u tenku a transporter smo gađali „zoljom“. Promašio sam transporter koji sam gađao sa 50 metara. Zlatko Krčmar ispalio je drugu „zolju“ te je okrznuo transporter iz kojeg su počeli bježati pripadnici bivše JNA.. Odjednom se okupilo nekoliko mještana koje smo odveli u jedno od dvorišta da ne bi nastradali u unakrsnoj paljbi, jer neprijatelj nije imao obzira ni za kog pa ni za svoje. Usporilo nas je zbrinjavanje civila a četnicima je dalo vremena da se saberu i ustroje te zahvaljujući tome počeli su pružati sve ozbiljniji i žešći otpor.
Rafal iz podruma
Josip Batinić još se prisjeća:
„Otvorena je vatra, žbuka sa zida na koji smo bili naslonjeni padala je na nas i skoro smo nastradali od tog rafala.. Dok smo punili okvire pored nas su projurili Jurica Bekić i Igor Vukas. Viknuo sam da stanu dok se lijeva strana ne ujednači. Pokazao sam dečkima od kuda je otvorena vatra. Jurica Bekić je htio tromblonom pogoditi podrum iz kojeg su pucali. Ostao sam u šoku kada sam vidio rafal iz podruma koji je pogodio obojicu. Jurica Bekić ostao je na licu mjesta mrtav dok je Igor Vukas davao znake života. Prešli smo na lijevu stranu i poslali jednog borca da izvuče ranjenog Igora Vukasa. Običnim tačkama dovezao ga je do kuće na limenim garažnim vratima. Hrabrili smo ga.. Malo nakon toga, život Igora Vukasa se ugasio. Gubitak naših suboraca šokirao nas je do te mjere da smo pomalo gubili nadzor nad situacijom. Zlatko Krčmar, rođak Igora Vukasa teško je proživljavao činjenicu da ga više nema. Netko je otišao po Mihanovićevu bojnu ali zatiče tek nekoliko vojnika koji su čekali naš poziv. Ostale je vodio Mihanović nazad misleći da smo izgubili bitku. Sreća je bila da je netko obavijestio Mihanovića i on se vratio te utvrdio položaj i odbio nasrtaje neprijateljskih vojnika. Bili smo iscrpljeni od borbe i šoka zbog izgubljenih mladih ratnika. Krenuli smo natrag u Cerničku Šagovinu. Inzistirao sam da se vratimo istim putem. Tada još nismo znali da je poginuo Zlatko Krčmar. Zarobljeni su ostavljeni u Gradiški a mi smo se uputili prema bazi u Batrini. Ispostavilo se da vijesti putuju brže od nas. Stanovništvo Batrine saznalo je da smo pretrpjeli velike gubitke i da smo osvojili Mašićku Šagovinu. U akciji oslobađanja Mašičke Šagovine poginula su četiri pripadnika našeg voda od nas trinaestorice. Poginula su još trojica pripadnika 121. brigade i još šest boraca koji su izgubili živote u minskom polju.
Na kraju, ne možemo a da ne citiramo Peru Jelančića, zapovjednika 1. satnije 2.bojne 121.brigade: „da nisam vidio svojim očima ne bi vjerovao što u ratu može napraviti i samo jedan čovjek...“
A njih je bilo trinaest...
Neka im je laka ova Hrvatska gruda pokoj im vjećni